Rafael Mikec iz Štrigove mladu misu slavit će 14. srpnja u svojoj Štrigovi
U katedrali BDM u Varaždinu jučer je varaždinski biskup Josip Mrzljak zaredio petoricu đakona za svećenike Varaždinske biskupije, a među petoricom bio je i Rafael Mikec, sin štrigovske župe koja je nakon pune 31 godine izmolila svećenika. Tim povodom, porazgovarali smo s njim.
– Koliko se sjećam, čini mi se da mi se prva jasnija misao o tome, biti svećenik, pojavila u sedmom razredu osnovne škole. Ne znam zašto, ni odakle, ali se jednostavno pojavila. No, tada nisam obraćao previše pažnje na to, nešto se dogodilo, ali sam jednostavno prešao preko toga i zanemario. Nakon toga u srednjoj školi, tamo negdje u drugom razredu opet se pojavila ta misao, malo snažnija, i od tada kroz gimnaziju ta mi je misao znala češće dolaziti, ali sam je pokušao ignorirati, ali sam ipak, opet ne znam točno zašto, počeo svaki dan čitati Sveto pismo Novog zavjeta. U četvrtom razredu kad sam se odlučivao za fakultet, dosta sam razmišljao i o svećeništvu, ali sam u isto vrijeme imao jasnu viziju svog života – bit ću obiteljski čovjek, znao sam koliko ću djece imati, u kakvoj kući ću živjeti i koji auto ću voziti.
Tako sam onda ipak upisao strojarstvo u Zagrebu. Kad je na jesen fakultet krenuo, mislio sam, to je to. Međutim, nakon kojih mjesec dana opet se pojavila misao zove li me Bog da budem njegov svećenik, ali tada ta misao više nije prestajala. S tim mislima sam se budio, živio kroz dan, i išao spavati. Nakon nekog vremena jednostavno sam trebao nešto poduzeti po tom pitanju. Tako sam upoznao jednog svećenika u Zagrebu s kojim sam razgovarao o svemu tome. Nakon dvije godine razmišljanja, razgovora i molitve donio sam odluku da ću krenuti putem svećeništva.
Tada sam promijenio fakultet, upisao teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i započeo bogoslovsku formaciju u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu. Mnogi susreti i događaji učvršćivali su u meni ovo opredjeljenje i tako se kroz svo to vrijeme slagao mozaik mojega života koji je svoj jasan oblik dobio svećeničkim ređenjem – započinje naš razgovor Rafael.
– Svećenik je čovjek koji je odgovorio na Božji poziv da bude Njegov, da cijeli pripada Njemu i da služi Bogu i čovjeku. Svećenik naviješta i vrši Kristovo djelo spasenja, pokušava potaknuti ljude da žive po evanđelju, propovijeda to evanđelje koje onda, milošću Duha Svetoga u srcima ljudi rađa plodom. Svećenik dijeli Kristova otajstva i posrednik je Božjeg milosrđa za cijeli svijet. Uzor svećeničkog života, ali i općenito ljudskog života, vidim u Isusu Kristu koji pravi Bog i pravi čovjek.
On je, naime objavio pravoga Boga, ali i pravoga čovjeka. On je istinski čovjek, on je model istinski ljudskog života. Biti čovjek u punom smislu, znači živjeti kao što je živio Isus “koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro” (Dj 10, 38). Stoga kao smisao svog života vidim pokušaj da naučim služiti kao što je Isus služio i ljubiti kao što je Isus ljubio, jednostavno, postati sličan Njemu – kaže.
– Nemam nekakvih planova za budućnost, niti imam strah od budućnosti. Svoj život stavio sam na raspolaganje Bogu po Crkvi. Znam tko sam, znam tko me je pozvao u ovu službu i znam da mi je dao sve što mi je potrebno da je mogu vršiti. Želim ljudima govoriti o Bogu, o onome što je On učinio u mojem životu i u životima mnogih ljudi koje sam susreo. Želim govoriti o ljubavi, onoj istinskoj, koja ne postavlja uvjete i koja nema granica, o ljubavi koja mijenja ljudske živote – rekao je Rafael.
– Ovih sam dana mogao vrlo snažno doživjeti radost i ponos cijele župe koja mi je na čelu s župnikom vlč. Kristijanom Kuharom velika podrška i pomoć. Mladu misu slavit ću 14. srpnja u Štrigovi. Do tada cijelu župu čeka puno posla i brige, ali i neizmjerno više radosti, veselja i lijepih zajedničkih trenutaka. Jako se veselim tome i zaista želim da to bude slavlje cijele naše župe i cijele Crkve. Svima, a osobito mladima koji još biraju smjer svojega života, poručio bih da se ne boje živjeti po evanđelju, da se ne boje Boga kao da nam on želi ograničiti našu slobodu.
Naš Bog nije došao da nam nešto oduzme, da nešto traži od nas. On je došao jer nam želi dati i to ne nešto, nego Nekoga, samoga sebe. “Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?” (Rim 8, 32). Bog Ništa ne oduzima, On samo daje! Lijepo je biti kršćanin! Hrabro samo! – poručuje Rafael za kraj našeg razgovora.
