Prije dvije godine bio je jedan od dobitnika nagrade Ponos Hrvatske, nagrade koje dobivaju rijetki za velike poduhvate i djela. Običan čovjek, jednak među jednakima
Možda se prekasno i premalo pisalo, i piše, o čovjeku koji u čakovečkoj Mihovljanskoj ulici radi s ljudima koji dnevno udišu miris starog tekstila. Premalo se zna o socijalno osjetljivoj skupini ljudi kojima Ivan Božić sa svojim suradnicima udahnjuje radni entuzijazam, ponovno volju za životom uvodeći ih u svijet ravnopravnih. Priznat ćete, nije to lako bar za nas laike. Stekli smo dojam da kod njega i svih njih sve postaje lako kada tekstil dobiva drugi miris, nove kreacije.
Riječ je o Ivanu Božiću iz Murskog Središća koji će u četvrtak, 13. lipnja obilježiti dan s dvije četvorke. Dan će imati četvorke, no njegov život i djela zaslužili su znamenke pet. Ne jednu već nedogled…
Tko je on?
Završio Osnovnu školu u Murskom Središću, srednju školu TIOŠ, VI stupanj na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Oženjen, ima suprugu Ines koja radi u Dječjem vrtiću Maslačak Mursko Središće. Otac je 11-godišnjeg sina imena Koko, koji ovih dana završava 4. razred i kćeri Franke koja iza sebe ostavlja prvi razred.
Kako je započeo njegov poslovni put?
– Poslovni put započeo je u studentskim danima gdje sam ‘doktorirao’ u postavljanju gipsanih ploča – kaže pola u šali, pola u zbilji te dodaje: – Početkom 2008. godine zaposlio sam se u ondašnjoj tvrtki Modeks d.d. Mursko Središće i tamo ostao do studenog 2008. godine kada odlazim raditi u tvrtku Angel d.o.o. Belica. Početkom 2012. godine počinjem ozbiljnije volontirati u Humani Novoj Čakovec gdje u travnju 2012. godine postajem upravitelji to volonterski te konačno sredinom kolovoza 2012. počinjem profesionalno raditi tamo – ispričao je ukratko.
Kada i zbog čega dolazi do veze sa socijalnom zadrugom?
– Prvi kontakt bio je još 2011. godine kada se provodio projekt ESCO, nakon kojeg je osnovana Humana Nova s kojom me je upoznao i povezao Teo Petričević, inače glavni ‘krivac’ za moj početni angažman, ali i moj najdraži suradnik i sugovornik proteklih 7 godina – ističe Ivan(op. a. slučajno ili namjerno je prešutio da su sugrađani).
Početkom svibnja 2012. godine sam imao priliku biti među desetak sudionika iz regije na studijskom putovanju što je bilo moje prvo upoznavanje sa socijalnim/društvenim poduzetništvom u teoriji, a zatim u Bariju upoznavanje sa zadrugarstvom te društvenim poduzetništvom u praksi. Tu se rodila ljubav…
Jesi li konzumirao tu ljubav i zbog čega?
– U početku sam mislio da ću volonterskim pristupom, točnije ‘lijevom rukom’ moći odrađivati sve zadatke. U tom trenutku mislio sam da sve znam, no studijsko putovanje i Teova motivacija su bili prekretnica i tu je pala odluka da je to – to! – kazao je odlučno.
Počeo si raditi s osjetljivom skupinom ljudi. Kako su tekli prvi koraci?
– Nakon početnog entuzijazma, vrlo brzo je došlo do sukoba mišljenja. Želja da različita mišljenja, osobe sa intelektualnim poteškoćama, multipla skleroza, samohrana majka, dugotrajno nezaposlene starije osobe, mlada dizajnerica, prodavačica, pripadnica romske nacionalne manjine sve osobe uključimo u sustav donošenja odluka nije bilo najsretnije rješenje na početku. Općenito su prvi koraci bili vrlo izazovni – različitost svakako nije pomogla.
To su ljudi kojima treba posebni pristup – kako to postižeš?
O tome će pohvalno i stečenim iskustvom: – U najtežim trenucima postignuta je najveća sloga. Razgovor je najbolji lijek, dok osobni primjer rada i djelovanja, djela,a ne riječi, su također dobar recept. Danas sam izuzetno ponosan na to što i kakvi jesmo.
– U svijetu postoji poduzeće koje se bavi sakupljanjem, sortiranjem i preprodajom tekstila i zove se Humana. Profit u Humani ide u privatne svrhe tako da smo ponukani tim primjerom došli do imena Humana Nova, s namjerom da budemo bolji i drugačiji nego Humana – objašnjava i odaje ‘tajnu’: – Osobno pak na samom početku nisam mogao zamisliti da možemo izaći iz okvira Međimurske županije, no ispostavilo se da sam bio u krivu.
Danas je Humana Nova prepoznata u EU okvirima u nekoliko segmenata kao primjer dobre prakse, neprofitna smo organizacija, članica RREUSE mreže na EU razini te smo nedavno prepoznati inovativnim rješenjima došli i do board of directors te smo jedan od primjera dobre prakse u radnoj integraciji priznati i od europske krovne organizacije za radnu integraciju Ensie. Ove, a i prošle smo godine, bili smo i nominirani za najposlodavca za osobe sa invaliditetom – dodaje ponosno.
Kako su se snalazili ljudi koji su počeli raditi u zadruzi?
S dozom uzdaha kaže: – Na početku je bilo konfuzije, no nakon što smo svi shvatili i prihvatili da smo poduzeće kao i svako drugo, tako je i dan danas, bez sustavne podrške, novčane potpore, projekata i sl. Stvari su krenule na bolje. Imali smo 2 odvojena pogona – šivaonu i sortirni centar gdje je bio i prihvat tekstila, znali smo ljude rotirati na više radnih mjesta i uglavnom su se svi vrlo brzo prilagodili – zadovoljno će.
Kako bi okarakterizirao te ljude?
– Kao i sve druge. Osobe koje imaju svoju osobnost, navike, znaju biti dobre i loše volje, a uključenost znatno doprinosi podizanju razine samopouzdanja – ponosno će u njihovo ime, odnosno u ime njih 28, od čega je 19 osoba s invaliditetom. No, u strukturi zaposlenih imamo zastupljene doslovno sve pripadnike/ce marginaliziranih skupina. Po kvalifikacijskoj strukturi oni su od NKV do SSS.
– Osobe sa invaliditetom imamo zaposlene na procesima sakupljanja te prihvata tekstila/odjeće, sortiranje iste, prodaja u dućanu, rezanje industrijskih krpi, pakiranja, polaganje materijala i priprema, šivanje, vođenje radionica o recikliranju tekstila.
Kako dolazite do materijala?
– Putem kontejnera za tekstil, a što nije najsretnije rješenje i uskoro,tokom ljeta, krećemo po kućanstvima s podjelom vreća za tekstil. Tu su svakodnevne donacije građana izravno u HN, suradnjom s komunalnim poduzećima te akcijama sakupljanja.
– Projekt ESCO kroz koji su bile kupljene četiri šivaće mašine, stol i nož za krojenje, parna pegla, dva računala i to je bio početak. Dvadesetak tisuća kuna donacija nekoliko poduzeća skupili smo na samom početku i to je bilo to. Svakako moram napomenuti podršku/pomoć poduzeća koje su nas prepoznali na samom početku, a to su Sobočan interijeri, Čakom i Tehnix – pohvalno će.
Kako danas opstajete na tržištu?
– Proizvodnjom i prodajom proizvoda i usluga. Pamučne majice i platnene vrećice su naši najprodavaniji artikli. Dodajmo da su proizvodi napravljeni po principu fair tradea. Također radimo zastave za Grad Zagreb, proizvode od starog tekstila, kute za tete u vrtićima, razne torbe… Od sakupljenog tekstila izdvajamo pamuk i režemo ga u industrijske krpe te to također plasiramo na tržište. Pošto imamo više od 50% OSI (osoba sa invaliditetom) u strukturi zaposlenih, možemo s poduzećima koje su obveznici kvotnog zapošljavanja, oslobađati penala za nezapošljavanje OSI ukoliko kupuju naše proizvode/usluge.
Sakupljanje tekstila i dalje je naša gangrena, puno više je štete nego koristi trenutno u tim procesima, no za sada ne odustajemo i od te djelatnosti. Imamo 500 m2 iznajmljenog privatnog prostora što nam također predstavlja opterećenje.
Nove investicije?
– Najnovija investicija bila je u ‘šreder/stroj’ za mljevenje tekstila koji smo kupili preko ESIF kredita HAMAG Bicro-a. Uskoro planiramo kupiti nekoliko novih šivaćih mašina, kombi, vreće za tekstil…
Riječ, dvije o nagradi Ponos Hrvatske ?
– Prije 2 godine dobio sam nagradu Ponos Hrvatske, prvenstveno zbog zapošljavanja osoba sa invaliditetom i iskreno bilo je to jedno lijepo iskustvo – kazao je skromno s prizvukom ponosa.
– Motivaciju za daljnji rad te određenu satisfakciju za velika odricanja, neprospavane noći, kilometre putovanja.
Poslovni planovi i želje?
Imati utjecaj, barem mali, na smanjenje masovne tekstilne proizvodnje, nastaviti sa širenjem i zapošljavanjem OSI i marginaliziranih skupina, uplaćivati zaposlenicima/cama 3. mirovinski stup.
Osobni planovi i želje?
Skromno, onako kakav je u životu rekao je: – Zdravlje prije svega. Na upit, što smatra da bi bilo važno istaknuti o njemu, jer držimo da je to premalo, rekao je za kraj: – Hvala, ovo je sasvim dovoljno!
Hvala i njemu! Bili smo ponosni što smo razgovarali, družili se s Ponosom.