Petar Bedić Marić preminuo je u KBC-u Zagreb 22. siječnja. Njegova majka i danas se pita zašto ne može doznati zbog čega je Petar preminuo i zašto liječnici nisu zatražili pomoć iz inozemstva
Jedanaestogodišnji Petar Bedić Marić iz Domašinca preminuo je u KBC-u Zagreb 22. siječnja ove godine, a njegova majka još uvijek nije dobila medicinsku dokumentaciju iz KBC-a Zagreb i ne zna zašto je njen sin umro, piše Index.
Mihaela Bedić je prije mjesec dana Indexu dala potresne informacije o tome kako je njen sin tretiran na Rebru gdje mu je transplantirana koštana srž, prilikom čega je, kako navodi, dobio i opasnu bolničku bakteriju. Navela je kako je Petar u bolnici čupao nokte od bolova, bio izoliran u maloj sobi, nije ga obilazila vizita, medicinske sestre su ga ponižavale, a liječnik se derao na njega. U intenzivnoj, u zadnjim tjednima kad je Petar bio u polusvjesnom stanju, intubiran i vezanih ruku, majka ga je u kratkim posjetima (jer nije smjela biti s njim) na krevetu nalazila ispovraćanog, jednom sa špricom u ruci.
Ministarstvo moli Rebro, a oni to ignoriraju
Od Rebra je zatražila da joj dostavi svu medicinsku dokumentaciju o liječenju njenog sina, a oni još uvijek to nisu učinili. Ministarstvo zdravstva joj je, kaže, poslalo dopis u kojem se vidi da požuruje Rebro da joj pošalje Petrovu dokumentaciju.
Dječak je bolovao od aplastične anemije (bolest koja se javlja zbog nemogućnosti da se u koštanoj srži stvaraju sve vrste krvnih stanica), a prije Rebra se liječio u Klaićevoj te je majka rekla da je napustio Klaićevu dobrog općeg stanja, što su nam potvrdili i u Klaićevoj. Prije odlaska iz Klaićeve njihovi liječnici rekli su Petru da će biti dobro nakon transplantacije koštane srži.
“Zašto nisu zatražili međunarodnu pomoć kod njegovog liječenja”
– Svakodnevno si postavljam pitanja zašto liječnici nisu tražili međunarodnu suradnju ili Petra uputili u drugu državu gdje ima tim za komplikacije poslije presađivanja koštane srži, s obzirom na to da su slijegali ramenima te su i sami sada naveli kako na KBC-u Rebro ne postoji poseban tim za djecu za komplikacije nakon transplantacije koštane srži, dok za odrasle postoji. Doktor s Rebra mi je jednom prilikom, kad je bio dežuran na Odjelu intenzivnog liječenja, rekao da je kod Petra nužna međunarodna suradnja i da će to kolegama predložiti i dati im svoje kontakte jer i sam kontaktira često za svoje pacijente, od Europe do Amerike. Naravno i mi smo zamolili, ali su nas glatko odbili i rekli da tu Petar dobiva sve. Ako želimo, nek sami tražimo drugu bolnicu. I jesmo, dali su nam 2 lista papira o cjelokupnom Petrovom liječenju – ispričala je Mihaela Bedić.
Kaže kako su njenoj odvjetnici s Rebra obećali da će uskoro poslati medicinsku dokumentaciju i poručili da se strpe.
Petar je bolovao od jako rijetke bolesti
– Navodno šalju dvije kutije papira koje još nisu stigle. A tad, kad smo tražili drugo mišljenje i pomoć stranih bolnica, ta dva lista koja su nam dali na Rebru nisu bila dovoljna i bolnice nisu bile spremne dati pozitivan odgovor. Petar je bolovao od rijetke bolesti, aplastične anemije, koja se javlja kod jedne od milijun osoba. Potrebno je veoma ozbiljno liječenje i ona se u svijetu liječi uspješno. No kod nas baš i ne. Nakon objave u medijima kalvarije koju smo prošli mi kao obitelj, a posebno Petar, javili su mi se mnogi roditelji koji su navodili da im je sve to poznato. Nažalost, prošli su isti ili sličan put. Tako mi se javio i roditelj čije je dijete pred nekoliko godina umrlo na sličan način, nakon iste osnovne rijetke bolesti, i liječnici su samo slijegali ramenima. Dijete je naposljetku umrlo od iste bakterije koju je imao Petar – rekla nam je Mihaela Bedić.
Pita se kako je KBC Rebro bez oklijevanja i bez potrebe prethodnog razgovora s njom kao majkom preuzelo da izliječi Petra, a da nisu upozorili na lošu uspješnost i druge mogućnosti.
– Još se samo pitam kad su otpisali Petra. Je li već u sterilnoj jedinici kad je dobio bolničku bakteriju, a sumnja mi i pitanje dolazi iz činjenice da ga nisu htjeli nazad objasnivši da su oni samo za transplantaciju. A s druge strane, kad je Petar bio prvih mjesec dana u sterilnoj jedinici, u isto vrijeme je tamo ležao stariji gospodin koji je imao komplikacije nakon godinu dana od transplantacije pa se naknadno javila i jedna majka odraslog sina navevši kako je njezin sin bio više od 100 dana u sterilnoj jedinici i da mu je nakon muke ipak spašen život. Čak i laiku je jasno da su nakon transplantacije koštane srži nužni uvjeti izolacije – kaže ona.
“U 4 mjeseca boravka na intenzivnoj, pitam se zašto su sva djeca umrla noću”
Ističe kako su joj dan i noć smrti njenog sina jako nejasni jer su sjedili u bolnici, a nisu im rekli da Petar umire.
– Posebno iz razloga jer taj dan, kad smo bili kod Petra sat vremena na koji smo imali pravo, njemu su tekle suzice, a sestra koja je bila zadužena za njega nas je izbjegavala. A sporne noći, kad je Petar umro, bila sam na hodniku, samo 20 metara od svog djeteta koje je umrlo i nitko me nije imao potrebu pozvati unutra da ga barem držim za ručicu. Iako sam bila na hodniku nitko mi nije rekao da mi je sin životno ugrožen i pustio me da ga vidim, tek naprotiv, manje od sat vremena prije smrti rečeno nam je da je Petar bolje i stabilno i da su nalazi bolji, da idemo doma. Odlučili smo ipak ostati još malo, sjedili na hodniku, ne znajući da 20 metara od mene moje dijete umire. Samo. Umro je sam uz nemilosrdnog liječnika i sestre koje nisu ni digle glavu kad su nam dali da se oprostimo, ali, nažalost, od mrtvog tijela. U 4 mjeseca boravka na intenzivnoj, pitam se zašto su sva djeca umrla noću – ispričala je Petrova majka.
Cijelu priču pročitajte na Indexu.