Kad je Pavao Horvat imao 21 godinu odlučio je novi život potražiti u dalekoj Argentini. Skrasio se u Buenos Airesu gdje je umro u 90. godini života. Njegove kćeri odlučile su potražiti svoje korijene, našle su ih u Belici
Kad je Belićanac Pavao Horvat imao 21 godinu odlučio je novi, drugi život potražiti u dalekoj Argentini, jugoistočnom dijelu Južne Amerike Skrasio se u milijunskom Buenos Airesu gdje umro prije 2 godine u 90 godini života. Njegove kćeri odlučile potražiti njegove korijene. Skrasile se u Belici kod obitelji Turkalj.
U subotu, 6. travnja na njihova vrata u Ulici kralja Tomislava 12 zakucale su tri dame iz daleke Argentine. Bile su to 62-godišnja Clara, 4 godine mlađa Alicia i 53-godišnja Ana Lia. S generacijskim odmakom od Pabla, kako su ovog Belićanca zvali u Argentini, ukućani su ih primili široka i otvorena srca. Kada će ovo čitati i gledati dame će već biti u Splitu jer su za boravak u Belici odredile svega tjedan dana, no definirale su i odluku kako će uskoro nanovo preko ‘bare’, a nije teško dokučiti glede čega…
Vodič kroz obiteljsko stablo i vjerni prevoditelj bio nam je Benjamin Turkalj, vrsni poznavatelj engleskog jer je i on 10 godina života proveo u Chicagu. Rekao nam je da je ‘junak’ naše priče potječe s grunta iza pošte. Imao je sestru Rozinu koja je udajom postala Obadić, a ona dvije kćeri Anu, kasnije Srnec, i Jadranku, danas Turkalj koja je Benjaminu majka. Sve su to oni pobliže razjasnili kada su u nedjelju, 7. travnja organizirali obiteljsko druženje, odnosno upoznavanje na kojem se okupilo njih više od dvadesetak.
Okupljanje je odisalo emocijama, govorima koji su izazivali suze… Benjamin kaže kako nije trebalo dugo da se ‘nađu’, da kažu koji je čiji, već je svima bilo važno Pavlovim kćerima pružiti toplinu koju su mu oni pružali kada je ovamo u nekoliko navrata dolazio sa suprugom Normom. Njoj je danas 85 godina i živi sama u obiteljskom domu kojeg su počeli savijati davne 1956. godine kada je ušla u brak s Pablom s kojim se je kao lijepa i mlada upoznala na putovanju jer su jedan i drugi svaki dan putovali na posao u 80 kilometara udaljeni grad od glavnog argentinskog grada.
O Pavlovoj životnoj priči mogli bi pisati stranice i stranice, pričati satima i satima. Istaknut ćemo samo da je on preko Italije u Argentinu otišao 1948. godine. Bio je po struci tokar, zvanje je izučio među prvima u ondašnjoj čakovečkoj Školi učenika u privredi. Po dolasku u glavni argentinski grad isprva je radio kao djelatnik na jednom od najvećih gradskih stadiona da bi kasnije mijenjao poslove, usavršavao se, školovao, postao je strojarski inženjer kojeg je u Argentini koristio francuski Citroen za kojeg je na kraju radio i koji mu je omogućavao da često dođe u Europu, a iz Francuske je nerijetko ‘skoknuo’ kući, a ovamo je u nekoliko navrata došao i s voljenom Normom.
Naše sugovornice su elokventne, a što i ne čudi jer su radile takav posao. Danas su već umirovljenice. Clara je radila kao poslovna tajnica u tvrtki koja se bavi uređenjem industrijskog interijera, Alicia je radila kao profesorica engleskog jezika, a Ana Lia je radila kao odgajateljica, odnosno ravnateljica u jednom dječjem vrtiću. Rekle su nam da nose prezime Horvat jer tamo žene zadržavaju očevo prezime. Svaka od njih iz svojih brakova imaju po dvoje djece, a najmlađa među njima je i baka.
Prije smo spomenuli Split. One su tamo kod Clarinog 28-godišnjeg sina Facunda koji je kao turist došao ovamo prije dvije godine. Zaljubio se u grad i ljude.
– Valjda djedovi geni – kaže njegova majka. Facundu već dobro govori hrvatski jer je ‘kupio’ hrvatske instrukcije. Rekla je kako bi voljela da ostane u Hrvatskoj jer će tako biti poveznica s hrvatskim korijenima svoga oca. ‘Cure’ su nam rekle kako su kroz ovih tjedan dana ostale oduševljene Hrvatskom, Belicom, s obitelji i da su se uvjerile da je ovdje baš onako kako im je otac pričao. A pričao im je o srdačnim ljudima, dobroj hrani koju je i on uvodio u njihov argentinski jelovnik pa su ih posebno dojmile međimurske štrudle (op.a. riječ štrudla su tečno izgovorile po naški kao i faširanci).
Sada svaki dan u Argentinu šalju SMS poruke svojoj djeci o ljepoti onog što im je djed govorio, a djeca im već sada odgovaraju kako će sljedeći puta i oni s njima. Taj sljedeći put planiraju jedan Božić jer bi ga željele vidjeti u snijegu s obzirom da se kod njih slavi u ljetu.
I još puno toga bi htjele vidjeti i upoznati ono o čemu im je otac pričao. Do sada su se uvjerile kako su njegove priče bile vjerodostojne. Sjećanje na pokojnog i voljenog oca od sada će oživljavati njihovim dolascima u njegovu Belicu, a onda kada to nećemo moći činiti one, činit će to njihovi potomci.
Posebno poglavlje Domovinski rat
Na naš upit, da li su ikada i što čule o ratu u Hrvatskoj, one su odgovorile potvrdno. Rekle su kako je njihov otac kroz to vrijeme bio neki poseban, drugog ponašanja tužan. Rekao im je samo kako njegovu Hrvatsku žele prisvojiti drugi, to ga je posebno boljelo.
– Svakodnevno je bio uz radio i TV prijemnik jer su strahote s vašeg područja i do nas dolazile – rekla je Clara i dodala kako se prestanak rata osjetio i u njihovoj obitelji. Pavao Horvat danas mirno počiva u dalekoj Argentini, a kako i ne bi kada su njegove kćeri dosanjale njegov san.
Autor ovog priloga duguje posebnu zahvalnost Benjaminu što se svojski trudio jednu složenu životnu priču pojednostavniti i prevesti nam na naš jezik. Hvala mu na ustupljenim obiteljskim fotografijama.
