Njezini roditelji, mama Marina i tata Dražen, će reći kako su najsretniji kada je njihovo 'sve' kod kuće. Sretni su kada ima vremena, a ponosni su na sve što radi i što želi biti, a tek je učenica sedmog razreda. Mamu veseli kada zaviri i u kuhinju...
Razgovor za predstavljanje 13-godišnje Nole Jambrošić, učenice sedmog razreda II. OŠ Čakovec, pripremali smo danima, usklađivali termine pa ih odgađali, a najviše glede toga što Nola nikada i nikako nije imala vremena.
– A kako će kad je nikada nema kod kuće, a kada je pod našim krovom moramo je tražiti da bi je otrgnuli od neke od obveza – kazala je njezina mama koja nam je ipak uspjela uskladiti termine. Našli smo se u njihovoj kući na čakovečkom Jugu u Ulici Vinka Žganca, bilo je to vrijeme školskih proljetnih praznika. Lokaciju njezina doma namjerno ističemo da Nolino susjedstvo bolje upozna djevojčicu u neposrednom pokretu, u trci za vremenom pa neka joj oproste ako, onako u toj strci, zbrci i žurbi, zaboravi i pozdraviti.
Nenaviknuta na predstavljanja javnosti, brzo je ‘pohvatala konce’…
No, prije toga reci nešto o svojoj osobnosti?
Rekla bih da sam dosta svestrana, volim se baviti nečime… Volim glazbu, konje i volim čitati knjige. Volim nekakve uzbudljive aktivnosti. Možda sam ponekad malo preozbiljna što se tiče škole. Dosta sam kreativna i maštovita pa onda crtam, bojim, sjeckam i rezuckam, uvijek nešto izrađujem. Želim vidjeti gdje sam i kakva sam u tim mojim ‘zanimacijama’.
Što te svakodnevno, uz školske obveze, okupira?
Idem u Glazbenu školu solfeggio, klavir i zbor. Pjevam u zboru crkve Sv. Antuna Padovanskog već pet godina jer su me članovi zezali da bi mogla i pjevati s njima kad sam već na misi svaku nedjelju. Ja sam to ozbiljno shvatila. U školi polazim dodatnu grupu iz matematike i engleskog i na likovnu grupu te aktivnost Čitanjem do zvijezda. U slobodno vrijeme se bavim streličarstvom, jahanjem i čitanjem knjiga i to dodatno mi ispunjava dan, čini me sretnom i zadovoljnom.
– Uglavnom imam jako malo slobodnog vremena. Tri puta tjedno idem u Glazbenu školu, a ostale dane imam obaveze u školi. Na nastavi se uvijek javljam za prezentacije ili slično pa mi to dodatno oduzima slobodno vrijeme. Kada imam slobodnog vremena to iskorištavam za streličarstvo i čitanje – kaže i dodaje kako je ipak najviše okupira Glazbena škola pa joj se dodatno posvećuje.
Konji su bili tvoja prva ljubav?
– Oduvijek volim konje. Prvi put sam jahala kad sam imala četiri godine kod Eme Prokeš u Črečanu. Ema me puno naučila, poticala je moju ljubav prema konjima i drugim životinjama, a kojih kod nje ima dosta. Jahala sam kad sam bila mala, sad nemam vremena, nažalost. Radujem se što ću pod ljetnim praznicima imati više slobodnog vremena pa ću se više posvetiti tome. Već sam se sve dogovorila s Eminom prijateljicom Mašom, koja će mi biti instruktorica jahanja. Dala mi je vježbe za jačanje nožnih mišića pa sad vježbam i čekam praznike. Ali, to što sada ne jašem češće nije promijenilo moju ljubav prema konjima.
Prije odgovora smiješak zadovoljstva: – Matematika mi je omiljeni predmet. Pošto me zanima slušam na satu i nije mi teško shvatiti, a i učitelj iz matematike mi je super. On je Vlatko Pasarić. Jako nam dobro sve objasni, a matematika mi nikada nije stvarala probleme. Zbog toga što mi ‘ide’ matematika, nemam problema ni s fizikom, a niti kemijom – kaže iznijevši svoje mišljenje: – Mislim da je lakše naučiti matematiku nego raditi bez nje. Matematika će nam puno koristiti u životu i zbog toga pomažem prijateljima u izradi zadaća, uglavnom fizike i matematike. Objašnjavam im neke teže zadatke.
Ti i glazba, planovi na tom planu?
I glazbu izuzetno volim. Kad sam bila mala svirala sam na ‘sintisajzeru’ pa sam poslije prešla na klavir. Jako mi je zanimljiva glazba. Dokazano je da kada sviramo koristimo do 80% mozga. Htjela bih se njome baviti, biti učiteljica klavira. Mislim da je lijepo biti učitelj klavira. Htjela bih poticati i druge da se bave glazbom – ističe, a posebno spominje svoga učitelja klavira Darka Golubića za kojeg kaže kako je zaslužan da su odmah našli zajednički jezik i da se izuzetno dobro i super slažu.
Spomenula si sklonost prema likovnoj umjetnosti i čitanju?
Volim bojati i crtati. Volim stvarati nešto kreativno i ukrašavati stvari. Volim vodene boje i flomastere. Mislim da bi ljudi trebali više čitati, čisto iz zabave, a čitanje je vrlo poučno i zanimljivo. Daje opširniji rječnik i potiče maštu i kreativnost, u to sam se osobno uvjerila.
Kažeš da znaš ‘puknuti’. Kada i zbog čega?
Da, nažalost, no to je srećom rijetkost. Događa se to kada sam ljuta što, na primjer, ne mogu shvatiti neki zadatak iz fizike ili matematike ili ne mogu nešto odsvirati. Događa se to i onda kada sam jako umorna, a moram napraviti ili još nešto naučiti, no dogodi se to i onda kada me prijateljice zezaju…
Luk i strijela?
– Privlače me. Volim njima gađati. To me opušta. Planiram se upisati na viši stupanj streličarstva i to kad ću ići u srednju školu. Nadam se da ću onda imati više slobodnog vremena. Veseli me što su mi roditelji udovoljili želji i našli kutak za luk i strijelu u našoj kući.
Predstavljala sam svoju školu na Cipru u sklopu Erasmus+ projekta i to mi je najveća nagrada. Nagrada mi je sudjelovanje na klavirskom seminaru, gdje sam svirala s profesoricom Leom Šantek. Ponosim se i pohvalnicom za sudjelovanje na projektu Čitanjem do zvijezda. Dobila sam nagradu za sudjelovanje na ‘Matematičkom klokanu’ jer sam bila među 10% najboljih natjecatelja – kaže i ponovno se vraća Cipru gdje je bila sa svojim učiteljima i prijateljem iz razreda.
– Ja sam predstavljala svoju školu i napisala sam priču o djevojčici iz Afganistana. Stvarno mi je bilo jako lijepo, lijepo su nas ugostili i vidjeli smo puno toga. Bila sam smještena u obitelji s dvoje djece, ja sam im tjedan dana bila treće dijete. Bili su super. Posebno mala Marina, koja me zvala “sister”. Bilo je to nezaboravno iskustvo – ispričala je u dahu.
Koliko, uz sve te obveze, odvajaš vremena za školske obveze?
Uglavnom najviše vremena potrošim na školske obaveze, pisanje zadaće i učenje. Ali pošto imam puno obaveza sam naučila kako si sve rasporediti. Zadaću pišem odmah poslije škole, a učim navečer.
Imaš li vremena za roditelje?
Kako da ne! Moj odnos s roditeljima je super. Nikad u životu nisam bila u kazni. Zezamo se. Mami nekad smeta kaj stalno govorim, veli da se onda ne može koncentrirati na čitanje. Kada dođem doma iz škole i pohvalim se da sam dobila 5, onda mi vele da sam već malo dosadna s svim tim peticama, da bi malo za promjenu mogla dobiti 3. Jako sam zadovoljna sa svojim roditeljima, a za ovu trojku se sigurno šale.
A oni će o njoj samo o superlativima premda bi više voljeli da se druže,’igraju’, razgovaraju. Mama kaže kako Nola zna doći u kuhinju, ponuditi joj se za pomoć, a pekla bi i kolače… Tata je u šali dodao, kako je počela govoriti s dvije godine i od onda se ne ‘gasi’, a Nola bi pričala i pričala, a kada prestane lati se knjige pa opet čita i čita. I tako iz dana u dan, a svaki započne s maminim pitanjem: – Kad ćeš danas biti doma?
– Čitam, prijateljice su rekle da moram pogledati Igru prijestolja da bi mogle razgovarati o tome, šećem se s roditeljima, slušam sestričnine dogodovštine sa satova vožnje – iskreno će i za kraj će dodati kako je jako zadovoljna što se bavi svim tim aktivnostima i kad bi mogla nešto promijeniti ostavila bi sve isto i dodala kako još uvijek nema svoj Facebook profil.
– Nemam jer mislim da mi ne treba, a uz to nemam vremena. Jednostavno ne želim imati Facebook profil. Nije mi zanimljivo – rekla je za kraj naša sugovornica, koja se u jednom trenutku čini djevojčicom, jednom djevojkom, osoba pred kojom je lijepo sutra za koje joj želimo pregršt sreće i uspjeha.
