U tim teškim danima glavom su joj prolazili samo suze, strah i tuga. Tešku borbu s bolešću dobila je utjehom u trčanju, a danas je mir pronašla u meditaciji i jogi
Depresija i anksioznost bolesti su današnjice koje sve više
zahvaćaju mlađu populaciju ljudi, a oni koji boluju od depresije
vrlo često imaju i neke od sljedećih simptoma: manjak energije,
promjene apetita, nesanicu ili preveliku potrebu za snom,
povećanu tjeskobu ili zabrinutost, smanjenu koncentraciju,
neodlučnost, nemir, osjećaj bezvrijednosti, krivnje ili beznađa,
misli o samoozljeđivanju ili suicidu.
Rizik od razvoja depresije se povećava sa stresom, traumatskim
životnim događajima kao što su smrt voljene osobe ili prekid
veze, fizičkim bolestima, problemima uzrokovanim konzumacijom
alkohola ili droge, siromaštvom, nezaposlenošću, nepravilnom
prehranom i nedovoljnom tjelesnom aktivnošću. Kod nekih osoba
postoji i genetska, urođena predispozicija za razvoj depresije.
O depresiji i anksioznosti svoju dušu otvorila je Čakovčanka koju
ćemo radi zaštite identiteta u tekstu zvati Tea.
– Sve je započelo još za vrijeme studija. Predavanja, sati
učenja, svakodnevni pritisci koje prolazi uglavnom svaki
prosječni student sačinjavali su moj dan. Potječem iz građanske
obitelji u kojoj nije bilo nekih trzavica, a živjeli smo jednim
mirnim i staloženim životom. U obitelji nikada nismo imali
nekoga tko je bolovao od nekih psihičkih smetnji – kazala je
danas 39-godišnja Tea.
– U dvadeset i prvoj je sve počelo. Pritisci na studiju su
bili sve jači, a i na ljubavnom planu mi nisu baš ruže cvjetale.
Započelo je prvo sa glavoboljama i vrtoglavicama. Naravno, o tome
nisam nikome pričala, nekako mi je bilo nelagodno govoriti o
tome. Ubrzo su započeli napadi panike. Suze, strah i tuga
prolazili su stalno mojom glavom – prisjeća se Tea.
Tea je prestala studirati te je pauzirala jednu godinu,
a time je započela tešku borbu s bolešću s kojom se
nikada do tada nije susretala. Od strane psihijatra su joj
ordinirani lijekovi. Jedini njezin san i želja su bili samo
da prestane agonija i tjeskoba koje su je mučile.
– Nakon tjedan dana hospitalizacije i razgovora sa psihijatrom
utvrđeno je da bolujem od anksioznosti i depresije te su mi
ordinirani antidepresivi, lijekovi za smirenje i tablete za
spavanje. Kroz svaku moju misao prolazile su misli
o samoubojstvu i samoozljeđivanju te događajima iz
djetinjstva. Suze bi tekle bez ikakvog razloga, a manjak apetita
rezultirao je naglim gubitkom tjelesne težine. Kad bih se
pogledala u ogledalo u mom odrazu, to nisam bila ja, samo netko
nalik meni – prisjeća se Tea teških dana.
Depresija je bolest koja pogađa ljude svih dobnih
skupina
– Velika pomoć i podrška bili su mi roditelji. Nitko od nas se do
tada nije susretao sa bolešću kao što su napadi panike,
anksioznost i depresija. Jako me pogodilo to što je okolina,
odnosno moji prijatelji i poznanici, dosta negativno gledala
na moju depresiju. Velika većina prijatelja me
izbjegavala jer su me smatrali ludom. Stidjeli su me se –
govori Tea o teškim danima.
Tea se zatvorila u sebe, a tuga u njoj bi jačala. Zatvorila
se u svoja četiri zida i krivila samu sebe za sve što joj se
događa. Utjehu je pronašla u trčanju, sportu kojim se nekada kao
srednjoškolka bavila.
– Počela sam trčati. U početku je to bilo nekoliko kilometara na
dan, no kako su se kilometri nizali, a moja depresija je počela
jenjavati. Prošle su već mnoge godine i danas trčim
velike kilometraže, a depresije nema. Ne gledam televiziju, jer
me ne zanima politika i kvazi društveni događaji. Pratim portale
o produhovljenosti, zdravom životu i sportu, a vlastiti mir
pronašla sam u meditaciji i jogi. Završila sam studij i već
godinama radim u struci – kaže Tea.
– Poručila bih čitateljima da budu podrška oboljelima od
psihičkih bolesti jer podrška i oslonac u
njihovom životu je ključni faktor prema njihovom
izlječenju – završava Tea sa zadovoljnim osmijehom na
licu.