Iščekujući neumito kao da nam vrijeme sporije prolazi, a nije tako
“Psihologija je”, kaže
knjiga, “znanost koja proučava duševni život i
duševne procese, njihovo nastajanje i
očitovanje…”.
Pa, ako je tako kako piše u knjigama, od dolaska u ove krajeve,
Hrvati neprestano iščekuju nešto: služeći tuđinu iščekivali
pravdu vlastodršca, iščekivali svoju državu, iščekivali svoju
slobodu, iščekivali svoju vlast, iščekivali da im ta njihova
vlast bude pravednija, da bude poštenija, da vlast ne bude
osorna, da ne bude ohola, da čovjeka ne gleda s visine, da bude
umjerenija i u iću i u piću, da ne bude gramzljiva…
Međutim, i onoga pravednika prije dva milenija su, piše u
knjigama, optužili, osudili i razapeli samo zato što je ukazivao
na nepravdu, raskalašenost, razvrat i nepoštenje vjerskih
poglavara koji su upravljali, isto kao i danas, svim društvenim
procesima i životom potlačenih i omalovaženih građana koji ih
hrane.
A bogova su imali mali milijun. I opet nije bilo dobro. Jer, tko
bi svima udovoljio.
Bit će da su naši političari vrsni psiholozi, poneki su, čak, i
psihijatri i, za pretpostaviti je, da vrlo dobro poznaju i
prepoznaju psihološko stanje ali i psihički puls i pulsiranje
nacije naše Kroacije kad za svojih mandata, (koje smo
im mi dali), čine ono što čine.
A, možda čine i puno više toga… čega puk ni svjestan nije što
se sve u njegovo ime čini.
Hrvati su, poznato je, vrijedan, veseo i vrlo prilagodljiv
svijet, a Lijepa naša, od Prevlake do Privlake, odavna je svijetu
poznata kao zemlja tople i umjerene klime, zemlja turizma, plodne
zemlje, zdrave pitke vode, prekrasnih šuma, zemlja poznate
kontinentalne i mediteranske kuhinje u kojoj se svaki čovjek do
mile volje može dobro i najesti i napiti ne brineći brigu za
nadolazeće strožije prometne propise…
Zemlja smo dobre zdrave hrane, dobrog sira turoša, bučinog ulja,
kosane masti, mesa z tiblice, zagorskih štrukli, slavonske šunke
i kobasice, kulena i kulenove seke, zemlja djevičanskog
maslinovog ulja, pršuta i pancete s još poznatijim morskim
specijalitetima (sad se to
kaže “delicijama”), a o
dobroj kapljici iz svih krajeva domovine i užitku u njenim
okusima za probrane nepce da i ne govorimo.
Strani turisti, oni bolje platežne moći od domaćeg svijeta Lijepa
naša je već odavno poželjno odredište za odmor, da ne kažem –
poželjna “destinacija”.
No, iako je protok vremena vječna konstanta ovogodišnji
ožujak čini nam se duljim negoli zapravo
jest (31 dan).
A, po običaju, kad se radi o nekom poskupljenju, naš nestrpljivi
svijet jedva čeka taj 1. travnja 2019. i ono, od vlasti s
MarkovaTrga 2, već neko vrijeme najavljivano poskupljenje cijene
struje i plina.
Sreća u nesreći je što poskupljenje ova dva energenta
najvjerojatnije neće utjecati na rast cijena ostalih proizvoda i
artikala široke potrošnje za naš pomalo inertni
narod, kaj ne.
E, kad konačno i to dočekamo radni narod će se bezbrižno moći
bacit na pripremanje kako bi što svečanije proslavio Prvi maj –
odnosno Sv. Josipa radnika – taj
tradicionalni praznika rada i već tradicionalni sindikalni
grah, (da osuvremenim svoj rječnik) tu
radničku “deliciju”, koji
obično gladnom narodu dijele – poneki gradonačelnik ili neki
agilni politički aktivist.
Zapravo, ovako neuki, ni svjesni nismo koliki smo sretnici samo
toga nismo svjesni, pa čekamo nekoga odozgo da nam običnim
riječima to nekako to pojasni.
U crkvi, s oltara, tu problematiku vjerojatno nitko neće
pojasniti, jer u crkvama se ne čuje dijalog, ondje se sluša –
monolog.