Tri zemlje, tri različite mirovine. Kako je živjeti od hrvatske, slovenske i njemačke mirovine u Međimurju. Koliko su staža skupili? Što kažu o najavi povećanja dobi za odlazak u mirovinu? Što bi oni mijenjali?
Vic prvi: Sretnu se dvojica umirovljenika. – Pajdo, imaš za posuditi 100 kuna, vratim ti odmah sutra kad mi sjedne mirovina. – Nemam, prijatelju, moja je bila jučer…
Vic drugi: – Ministre, imate li rješenje kako pomoći umirovljenicima da prežive mjesec? – Premijeru, imam! Radit će i u penziji. Ali samo na pola radnog vremena, da im ipak ostane nešto slobodnog vremena za uživanje.
Smijeha nikad dosta, iako većini umirovljenika u Hrvatskoj do
smijeha nije. Barem ne onima koji su mirovine zaradili radeći u
domovini. Oni s inozemnim, pogotovo njemačkim, lakše dišu. U
Međimurju, poznatom gastarbajterskom kraju, kojem tepaju da je
“mala Švicarska”, živi velik broj umirovljenika koji su cijeli
radni vijek proveli u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji… i
vratili se kući.
Njihove su mirovine i do četiri puta veće od hrvatskih. No ljubomore nema. Sastaju se ujutro na kavicama, u udrugama umirovljenika, odlaze na izlete, uglavnom one kratke, do obližnjih najjeftinijih toplica jer za Opatiju, Bled ili Dubrovnik nemaju svi.
– Dečki, ja se ne hvalim svojom mirovinom. Radio sam jako puno prekovremeno. Znam neke koji su bili sa mnom u Njemačkoj i nakon 14 sati otišli su na kupanje, a ja sam i dalje radio. Imao sam u Hrvatskoj veliku obitelj, puno nas je bilo braće i sestara, i slao sam doma novac. Zbog tih prekovremenih, a znao sam raditi i po 12 sati, danas imam 400 eura veću penziju od kolega jer tamo dobiješ koliko si uplaćivao – kaže nam Ivan Kovačić (70), jedan od desetaka tisuća Međimuraca koju su mirovinu zaradili kao gastarbajteri.
U mirovinu je otišao 2012. godine, s navršenih 65 godina života.
U Njemačkoj je skupio 44 godine radnog staža, a prije odlaska na
“privremeni” rad u inozemstvo nešto manje od dvije godine u
metaloprerađivačkoj tvrtki Polet. Za te dvije godine dobiva 153
kune domaće mirovine i 1380 eura bruto njemačke. Odvaja nešto za
pomoć u kući pa, ako ne bude mogao živjeti bez tuđe pomoći, neće
morati u dom, već će, kaže, moći platiti medicinsku sestru koja
bi dolazila k njemu u kuću.
“Čistog” mu ostane oko 1180 eura. Nakupilo se tu i dodataka, naknade za zahvalnost na vjernosti firmi. Nije to kao kod nas kad te firma nakon 40 godina rada isprati s biciklom ili ručnim satom. Ili čak ni s tim. Radio je u Mannheim-Rheinau, stanovao u Hockenheimu, blizu staze formule 1. Nije mu smetala buka. Puno je radio po terenu kao izučeni strojobravar. Znatan dio staža odradio je u nuklearnim reaktorima Philippsburg, Neckarwestheim, Biblis 1 i 2…
– Moraš u reaktor, ali 15 minuta maksimalno. Po nekoliko radnika ulazilo je istovremeno. Nisi smio sam unutra, da se ne onesvijestiš, pa ti nema tko pomoći. Ako si imao više od 5000 bekerela radioaktivnosti, morao si godinu dana pauzirati. Radio si i dalje, ali nisi smio u reaktor. Kad sam odlazio u mirovinu, izmjerili su mi 1300 bekerela, to je u redu – veli.
Za put posudio od župnika
A kako je uopće završio u “obećanoj zemlji”? – Radio sam u
Poletu, bio sam tamo šegrt. Dobra firma sa 150 ljudi, za ono
vrijeme puno. No plaća je bila 50 maraka. Gospođa na burzi pitala
me što sam po zanimanju, kažem strojobravar. Pete u Njemačku,
pita. Pem, kažem ja.
I došao je jednog dana brat po mene u firmu i rekao: “Sutra ideš u Njemačku.” U jednom danu otišlo je 400 ljudi u deset autobusa. Nisam imao novca i posudio sam od župnika Alojzija Vojvode, koji nam je bio susjed, nešto za put. No u Čakovcu nam je njemački predstavnik odmah svima dao po tri plaće predujma! Bojali su se da ne odustanemo, toliko su im trebali radnici.
U Njemačkoj je bilo super. Imali smo satnicu 4,15 maraka. Prve plaće bile su 650 do 700 maraka. Odmah sam došao na normu i na još bolju plaću. Tamo se cijeni radnik koji zna posao. Kad sam dobio 1012 maraka plaću, a da još nisam znao da sam na normi, otišao sam pitati šefa je li to kakva greška. Nezgodno mi je bilo. A kad sam poslao novac kući, tata je bio u šoku, nazvao je i rekao: “Sinek, dojdi odma dimo, de si te pare fkral?” – prisjeća se.
U Njemačkoj se brzo prilagodio. Znao je nešto njemačkog iz škole, a ponešto je naučio u vojsci, kamo je ponio njemačko-hrvatski rječnik i u slobodno vrijeme ponavljao “Bohrmaschine”, “Schweißgeräte”, “Schraubendreher”… Prati aktualne rasprave o radu do 67. i sindikalne akcije.
– Gle, oko 100.000 Hrvata koji su otišli van otišli su u države u
kojima je već na snazi ili će uskoro biti rad do 67. Kako to da
im tamo to ne smeta? Sindikati? Njih treba zatvoriti. Mogu samo
svinjske polovice dijeliti, ako i to. Idu u štrajk, a onda mole
državu da im taj štrajk financira!? Bio sam u njemačkom sindikatu
IG Metallu, u kojem je minimalna članarina bila osam maraka, a ja
sam dobrovoljno plaćao 24. Kad se štrajkalo, dobio sam tri puta
veći dodatak od ostalih. U Hrvatskoj sindikat ima malo članova, a
sindikata možda ima i sto. Svi razjedinjeni.
U Njemačkoj ih je samo nekoliko, podijeljenih po djelatnostima. Tamo su sindikati bili vlasnici robnih kuća, dobro su ulagali i imali milijarde maraka na računima – veli. Najveća nepravda za radnike u Hrvatskoj danas je, smatra, rad na određeno. Uh, kako ga to ljuti! – To je nešto prestrašno! Drži te u šaci, dva do tri puta ti produlji ugovor i onda veli da nisi zadovoljio. U Njemačkoj si radio četiri do šest tjedana na probnom radu i, ako si zadovoljio, odmah si njihov radnik.
Ovdje na određeno ne možeš podići kredit, kaj kredit, ne možeš ni bicikl kupiti! S jedne strane se bune da mladi idu van, a s druge strane ih tjeraju – ogorčen je. I u njegovo vrijeme u Njemačkoj je bilo puno Međimuraca, Podravaca i koji Bosanac.
– Bilo je pritisaka od bivše Partije, slali su špijune, a na granicama su carinici gledali kako će nas opljačkati. Deterdžente, kavu, svega čega tu nije bilo, oduzimali su nam. Šutjeli smo. Jedan Đuro iz Kotoribe i ja osnovali smo klub, ne jugoslavenski, nego hrvatski i zbog toga su mi komplicirali s produženjem pasoša. Svaki tjedan morao sam se javljati. No nisu nam ništa mogli. Ja i jedan prijatelj, Doktor Živago smo ga zvali, vješali smo hrvatske zastave – ponosno kaže. No vratimo se mi na mirovine.
Poznaje, napominje, povratnike koje su radili u najvećim njemačkim građevinskim firmama, ali za hrvatske posrednike koji su im polovicu novca isplaćivali na crno. Radnici se nisu bunili.
– Tukli su se tada po džepu s punim novčanicima, častilo se kad se došlo na “urlaub”, a onda su došli u mirovinu koja im je premala. Kod njemačkih gazdi nema isplate na crno, kad te ulove, nadrapao si, bilo tko da ti je brat ili stric. Sjećam se da sam jednom slao roditeljima novac za ogradu, nešto veći iznos nego obično, i odmah su me zvali iz njemačke porezne i pitali imam li od čega taj mjesec živjeti jer su vidjeli kolika mi je plaća. Ne može se tamo muljati – veli. Kao da se osjeća tračak ponosa u glasu. Poznaje on i one koji su se zbog obitelji morali vratiti kući jer su im roditelji bili bolesni i više se nisu vraćali u Njemačku.
– Ovi mladi koji sad odlaze teško da će se vratiti, osim ako ne dobiju na lotu – uvjeren je. I u Njemačkoj bi s mirovinom pristojno živio. Osim ako nisi, dodaje, alkoholičar ili kockar. U Hrvatskoj je to solidna, iznadprosječna plaća. – Živim sa sinom, novca uvijek ima. Da sam ostao doma, mirovina bi bila puno manja, tako da mi nije žao. Samo daj Bog zdravlja… – veli. Prepričao je i jednu birokratsku zavrzlamu. – Prije nekoliko godina morao sam dokazivati da sam živ. Netko je negdje zeznuo i tri sam mjeseca slao papire da dokažem da nisam još umro – smije se sad. Tada mu nije bilo do smijeha.
U Poletu je pola radnog vijeka proveo njegov prijatelj s jutarnje kave Antun Kalšan (74), koji je ostao raditi u Hrvatskoj. Drugu polovicu odradio je u obućarskoj tvrtki Meiso u Goričanu, u kojoj pretežno rade žene. S 35 godina staža mirovina mu je 2750 kuna. Otprilike toliko prima i njegova supruga koja je radila kao odgojiteljica u vrtiću.
– Mirovina je oko trećine plaće koju sam imao kao komercijalist. Plaće su bile male jer smo radili uglavnom “lohn” poslove, ali bile su redovite. Nekad se širila demagogija da si svaka žena može dopuniti plaću doma u povrtnjaku, uzgajajući povrće – kaže Antun svjestan da su i obućarska i tekstilna industrija, po kojoj je sjever Hrvatske bio i ostao poznat, niskoakumulativne djelatnosti.
– Plaće su bile kakve jesu i na to se nije moglo utjecati. Problem su danas premale mirovine zbog kojih čovjek dođe u situaciju da nema dovoljno ni za smještaj u domu umirovljenika – napominje. U kući žive supruga, on i sin koji radi. Imaju dovoljno za život, no nema prostora za štednju ili neke veće investicije u kuću koja stalno nešto traži. Među umirovljenike s malim mirovinama uvukla se, veli, apatija, vlada neka melankolija.
– Ne možeš si pomoći. Vlada nam govori da nam je dobro i da ide nabolje, da smo čak među uspješnijima u EU, sindikati govore svoje. Sindikalni vođe moraju biti glasni i viđeni da opravdaju 15.000 kuna plaće. Mladi odlaze i bojim se da će doći vrijeme kad neće imati tko zarađivati za mirovine i da će pipa presušiti – veli.
Potpis za referendum
Potpisao je referendumsku inicijativu protiv rada do 67. godine. Neki analitičari upozoravaju da je najveći problem hrvatskog mirovinskog sustava to što se relativno kasno počne raditi, a rano se odlazi u mirovinu. Prosječni korisnik mirovine ima 31 godinu staža mirovinskog osiguranja, a samo 16 posto osiguranika nakupi više od 40 godina. I dok je prije sedamdesetak, osamdesetak godina očekivano trajanje života bilo oko 60 godina, danas je za muškarce oko 75, a žene pet godina dulje. Prosječno korištenje mirovine kod starosnih umirovljenika poraslo je na 21 godinu. – Sve dulje živimo i sve smo stariji kao narod – pesimističan je Antun.
Pristojnu inozemnu mirovinu ima, a da nije morao daleko otputovati, Stjepan Smolak (77) iz Murskog Središća. Radio je 28 godina u Nafti u slovenskoj Lendavi, blizu granice. Mirovina mu je, kaže, oko 300 eura veća od one koje imaju njegovi sugrađani koji su ostali raditi u Hrvatskoj.
– Udovac sam 21 godinu, živim s kćeri i mirovina mi je dovoljna za pristojan život – kaže i dodaje da je radio i u skladištu. Nisu to bili nimalo laki fizički poslovi u tvrtki koja se bavila naftnim derivatima. – Prednost je bila to što se radilo i prekovremeno, i nedjeljama, i po smjenama, uključujući i noćnu. Sve je to išlo u staž, za razliku od danas. Danas toga nema – odmahuje glavom. Vodi podružnicu umirovljenika u svom gradu i organizira razne aktivnosti.
– Nema među članovima ljubomore oko visine penzija. No osjeti se kad se ide na zajedničke izlete na more. Oni s hrvatskom mirovinom idu svake druge ili treće godine, a oni s inozemnom svake. I više mogu potrošiti – dodaje Stjepan koji smatra da bi rad do 67., ako se već uvede, trebalo uvesti samo za određene djelatnosti.
– Ne može za sve. Lako onima u kancelariji koje nikad nije kiša namočila, vjetar osušio ili sunce ugrijalo. Oni koji su fizički radili na terenu, na suncu, kiši i vjetru, teško da će biti dovoljno zdravi i sposobni raditi dulje – zaključuje. U pograničnim područjima umirovljenici često odlaze u slovenske trgovine u kojima su namirnice jeftinije.
Oni s hrvatskim mirovinama idu zbog nižih cijena špeceraja, a oni sa slovenskim zbog namirnica na koje su navikli radeći desetljećima u “Deželi”, zemlji tako blizu zemljopisno, a tako dalekoj po visini mirovina. I još jedan vic za kraj: Kako u hotelu u Opatiji razlikovati Hrvata sa švicarskom i hrvatskom mirovinom? Prvi sjedi za stolom i ruča, a drugi ga poslužuje.
