Bio je 4. travnja u Čakovcu. Susreo se s prijateljima što je pobudilo najljepše uspomene djetinjstva i adolescencije u Murskom Središću
Egzotičan svijet romana Mate Lovraka Družba Pere Kvržice aktualan je i danas jer govori o vrijednostima o kojima najmlađi naraštaj gotovo ništa ne zna. Nasuprot svijetu odraslih u kojem vladaju nesloga, pohlepa i uski osobni interesi, Pero i družba se stavljaju u službu općeg dobra.
Oni, bez ikakve naknade, popravljaju stari zapušteni mlin. Njihov poduhvat postaje jedna vrsta utopijskog projekta, ogledni uzorak jednog boljeg, nesebičnijeg svijeta. Poanta je kultnog dječjeg filma Družba Pere Kvržice. Snimljen je 1970. godine kada je glavni protagonist Pero (Mladen Vasary) imao 16 godina.
– Sjećam se kako je filmska ekipa režisera Vladimira Tadeja obilazila zagrebačke škole tražeći odgovarajuće likove koji bi mogli biti u filmu, a imati ‘pojma’ o glumi. Među više stotina, audicijom je odabir pao na mene – ispričao nam je u četvrtak na glavnom čakovečkom trgu uz šalicu kave ondašnji Pero Kvržica, a poslije i zauvijek jedan i jedini danas 65-godišnji Mladen Vasary.
On je s teatrom Rugatino gostovao na Tribini ČČ pa je i ovaj nerijetki dolazak u Čakovec iskoristio za susret sa svojim vršnjakom iz djetinjstva, odnosno doba adolescencije Čakovčaninom Bojanom Jurišagom. Starije generacije, pogotovo sportaši, ga znaju kao novinara koji se posvetio praćenju sporta u nekim međimurskim medijskim kućama. Danas je u invalidskoj mirovini, teže pokretan, ali uvijek spreman za susret s dragim ljudima, pogotovo s Mladenom jer si još nisu sve rekli i sve ‘pretepli’.
– Ja sam kao Zagrepčanin kroz ljeto dolazio u susjedno slovensko selo Petišovci jer su mi ovdje živjeli djed i baka, ja sam rođen u Lendavi, koju smo s roditeljima kao djeca napustili. Bio je tu moj stariji brat Vlado i sestre Valerija i Eva – vraća se mislima u prošlost i posebno ističe dane ljetnih praznika koje je provodio uz ‘zajedničku’ rijeku Muru s najdražom središćanskom ‘klapom’ na svijetu.
– Bili su to dečki i ‘puce’ koji su nam uvijek bili u zagrebačkim mislima i uvijek isticani među mojom ‘škvadrom’ u Zagrebu, a koja im nije bila niti do gležnja – pohvalno će Mladen o društvu iz Murskog Središća. Glumačka memorija pomogla mu je da ih i danas naizust pobroji, no gotovo sve po nadimcima. Koliko su bili mili, lijepi i dragi govori i podatak kako mu je starija sestra Valerija postala snahom u Murskom Središću čiji je suprug Miroslav Krištofić lani u studenome tragično preminuo.
U toj ‘klapi’ je bio i autor ovog priloga koji je bio dosadan s novinarske strane. U mislima mi je bilo samo jedno: – Šteta, ne ga ‘iskoristiti’ i predstaviti Međimurcima.
Rekao je kako je od jedan od rijetkih koji je iz Družbe krenuo u ‘prave’ glumce proslavivši se u filmu, kazalištu i na televiziji. Kada je u Zagrebu diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti 1976. otišao je na specijalizaciju u Pariz gdje je diplomirao glumu i scenski pokret na Ecole Internationale de Théâtre Jacques Lecoq.
Od tada boravi i radi u Francuskoj i zemljama zapadne i istočne Europe kao glumac, koreograf i pedagog. Od sredine 2002. većinom boravi u Hrvatskoj, gdje povremeno režira, surađuje i glumi u zagrebačkim kazalištima.
Međimurska kazališna publika?
– Samo ću reći da sam radostan kada neka grupa s kojom nastupam ide u Čakovec, Međimurje. Tu su neki drugi, dragi posebni ljudi. Topli u srcu i duši. Znaju i žive dramsku umjetnost, a o srdačnosti da i ne govorim – rekao je. Hvala ti Švrćo u njihovo ime za ove komplimente!
Za kraj smo ga, onako šale radi, zamolili da nam ‘pusti’ neki glas iz sinkronizacija koje radi. Učinio je to vrlo rado. Jeza nas je uhvatila kada smo čuli glas Gargamela iz popularnih Štrumpfova, no srećom Švrćin naravni glas je sušta suprotnost onome kojeg smo čuli.