Indexova ekipa je provela noć u jednom od najvećih romskih naselja u Hrvatskoj - Paragu. Evo što su sve doživjeli...
Povodom 8. travnja kada se obilježava Svjetski dan Roma Index je objavio reportažu iz naselja Parag, jednog od najvećih romskih naselja u Hrvatskoj.
Noćno nebo parali su meci iz automatske puške. Prestravljeni psi urlali su na nasipu. Djeca su trčala mračnim, iskrivljenim uličicama. Iz pojačala je grmio glas na nerazumljivom jeziku. Nismo se našli usred ratne zone. Bili smo u Paragu jedne subote navečer, piše Index.
Mjesto kojeg nema na karti
– Parag? Nemojte ići tamo – savjetovao nas je ranije tog jutra trbušasti Međimurac kojeg smo pitali za smjer. Izgubili smo se negdje u Nedelišću, uz granicu sa Slovenijom.
Parag, najveće romsko naselje u Hrvatskoj, ne postoji na karti. Google nikad nije prošao tuda.
– I čuvajte opremu, ne zajebavam se – dovikivao je dok smo zatvarali prozor. U retrovizoru smo vidjeli kako se smijulji s prijateljima. Predsjednik Mjesnog odbora Matjaš Oršuš čekao nas je naslonjen na svoj auto, uz osmijeh od uha do uha. Mahao je mobitelom. Predstavnik Roma u ovom dijelu Međimurja stavio nam se na raspolaganje sljedeća dva dana, ponudivši usluge vodiča, gostoprimca i osiguranja.
Pobuna zbog socijale
Hrvati, naime, već odavno rogobore protiv mještana Paraga. Imaju problem s glasnom glazbom, paljenjem guma i kasnonoćnim posjetima policije. Boje se krađe i nasilja. Smeta im i što je većina učenika u seoskoj školi romskog podrijetla. Roditelji ispisuju djecu i prebacuju ih u druge ustanove, neke udaljene i više kilometara od sela.
Ono što Međimurce najviše nervira, ako je suditi po lokalnim portalima, zatvorenim Facebook grupama i preplašenim svjedočenjima daleko od objektiva kamere, zloupotreba je socijalne pomoći. Cijeli kraj zna kad su Romima stigle pare od države. Taj dan se navodno opijaju, kockaju i landraju po cestama.
Ipak, bez obzira na očitu međusobnu netrpeljivost, suživot je dosad uspijevao. Uz sporadične incidente, uspješno su se ignorirali. Ali otkad je župan najavio uvođenje vaučera umjesto isplate socijale, izbila je pobuna. Naime, 80 posto korisnika socijalne pomoći u ovoj županiji su upravo Romi. I nisu dobro prihvatili novo pravilo.
Bijesni su na župana koji, prema njihovom shvaćanju, sve Rome trpa u isti stereotipni koš zbog nekolicine devijantnih pojedinaca. Tvrde kako im je socijala potrebna za lijekove, autobusne karte, džeparce za djecu i još stotine sitnica koje vaučeri neće pokrivati. Nepovjerljivi su prema medijima i neznancima.
Jaz između Paraga i ostatka županije nikad nije bio dublji, piše Index.
U trenutku okruženi
Matjaš Oršuš je svejedno mahao mobitelom i široko se osmjehivao. Doviknuo nam je da ga pratimo, sjeo u svoj auto i zaprašio naprijed. Uskoro je s asfalta sjašio na rasklimani makadam koji je vijugao prema Paragu.
Odmah smo bili zapaženi. Djeca su se zaustavljala u igri, odrasli su se ispravljali za stolovima u vrtovima, radnici su podizali glave s radova na krovu obližnje kuće. Vadili su cigarete iz usta i otvoreno upirali prstom u nas. Dojavljivali su ostalima. Znali su da dolazimo, bilo je očito. Matjaš ih je pripremio.
Stalna pratnja
Pratili su nas cijelo vrijeme. Ne poznaju koncept privatnosti ili osobnog prostora. U svakom trenutku, uvijek je bar nekoliko dječaka i djevojčica oko vas. Ispred vas, iza vas, lijevo od vas, desno od vas. Raspituju se. Zanima ih kako se zovemo, odakle dolazimo, koliko imamo godina.
Pjevali su, plesali, pozirali, bez naše molbe ili pitanja. Zahtijevali su da ih snimamo i fotografiramo. Neobično su izravni i ne srame se u glavu pitati sve što ih zanima.
Dizajnerski nered star stotinu godina
Matjaš nas je poveo kroz sto godina staro romsko naselje. Teško je opisati arhitekturu Paraga. U cijelom mjestu izbrojali smo nekoliko kuća s fasadom. Ostatak sačinjavaju ciglene, asimetrične i nedovršene građevine s jezivim dizajnerskim rješenjima. Gipsani lavovi, konji i labudovi su omiljena dekoracija. Balkoni strše na nepredviđenim mjestima. Prozori su zakriveni čipkom, kilometrima i kilometrima čipke. Satelitski tanjuri načičkani su na azbestnim nadstrešnicama. Iznad naših glava gužva se prašuma kabela. Jedan čovjek je uresio pročelje svoje kuće granatom.
– Nije prava – umiruje nas Matjaš.
Dominacija potleušica
Starim dijelom Paraga dominiraju potleušice, sklepane od drva, cigle, knaufa, najlona i PVC-a. Neke izgledaju kao da ih samo viša sila drži na okupu. Neke su toliko ružne i neskladne da su simpatične. Na većini kuća povješana su raspela ili portreti Gospe, Isusa i ostalih svetaca. Međimurski Romi su katolici.
U dvorištima leže izvaljene peći, rastavljeni auti i izgoreni štednjaci. Omotani su zamršenim klupkom žice. Prikupljanje sekundardnog otpada jedan je od najčešćih izvora zarade.
Veseo narod
Glazba tutnji kroz naselje. Iz gotovo svake uličice čuju se divlji, poletni ritmovi romske glazbe. Parag nešto slavi.
Matjaš nas vodi kroz taj džumbus i pojašnjava nam kako se danas, eto, zalomilo da više ljudi ima rođendane. A i inače su Romi veseo narod, govori nam. Vole roštilj, vole pjesmu, vole slavlje. Ispred jedne kuće su izbacili pojačalo. Dvije bose djevojke plešu ukrug i izvijaju ruke. Slave što im brat danas ide u Remetinec, dovikuju nam. Pijane su. Ne daju nam da ih snimimo.
Romi i gadževani
Ljudi su izbacili kauče i naslonjače u dvorište. Sjede u njima, osluškuju glazbu i skaču na noge kad im se približimo. Rukuju se s Matjašom i ispituju ga kad će socijala, kad će drva, kad će posao. Pitaju ga kako je, kako mu je obitelj, kako posao, kako život. Ovdje ga svi zovu Dido. Ne znamo zašto, zaboravili smo pitati.
“Zovu me Ciganinom, a samo želim raditi”
Dido nam priča o Paragu. I on ima problem sa županovom najavom vaučera. Smeta mu generaliziranje njegova naroda i etiketiranje Roma kao nasilne, neobuzdane rulje. Nije pošteno, govori nam i upoznaje nas sa svojim sugrađanima. Pokazuje nam čovjeka koji udara čekićem od krov svoje buduće kuće, dok mu braća, stričevi i sinovi pomažu.
Pokazuje nam mladog stolara koji nas moli da mu nađemo posao. Žali se kako zbog porijekla teško nalazi stalno zaposlenje. Odradi tu i tamo nešto honorarno, ali to nije dovoljno, od toga se ne može živjeti.
“Zovu me Ciganinom, a samo želim raditi. Želim biti kao svaki pošteni čovjek”, govori nam.
Matjaš nas dalje vodi do mehaničara koji, dok priča s nama, pokušava nagurati motor u rastavljenog Fiata na blokovima. Ruku zamašćenih motornim uljem nervozno gestikulira dok objašnjava svoju situaciju. I on i njegova djeca žive od ovakvih privremenih poslova. Zaradi nekakvu crkavicu, ali to nije dovoljno. Želi raditi, a ne može raditi. Traži posao, a ne dobije posao. Zašto je tako, pitamo ga.
“Zato što sam Rom”, odgovara dok mu obitelj u pozadini kima glavom, piše Index.
Obitelj kao temelj
Primjećujemo da je obitelj vrlo važan element romske kulture. Matjaš nam potvrđuje i priča o svojoj baki. Rodila je 24 djece.
Koliko?
“24”, smije se Dido.
Vodi nas do kuće u kojoj je živjela. Pokazuje nam uleknutu kolibicu zguranu između dviju kuća. Nitko je ne smije dirnuti. Romi iz Paraga, njena djeca, unuci i praunuci su je ostavili tu, kao spomen na ženu koja je odgojila desetke ljudi koji danas nastanjuju taj kraj.
Sva djeca idu u školu
Dido nam je pokazao i kuću u kojoj je on odrastao. Malena, mračna izba okružena gipsanim zidovima godinama je predstavljala dom njemu i njegovoj braći i sestrama. Ne srami se činjenice da je odrastao u neimaštini. Dapače, ističe to i naglašava koliko dugo se morao boriti da se otarasi stigme siromašnog Roma.
I on je stvorio mnogobrojnu obitelj. Ima šestero djece i o njima priča s neskrivenim ponosom. Često spominje kćeri, jedna živi u inozemstvu, druga studira i živi u Zagrebu. Upoznali smo mu sina i kćer, sjajni mladi ljudi.
Primjećujemo da se malo uvrijedio na ovo pitanje. Sva djeca u Paragu idu u školu, objasnio nam je. Predrasuda je da se romska djeca ne školuju. Tako je možda bilo prije, kaže nam i priznaje da ovdje ima nepismenih ljudi, ali radi se o mahom starijim generacijama.
Sve se slavi. I rođendani i preživljavanja nesreća
Iza ugla odjekuje živa glazba. Nešto se slavi, čuje se žamor odraslih i dječja cika. Zavirujemo, ne znajući koliko drskosti s kamerom smijemo sebi dopustiti. Vidimo kako ljudi podižu ruke i čaše u zanosu, a glazbenici oko njih pletu neku zaraznu melodiju. Primjećuju nas. Nervozno im mahnemo. Oni nam uzvraćaju oduševljenim mahanjem. Zovu nas k sebi. Dolazimo, a glava kuće nam odmah gura gemišt u ruke. Sviračima ide zapovijed da sviraju nešto udarno, nešto za gadževane. Osvrćemo se, oko nas su povješani baloni, a na stol je iznesena hrana i piće.
“Koja je prigoda?” pitamo gazdu.
Doznajemo kako slave rođendan njegova sina. Jučer su bili u šumi i pilili drva. Stablo je palo sinu na glavu. Preživio je, prevezen je u bolnicu s potresom mozga.
Kasnije navečer, završit ćemo na after partyju s ovom ekipom.
Ciganski sud
Matjaš nas je proveo kroz cijelo, iznenađujuće veliko naselje. Prošli smo i kroz, uvjetno rečeno, opasne dijelove Paraga. Upoznavao nas je sa stanovnicima. Opisao nam je probleme s kojima se Romi suočavaju, pokazao nam je što nastoji postići svojim radom i otkrio nam je kako on vidi suživot Hrvata i Roma. Čini se kako čovjek zbilja ima časne namjere.
Ponudio nam je svoj dom. Nije htio da spavamo negdje drugdje, bojao se za našu sigurnost. Vjeruje Romima, rekao nam je, ali ne želi ništa riskirati. Kasnije smo shvatili na što je mislio.
Strah Međimuraca
Provozali smo se okolnim selima. Proveli smo popodne zaustavljajući gadževane po ulici i raspitujući se o suživotu s Romima. Nitko, osim jedne gospođe i jednog postarijeg gospodina, nije se usudio stati pred kameru. Ostali, pod okriljem anonimnosti, piskutali su izvan dosega mikrofona, opisujući nam ljude koje smo cijelo jutro upoznavali, kao opasne i nepredvidljive divljake.
Boje ih se, boje se njihova načina života, boje se pljačke, boje se kriminala. Kažu nam kako stalno pale nešto, kako tamo stalno grmi neka njihova muzika, kako im stalno dolazi policija. Ne žele ništa govoriti u kameru jer ćemo mi sutra otići, a oni će ostati živjeti ovdje, s njima.
Padala je noć kad smo se vraćali u Parag. Matjaša nije bilo kući, otišao je na prijateljev rođendan. Zamolio nas je da budemo oprezni i da ne lutamo bez pratnje naseljem.
Noć u Paragu
Oglušili smo se o njegovu molbu i pobjegli van. Što se mrak više naslanjao na potleušice, glazba je bivala sve glasnija. Švrljali smo mjestom, a djeca su nas pratila tamnim uličicama. Iz pojačala su tutnjali stihovi na romskom jeziku. Mutno svjetlo iz kuća zakrivenih čipkom bjelasalo se na licima prolaznika.
Pijane priče
Odjednom, naletjeli smo na poznato lice. Jedan od svirača odvukao nas je u svoju kuću, zalupio vratima i tamo nas držao neko vrijeme. Bio je pijan. Govorio je nepovezano o svojoj ženi i o svom poslu, a mi smo se ogledavali prema vratima. Nakon nekog vremena, ipak smo se uspjeli iskrasti, a on nam je tutnuo desetak posjetnica u ruke. Tek što sam ih uspio zgurati u džep, s druge strane ulice su nas povukli u drugom smjeru.
Unutra je bilo pet ili šest muškaraca. Ne bi bilo u redu opisivati sve gluposti koje su nam pričali. Spomenimo samo živopisnu anegdotu o prošlogodišnjoj vožnji prema benzinskoj postaji kako bi kupili još pića i utočili 10 kuna goriva, da bi ih policija naposljetku zaustavila, privela i otkrila kako je vozač imao četiri promila u krvi, piše Index.
Kleo nam se kako su ga policajci zaustavili samo zato što je Rom. Njegov pajdo, koji je tada bio na suvozačevu mjestu, trezveno mu je poručio da ne sere. Podsjetio ga je kako tada doslovno nije mogao stajati na nogama.
Nekako smo se izvukli iz te kuće i nastavili bauljati noćnim Paragom. Glazba je i dalje odjekivala mjestom, a djeca su trčala na sve strane.
I onda je zapucalo.
Rafali u mraku
Prvi pucnjevi iz pištolja zazvučali su nekako sramežljivo, kao da probijaju led. A onda su uslijedili ostali. Netko je tukao iz automatske puške. Rafali su u nepravilnim razmacima kidali zrak iznad nas, nadglašavajući i glazbu i galamu djece.
Sjeli smo u auto. Ja za volan, a snimateljica na zadnje sjedište, da ju ne primijete dok snima. Odlučili smo se provesti kroz onaj dio Paraga za koji smo pretpostavljali da iz njega dolaze pucnjevi.
Krenuli smo polako, praćeni pogledima koji nisu prepoznavali automobil koji je kružio njihovim naseljem. U mraku smo izbjegavali žmirkajuće pse, zagrljene mladiće i teturave pijance. Naposljetku, došli smo do dijela Paraga u kojem se najžešće slavilo.
Ljudi su bili na ulicama. Pokazivali su prstima prema nama. Usporio sam, a oni su se počeli približavati autu. Dodao sam gas. Odmaknuli su se. U retrovizoru sam vidio kako i dalje pokazuju prstom.
Nakon nekoliko stotina metara sam se okrenuo. Nisam znao u kojem smjeru ću završiti ako odem lijevo ili desno. Nije bilo izbora, morali smo natrag. Ovaj put nisam usporavao. Ljudi na ulici su to primijetili, maknuli su se na vrijeme. Svejedno, vidio sam kako gestikuliraju i upiru prstima prema nama.
Dok sam dizao ručnu u Matjaševu dvorištu, novi pucnjevi su odjekivali kroz noć.
Posjet policije
Nismo bili jedini novi auto parkiran u susjedstvu. Nekoliko kuća dalje, policija je uzimala izjavu od susjeda. Navodno su se dva brata potukla. Policajci su se smijali. Skrili smo se iza zida i pokušavali čuti o čemu pričaju. Izgleda da im ovo nije prvi put da interveniraju u ovoj kući. Prema priči se činilo kako dobro poznaju posvađanu braću. Nakon nekoliko minuta, zalupili su vratima. I policajci i Romi koji su ih zvali.
Mjesec se već podigao previsoko. Djeca su počela iščezavati s ulica. Dva muškarca su nosila beživotno tijelo pijanog prijatelja. Vatre su buktale uz nasip. Iz jedne kuće su dopirali zvukovi nove svađe. Otišli smo u krevet, zahvalni Matjašu na krovu nad glavom.
Nismo dobro spavali, prokleti psi su lajali cijelu bogovetnu noć.
Kukavički bijeg s nasipa
Ujutro, nekad prije pet, iskrali smo se i odvezli da snimimo zoru nad Paragom. Tek što smo se popeli na nasip, začuo se novi lavež.
Postavili smo kameru. Psi su lajali sve glasnije. I sve bliže.
U zadnji trenutak smo shvatili da trče prema nama i pobjegli prema autu. Zalupio sam svoja vrata u trenutku kad je veliki mješanac staforda i još nečega dotrčao na prozor. Nismo imali izbora nego sjediti i čekati da prestanu režati. Bespomoćno smo čučali u autu, dok su psi čuvari čuvali našu opremu od nas. Nakon nekog vremena, činilo se satima, napokon im je dosadilo. Velikodušno su se udaljili i dopustili nam da pokupimo kameru, stativ i ostatke hrabrosti s nasipa, piše Index.
Parag se budi
Svanulo je. Psi su napokon umukli. Zamijenili su ih pijetlovi, deseci pijetlova koji su istovremeno vrištali na sav glas.
Bilo je možda sedam sati kad je prvi stanovnik Paraga pojačao glazbu ispred svoje kuće.
Kulturni šok
Matjaš je bio već nekoliko sati budan. Ima apneju i, sve i da želi, ne može dugo spavati. Upoznao nas je sa svojom kćeri, simpatičnom djevojkom koja doslovno živi ono što joj otac svojim radom nastoji postići.
Studira u Zagrebu i hoda s gadževanom, Zagrepčaninom. Nije imala pojma što znači riječ gadževan. Podučava dečka i njegovu obitelj romskom jeziku i romskim običajima. Nastoji prelomiti kulturološki i etnički jaz svojim primjerom, kroz edukaciju, prijateljske odnose i otvorenost prema drukčijem.
Razumljiv je i opravdan kulturni šok nekoga tko se prvi put susreće s Paragom. Razumljiv je i opravdan revolt mještana koji su prisiljeni gledati pijane marginalce pred trgovinama u vrijeme isplate socijalne pomoći. Definitivno je razumljiv i opravdan strah koji ljudi osjećaju dok im se puca u susjedstvu.
Nama u Paragu nije pala vlas s glave, iako smo im gurali kameru u dvorišta i dnevne boravke. Međimurski Romi su nam ponudili hranu, piće i pjesmu. Bezrezervnim gostoprimstvom i zbunjujućom neposrednošću izbili su predrasude koje smo, iskreno govoreći, imali prije dolaska.
Žive li pomalo kaotično? Žive.
Može li ih se nazvati susjedima iz snova? Teško.
Treba li svim Romima omogućiti socijalnu pomoć? Ne treba.
Zaslužuju li stereotipnu etiketu lopova, alkoholičara i skitnica? Ni slučajno.
Druga slika Roma
Stigmatiziranje cijelog jednog stogodišnjeg sela na račun pojedinaca nije opravdano, bez obzira na učestale ispade dokumentirane u lokalnim portalima, zatvorenim Facebook grupama i preplašenim svjedočenjima.
Matjaš i njegova obitelj su primjer druge slike Roma, zanemarene u sjeni ponekad opravdane predrasude o pijanim kradljivcima i lutalicama.
Zbog njega, i zbog brojnih drugih sličnih njemu, nužno je raditi na pomirenju i suživotu, donosi Index u velikoj reportaži iz Paraga.