Mlada stručnjakinja u zdravstvu, obogaćena inozemnim iskustvom odlučila - 'ne želim biti tiha većina'. Bori se protiv korupcije, a kandidatkinja je i za ulazak u EU parlament
Upoznali smo se prije tjedan dana ispred Doma sindikata u Čakovcu. Bijela kuta, ispod nje crvena majica za koju nam je rekla kako ta boja simbolizira buntovništvo. Bila je jednakopravna u ekipi Demokrata koji su u subotu, 23. ožujka ovdje mjerili krvni tlak i razinu šećera u krvi.
Bila je to njihova javnozdravstvena akcija u cilju pomoći građanima, a i promociji stranke. U toj bijeloj kuti, po konstituciji sitna, pridobila nas je stručnom elokvencijom, no nije zaostajala ni u drugim temama.
– Bit će tu truda i muke u traženju na ‘zelenoj grani’ – pomislio sam. Naprotiv… Razgovor kao i svaki drugi, pa čak i ugodniji, neka mi ne zamjere bivši i budući sugovornici. Bila je to prim. dr. sci Marina Gradišer, spec. interne medicine, subspecijalistica endokrinologije i dijabetologije.
Redovito objavljuje publikacije u znanstvenim časopisima i sudjeluje na domaćim i međunarodnim skupovima iz tog područja te primijenjuje suvremene nove spoznaje koje se odnose na liječenje endokrinoloških bolesnika, a uz to je i stručni recenzent u više znanstvenih časopisa.
– Doktorsku disertaciju na temu tumora hipofize, obranila sam 2012. godine na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U periodu od 2013. – 2015. godine bila sam vanjski suradnik i predavač na Srednjoj medicinskoj školi u Čakovcu (Patologija/Patofiziologija), a u listopadu 2015. godine izabrana sam u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika u znanstvenom području biomedicine i zdravstva-polje kliničke medicinske znanosti na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Europski endokrinološki ispit položila sam u lipnju 2018. godine kao prva i zasad jedina u Hrvatskoj, a iste godine u veljači priznat mi je naziv primarius – otkrila je dio zanimljive stručne biografije, a na upit kako bi se opisala u jednoj rečenici naša je sugovornica rekla: – Energična, radoznala, disciplinirana i marljiva.
Rođena Zagrepčanka u Čakovcu?
– U Čakovec sam doselila s roditeljima iz Zagreba 1979. godine, kada je otac, koji je po struci inženjer arhitekture, dobio ovdje stalan posao i stan. Iz djetinjstva se sjećam da smo se u ulici Tome Masaryka u centru Čakovca, u kojoj sam odrasla stalno igrali vani, vozili bicikle, odlazili na tenis u klub Franjo Punčec i razmjenjivali sličice i poštanske marke. Pohađala sam Prvu OŠ u Čakovcu, koja mi je bila u kvartu, kao i osnovnu muzičku školu (smjer klavir). Lijepa sjećanja iz djetinjstva me vežu i na ŠAF (Školu animiranog filma Čakovec) jer smo puno putovali i osvajali nagrade za naše crtiće, a gostovali smo i u TV emisiji “Što je film” gospodina Ante Peterlića. Nakon završene osnovne škole upisala sam Gimnaziju u Čakovcu.
Gimnazijske dane svakako je obilježio uspješan nastup na “Naj glasu”, ali i zapažen uspjeh i osvojena nagrada za znanstveni rad iz biologije na skupu mladih znanstvenika Europe za zaštitu okoliša u Kӧlnu u Njemačkoj, na kojem sam nastupila zajedno s Brankom Pavčecom, kolegom iz biološke grupe koju je vodila prof. Tea Runjak-Dragić – kazala je i dodala kako su to dani, unatoč svemu, koji ne mogu i neće nikada izblijedjeti u njezinim sjećanjima.
Je li nakon završetka srednje škole bilo dileme: medicina ili…? Rekla je kako je bila kratka dilema, da li upisati Medicinski fakultet ili PMF, obzirom da je zbog nastupa na europskom natjecanju iz biologije imala direktan upis na Prirodoslovno-matematički fakultet, smjer molekularna biologija, međutim u odluci da upiše medicinu pomogao joj je savjet profesorice i mentorice iz Gimnazije, Tee Runjak koja je rekla da će sigurno lakše naći posao sa završenim medicinskim fakultetom.
– Na kraju sam papire predala samo na Likovnu akademiju, obzirom da od djetinjstva crtam i slikam,vjerojatno sam tu crtu naslijedila po ocu i na Medicinski fakultet u Zagrebu, no medicina je ipak prevagnula – rekla je u končanici.
Zbog čega medicina?
– Uvijek me zanimala biologija i prirodne znanosti, bila sam član biološke grupe. Ostvarila sam i iznimne rezultate na natjecanjima iz biologije tako da je upis na Medicinski fakultet bio logičan nastavak školovanja, a uz to volim raditi s ljudima i pomagati im, a medicina je najhumanija struka. Nadalje, studenti medicinskog fakulteta obrazovani su kao vrhunski intelektualci, mogu sve raditi, svugdje se snaći pa i u politici jer se temeljito obrazovanje uvijek isplati.
Put do doktorske disertacije i značaj znanstvene titule?
– Nije neobično što sam na zagrebačkom PMF-u upisala doktorski studij jer sam htjela zadovoljiti svoju sklonost i ljubav prema biologiji, iako mi je tema bila medicinska. Doktorirala sam na temi Tumori hipofize, na čemu sam intenzivno radila tijekom specijalizacije iz Interne medicine na Vinogradskoj bolnici u Zagrebu – kaže i dodaje: -Osobno mi znači puno jer znam koliko je truda, rada i odricanja potrebno da bi se napisao, obranio i objavio kvalitetan doktorat, a na svoj sam iznimno ponosna. Činjenica da sam doktorirala na PMF-u govori u prilog mojoj raznolikosti interesa i talenata, što se svugdje u inozemstvu jako cijeni i vrednuje. Što si svestraniji, to više vrijediš i poželjan si kao suradnik, nažalost u Hrvatskoj je to još uvijek uglavnom nedostatak…
Odabir specijalizacije?
– Za internu medicinu odlučila sam se tijekom staža u Županijskoj bolnici u Čakovcu. Odmah mi se dopala ekipa i atmosfera na odjelu, ali i profesionalni izazovi koje pruža Interna medicina, koju ne krasi bez razloga epitet “Kraljica medicine” – rekla je kratko.
Riječ, dvije o Vašem stručnom usavršavanju u svijetu?
– Tijekom svog radnog staža imala sam sreću stručno se usvršavati 2014. godine na poznatoj Mayo Klinici u programu edukacije o novim terapijama i tehnologijama praćenja dijabetesa, kao jedna od 8 stipendista iz cijelog svijeta. Stipendiju sam osvojila kao nagradu za najbolji poster na “Međunarodnom forumu o istraživanju i skrbi o dijabetesu” u Barceloni 2013.godine.
Što ste to donijeli u Županijsku bolnicu i koliko Vas je osobno oplemenilo?
– Svaka edukacija u inozemstvu je od neizmjerne važnosti, jer se stječe dodatno znanje i vještine koje nam nisu dostupne u Hrvatskoj. Posebno se to odnosi na edukaciju u Americi, a praksa koju sam tamo stekla je svakako dragocjena za moju karijeru i svakodnevni rad s pacijentima. Ako si sposoban, talentiran i želiš raditi u Americi, sigurno ćeš uspjeti. Standard im je vrlo visok, a liječnici su izuzetno cijenjeni i nude im se odlični uvjeti rada. Važna spoznaja je da u Americi medicinske sestre i tehničari rade velik dio posla koji kod nas rade liječnici, izuzetno dobro su educirani, a nadziranje bolesti i tretman dijabetičara dovedeni su do savršenstva. Sestre i tehničari su tamo punopravni članovi tima i cijeni ih se više nego što slutite.
Liječnici, poput mene sa završenim doktoratom rade isključivo kao savjetnici i voditelji odjela, stručno se usavršavaju i prenose znanje studentima, daju savjete mlađim kolegama ukoliko ima dvojbi vezanih uz liječenje, recenziraju radove. Kao uobičajeni standard koriste se CGM uređaji koji se stavljaju na tijelo osobe i mjere razinu šećera u krvi tijekom 24 sata, nudeći statistiku i grafikone dnevnih kretanja glikemije… Nažalost te visoke standarde mi još uvijek ne možemo priuštiti svim našim pacijentima – konstatirala je sa žaljenjem.
Kako je danas raditi u Vašem okruženju? Je li i koliko na Vas utjecao odlazak Vaših kolega iz ovog okruženja?
– Imamo lijep prostor za rad, no manjka nam stručnog kadra. Nažalost posljednjih godina dosta mladih liječnika iz naše bolnice otišlo je u inozemstvo zbog boljih plaća i uvjeta rada. To se najviše odrazilo na kirurške struke i anesteziologe i svakako da se to osjeti. Trenutno na Internom odjelu radim s odličnom ekipom i moram reći da su nam medicinske sestre, tehničari i nutricionistica važna okosnica u radu. Sjajno surađujemo i funkcioniramo, što je jako važno za naše bolesnike.
Po Vama, zbog čega do toga dolazi? Može li tome doći kraj?
– Nažalost liječnici iz Hrvatske ne odlaze samo zbog boljih plaća, nego i zbog nemogućnosti napredovanja u poslu, loših međuljudskih odnosa, neorganiziranosti i neadekvatnog bodovanja rada, što je uzrokovano financijskom limitiranošću zdravstva na državnom nivou. Ako se takav trend u zdravstvu nastavi, bojim se da uskoro nećemo imati naših liječnika, nego ćemo biti prisiljeni uvoziti liječnike iz drugih država. Bilo bi dobro da se uvjeti poboljšaju jer željela bih ostati u Čakovcu, tu je moj dom, obitelj i prijatelji – iskreno će.
Dijabetes u kod nas u Međimurju i Hrvatskoj? Ima li razlike u terapijskom tretmanu?
– Voljela bih da nama u Županijskoj bolnici odobre propisivanje inzulinskih pumpi jer imamo inzulinizaciju kao Njemačka, po čemo smo zajedno sa Varaždinskom županijom među najboljima u Hrvatskoj. Rado bih da naši pacijenti imaju i CGM monitore za stalno praćenje glukoze u krvi, pogotovo mlađi pacijenti s tipom 1 šećerne bolesti, što bi znatno olakšalo praćenje i kontrolu bolesti kako bolesnicima tako i meni. U Hrvatskoj je pravilo da takvi pacijenti idu prvo na Kliničke centre u Zagrebu, gdje se odlučuje hoće li pacijent dobiti pumpu ili ne…
Kao stipendistica bili ste u Italiji. Povucite paralelu…
– Tijekom boravka na Sveučilištu u Perugi, radila sam uz profesora Bollija, koji mi je omogućio da imam detaljan uvid u sve čime se tamo bave, od dijabetesa u trudnoći, pedijatrijskih bolesnika, ambulante za dijabetičko stopalo, neuroloških komplikacija dijabetesa… Osnovna razlika je što su tamo dijabetolozi-internisti uključeni i bave se svim aspektima i komplikacijama dijabetesa, dok kod nas primjerice, dijabetičkim stopalom se uglavnom bave kirurzi, dok neurološke komplikacije rade neurolozi, a djecu zbrinjavaju pedijatri.
– Ne mogu Vam nažalost dati odgovor na to pitanje, a da barem budem donekle sigurna. Ja bih da to bude odmah, ali bojim se da neće biti tako skoro – rekla je sa žaljenjem.
U posljednjih nekoliko mjeseci Vaše je ime isplivalo zbog nečeg posebnog?
– Politiku sam izbjegavala, ali očito nisam mogla izbjeći da politika dođe meni na vrata. U susretu s prof. dr. Mirandom Mrsićem, predsjednikom stranke Demokrati, razgovarali smo o problemima u Hrvatskoj i kako ih rješavati. Zaintrigirao me taj razgovor i nisam očekivala da će na kraju tog razgovora prof. Mrsić postaviti jednostavno pitanje: Želite li biti nezavisna kandidatkinja Demokrata na listi za Europski parlament? Ponuda me iznenadila, ali mislim da je došla u pravi trenutak – iskreno će.
– Već duže vrijeme sam nezadovoljna postojećom situacijom i razinom pravde, demokracije i tolerancije u društvu, korumpiranim sistemom i iskreno, bila sam na korak od odlaska iz Hrvatske. Samo otkako sam ja bila na subspecijalizaciji iz bolnice je otišlo deset doktora. Mogla sam pasivno stajati i ne napraviti ništa, ali sam se odlučila aktivirati jer više ne želim biti tiha većina, već svojim primjerom želim pokazati da se vrijedi boriti – rekla je odlučno.
Ako bi ušli u EU parlament?
– Moj cilj je Europa jednakih šansi. Hrvatska je članica EU, ali nije ravnopravna članica. Mislim da bi Europa trebala nuditi jednake mogućnosti svima, bez obzira od kuda dolazili. Zalagat ću se za zaštitu prava svih naših građana, ne želim biti samo zastupnica koja izvršava naloge iz Bruxellesa nego ona koja sluša, zastupa i štiti prava svojih sugrađana. Smatram da je isto tako važno izboriti se da što više sredstava iz EU fondova dođe u Hrvatsku.
Želim da Hrvatska postane zemlja u kojoj se cijeni izvrsnost, kompetencija i potiče znanje, da se stvore uvjeti za ostanak mladih ljudi. Moj cilj bit će rad na mjerama da omogućimo mladim ljudima da ostvare svoje želje, osnuju obitelj, postignu visoke profesionalne ciljeve i budu ponosni građani Hrvatske i EU.
EU mladih i Hrvatska koje brinu o svojim građanima, osiguravaju im bolja primanja, kvalitetniju organizaciju i vrednovanje rada, ali i poticajna stambena sredstva u vidu stambenih kredita uz povoljnije kamate, sufinanciranje edukacija i doktorata, dostupnost vrtića i škola te javnog prijevoza i dnevnog boravka za djecu, a sve u cilju dugoročnog ulaganja u budućnost kako bi se mladi i kvalitetni ljudi zadržali u Hrvatskoj.
Kako Vi danas gledate na život u Lijepoj Našoj?
– Volim Hrvatsku, koja je prelijepa zemlja, tu sam rođena i odrasla sam u njoj, ali želim i profesionalno napredovati, prenositi svoje znanje mladim studentima i kolegama, što je moguće samo na većim klinikama u Zagrebu, Splitu, Rijeci ili Osijeku. Imam za to sve uvjete, ali nemam vezu da bih mogla napredovati. I ne želim imati vezu za napredovanje, već želim da se stvari u Hrvatskoj promijene, da se može napredovati isključivo zbog znanja i sposobnosti. Uvijek sam nekako vjerovala da je važno imati reference, da se znanje, iskustvo i rad u struci vrednuju, a ne veze i poznanstva. Nažalost, moram reći da se korupcija uvukla u sve.
Na kraju pozivam sve mlade, pozivam svoju generaciju da izađu na izbore i glasaju za drugačiju Hrvatsku i Europu. Mi možemo bolje, mi moramo bolje i sad je vrijeme da preuzmemo odgovornost za Hrvatsku i Europu. Bit ću vaša zastupnica u EU parlamentu i znat ću se izboriti da postanemo bolja zemlja. Pozivam sve roditelje čija su djeca otišla van, da izađu na izbore i svojim glasom omoguće da im se djeca vrate, a vratit će se samo ako budu imali jednake šanse za uspjeh kao u razvijenijim članicama EU – završili smo razgovor s pozivom koji daje neke nade za bolju i ljepšu sutrašnjicu.
Doktorica Marina je za nju spremna…