U 18. stoljeću međimurski feudalci dozvoljavaju doseljavanje Roma koritara, koji su bavili izradom drvenih korita i pribora za jelo, a veće romske skupine u migracijskim valovima stigle su u 19. stoljeću iz Rumunjske, nakon što je tamo ukinuto ropstvo. Nazivaju se Bajašima
Na Starom kontinentu danas živi između 10 i 12 milijuna Roma,
nešto više od jedan posto ukupnog europskog stanovništva. Koliko
ih točno ima u Hrvatskoj, teško je doznati zbog čestih seoba i
neriješenih statusno-pravnih pitanja, ali i straha da se izjasne
Romima. Na području Hrvatske Romi žive od 14. stoljeća, a njihov
se broj tijekom povijesti drastično mijenjao. U Banskoj Hrvatskoj
evidentirano ih je oko 12.000.
Aktualna “etnička mimikrija”
U bivšoj Jugoslaviji vlast ih nije dirala, a niti se njima
posebno bavila. S osjećajem sigurnosti, rastao je i njihov broj u
službenim popisima, pa ih je tako 1981. popisano 3858, 1991.
godine 6695, deset godina poslije 9463. Godine 2011. zabilježen
je najveći skok, na čak 16.975.
No, realnije su procjene, smatra viši znanstveni suradnik na
Institutu Ivo Pilar dr. sc. Danijel Vojak, da ih
ima 30 do 50.000. “Etnička mimikrija” je, naime, i danas
aktualna. Najviše ih živi na području Međimurske,
Osječko-baranjske i Sisačko-moslavačke županije te Grada Zagreba.
Ta etnička zajednica nema vlastitu državu i živi rasprostranjena
po cijelom svijetu, gdje ih nazivaju Cigani, Gipsy, Gitanosi…
Oni sebe nazivaju Romima, a tu riječ, uz etničku pripadnost,
koriste i za imenicu “čovjek”. U Europu su stigli iz
sjeverozapadne Indije koju su masovnije počeli napuštati u krajem
10. stoljeća, u vrijeme osvajačkih pohoda Mahmuda Gaznija. Prvi
put se na području današnje Hrvatske spominju u Dubrovniku 1362.
godine u jednom trgovačkom spisu u kojem se poimence navode
“Egipćani” Vlaho i Vitan, a 1373. i u Zagrebu, gdje rade kao
trgovci, krojači i mesari.
Bavili su se sitnim obrtima vezanima za obradu metala, drva,
lončarije i glazbenih instrumenata, a zarađivali su i kao
zabavljači. U srednjem su vijeku uglavnom su bili vezani za
gradove, pa se tako 1497. u Puli spominje svećenik
Dominik Ciganin. Carica Marija
Terezija u 18. stoljeću zabranila je Romima nomadske
selidbe i romske brakove, a u arhivima je pronađena i odluka o
oduzimanju romske djece roditeljima koji se nisu o njima dobro
brinuli.
Car Josip II. pak im je zabranio da govore
svojim jezikom i silio ih da se odijevaju kao i ostali građani. U
Međimurju se prvi put spominju 1688. godine, kad je kršteno
dijete “ciganskog” vojvode Ivana. U 18. stoljeću međimurski
feudalci dozvoljavaju doseljavanje Roma koritara, koji su bavili
izradom drvenih korita i pribora za jelo, a veće romske skupine u
migracijskim valovima stigle su u 19. stoljeću iz Rumunjske,
nakon što je tamo ukinuto ropstvo. Nazivaju se Bajašima.
– Njihov suživot na hrvatskim područjima često je bio obilježen
pojmom anticiganizma, koji ustvari u sebi ujedinjuje sve
predrasude i stereotipe o Romima kao uvijek drugima, stranima,
asocijalcima, kriminalcima, prosjacima, otimačima djece i slično.
Na žalost, znatan do tih predrasuda i danas, više od nekoliko
stoljeća, prisutan je među stanovništvom koje žive u Hrvatskoj.
Upravo se na temelju takvih predrasuda objašnjavalo nevjerojatno
nasilje nad njima u povijesti. Rome su proganjali kao divlje
životinje i njihovo ubijanje se novčano nagrađivalo u Nizozemskoj
i njemačkim državama, palilo ih se, vješalo na početku sela u
europskim državama, a kako bi se upozoravalo druge Rome da tamo
nisu poželjni.
Zabranjivalo se da koriste svoja etnička imena, vlastitu kulturu,
jezik. Praksa otimanje djece iz romskih obitelji i njihovo
stavljanje u dobrim kršćanskim obiteljima posebno je bila
prisutna u 18. stoljeću, i to na našim područjima – pojašnjava
dr. sc. Vojak, koji se dugo bavi proučavanjem povijesti Roma na
našim prostorima i objavio je više knjiga i znanstvenih članaka.
Malo je poznato da je i u Europi bilo ropstva, a upravo su Romi
bili robovi. Oni su od 15. do sredine 19. stoljeća u Moldaviji i
Vlaškoj bili robovi koje se prodavalo i kupovalo, čak i cijele
obitelji, o čemu postoji hrpa dokumentacije. Prvi zakon o
oslobađanju državnih i crkvenih Roma donijet je tek 1844.
Smatralo se da nisu “dovoljno rasno čisti” da budu pripadnici
rasnih čistih društava. Steriliziralo ih se i ubijalo u
nacističkim logorima i logorima njihovih saveznika, kao što je to
bila ustaška NDH. Ostalo je, dodaje dr. sc. Vojak, neodgovoreno
pitanje što se dogodilo s romskom imovinom nakon deportacije u
logor u Jasenovcu. U vrijeme socijalizma i dalje su bili
marginalni sloj društva, neobrazovan i nezaposlen.
Nacionalna manjina od 2002.
– Takva situacija dočekala je međimurske Rome i u Hrvatskoj, no
ono što njih posebno karakterizira je društvena segregiranost
njihovih naselja, a s njima povezanim i dalje nedovoljno
uočljivim promjenama u njihovim životnim uvjetima, pitanju
zapošljavanja, a posebno pitanju obrazovanja – istaknuo je dr.
sc. Vojak i upozorio da nasilje nad Romima nije prestalo, već je
samo promijenilo svoj oblik, “uzelo nova sredstva i fokusirano
djelovalo da se Romi potpuno asimiliraju u brojnim europskim
državama”. Ulaganje u obrazovanje je, ističe, ključ svega.
Romi su u Hrvatskoj tek 2002. godine dobili status nacionalne
manjine. Kako navode u Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih
manjina, tijekom migracija susretali su se s mnogobrojnim
jezicima, običajima i vjerovanjima drugih naroda, i usvajali
elemente sredine u kojoj su dulje vrijeme obitavali.
Većinsko stanovništvo, ističu, u pravilu ne poznaje ili
nedovoljno poznaje tradiciju, jezik, umjetnost i druge
karakteristike Roma. U romskim obiteljima uglavnom se govori
romski jezik (79 posto prema jednom istraživanju), odnosno neki
od dijalekata romskog jezika (romani chib i ljimba d’ bjaš), 11
posto ispitanika iz jednog istraživanja govorilo je albanski, a u
samo šest posto hrvatski.
Romi su pripadnici različitih vjeroispovijesti i često prihvaćaju
dominantnu religiju sredine u kojoj žive i dodaju joj elemente
svojih tradicijskih vjerovanja. Većina hrvatskih Roma je
autohtono, a ostali su uglavnom imigranti iz Bosne i Hercegovine,
Srbije i Kosova. Svjetski dan Roma 8. travnja obilježava se čast
prvog Svjetskog kongresa Roma 1971. godine u Londonu, kad su i
usvojene odluke o romskoj zastavi i službenoj himni “Gyelem,
gyelem” (Idem, idem).
