Na izgradnji mosta davne 1960. godine radio je i Stjepan Barač - Stipe, a ove nedjelje je s prijateljem Josipom Harmicarom iz Goričana posjetio gradilište i radnike
Vodostaj Mure kod Goričana je povišen, a na mostu na Muri na starom graničnom prijelazu Goričan, radnici rade na obnovi starog Murskog mosta. Prije dva mjeseca pisali smo da se promet i prelazak preko starog graničnom prijelaza Goričan zatvara zbog obnove mosta preko rijeke Mure.
Taj most sagrađen je davne 1962. godine, sagradila ga je tvrtka ‘Đuro Đaković’ iz Slavonskog Broda, a danas obnovu obavlja tvrtka’Sitolar’, također iz Slavonskog Broda.
Na izgradnji mosta davne 1960. godine radio je i Stjepan Barač – Stipe iz Goričana, koji je ove nedjelje s prijateljem Josipom Harmicarom iz Goričana posjetio gradilište i radnike, a tamo ih je dočekao šef gradilišta ing. Zlatko Opačak iz firme ‘Sitolar’.
– Radi se temeljita obnova mosta, ravna se i armira postojeća metalna ploča betonom, rade slivnici i čelični rubnici, radi se nova pješačka staza, novi stupovi rasvjete, nova hidroizolacija, novi sloj asfalta, a uz to se radi i pjeskarenje antikorozivna zaštita čelične konstrukcije mosta. Sam most je u lošijem stanju nego se mislilo, ali obnovit će se sve što treba, da bi opet bio u funkciji na duže vrijeme – rekao je Opačak.
Na radovima radi oko 35 radnika, a smješteni su u Goričanu, Čehovcu i Donjoj Dubravi, radovi na mostu će trajati do 1. srpnja, kada će biti i pušten u promet. Trenutno probleme na obnovi radi povišeni vodostaj rijeke Mure koji je oštetio skelu koja je spuštena do vode, jer su se oko nosača mosta zaustavili trupci i granje.
Graditelj tog mosta na Muri, Stjepan Barač – Stipe pratio je pozorno izlaganje šefa gradilišta i zaželio mu da sve to naprave na vrijeme kako bi promet kamiona, turista i mještana okolnih sela prema Mađarskoj krenuo na vrijeme.
Kako je sve počelo
Stjepan Barač – Stipe rođen je 1937. godine u
Sinju, a kao dječak je 1948. godine otišao živjeti u
Slavonski Brod. Završio je zanat za stolara, zaposlio se u firmi
‘Đuro
Đaković’ iz Slavonskog Broda te radio po terenu.
Tako je prvo došao na tri mjeseca 1957. godine na vađenje metalnih dijelova starog mosta koji je bio miniran po sredini, a onda nakon odslužene vojske došao je na montažu novog mosta.
– Nakon odsluženog vojnog roka vratio sam se raditi u firmu i pitali su me da li želim ići na montažu mosta u Goričan, a ja kao mladić odmah sam prihvatio taj posao i uz volju i želju postao sam monter mosta. Na stanu sam bio u Goričanu kod Marije Šipoš, nije nam bilo daleko odlaziti na posao, bili smo mladi, nije nam bilo teško raditi, imali smo mjesečnu plaću od 25.000 hiljada dinara, a to su bili veliki novci u to vrijeme – započinje svoju priču Barač.
Dijelovi mosta dolazili su željeznicom u Donji Kraljevec, onda su se traktorima i kamionima vozili na Muru.
– Skele su bile metalne i drvene, pazili smo da ne padnemo u hladnu rijeku. Kao monteri rekao bih da smo imali privilegirani status u mjestu Goričan. Kako smo bili smješteni u selu, tu smo upoznali ljude, ali i cure, pa smo izlazili na zabave i u kino. Tu smo upoznali ‘gorčke cure’ i nas sedmoro montera je oženilo cure iz Goričana i ostalo živjeti u Goričanu nakon završetka radova na mostu – govori nam.
Svidio mu se ovaj kraj, a ljudi su bili radišni na poljoprivredi, imali su hranu, ali nije bilo novca i nije bilo zaposlenja.
– Dečki iz Goričana također su bili zaposleni kao monteri na mostu i to je njihovim obiteljima bio dobar posao i izvor prihoda. U to vrijeme bile su zabave u Zadružnom domu koje su većinom organizirali vatrogasci, a svirali su domaći bandisti Limena glazba Goričan, a mi monteri smo redovito dolazili na zabave i zabavljali se – objašnjava.
Ovdje je upoznao i ženu Katarinu i s njom se oženio i ostao živjeti u Goričanu.
– Dobili smo dvoje djece, Josipa i Jasminu. Kao svaki mladić, i ja sam želio imati svoju kuću i bolje živjeti, djeci omogućiti bolji život, pa sam 1966. godine otišao raditi u Francusku, u glavni grad Pariz. Tamo je jedno vrijeme radila i supruga Katarina, ali nažalost nakon teške bolesti umrla je 1975. godine. Radio sam u Francuskoj do 2002. godine i sada sam u mirovini, družim se sa prijateljima i uživam u životu – rekao je za kraj Stjepan Barač.
