26. studenoga 2018. godine stekao je akademski stupanj doktora znanosti iz znanstvenog područja prirodnih znanosti, znanstveno polje geofizika, grana seizmologija i fizika unutrašnjosti Zemlje. Davor je i sportaš.
Autor ovog priloga upoznao je svog sugovornika prije osam godina kada su zajedno radili u OŠ Kotoriba. Kao 25-godišnjak, a naoko dječarac, ničim nije odavao kako će osam godina poslije postati znanstvenik.
Bio je običan ‘selski’ učitelj fizike s pritajenim željama za
usponom, a iznenađivao je ponekim odlukama. Jedna od njih bila je
kada je jednog dana rekao da odlazi… Planove nije odavao već mi
je svoj konačni cilj otkrio ovih dana. Rođen je 1986. godine u
Čakovcu.
– Nakon završetka studija 2011. godine počeo sam raditi kao učitelj fizike u tri osnovne škole: Kotoriba, Sveta Marija i Draškovec. Unatoč samo godinu dana rada u osnovnoj školi, moram priznati da se i danas s nostalgijom sjetim tih lijepih učiteljskih dana, što zbog učenika, što zbog samih kolega učitelja. Ponekad se i poželim vratiti u učiteljske vode i pobjeći od današnjeg posla.
No, s obzirom da studij fizike nisam završio zbog učiteljskog
posla, već istraživačkog, od 1. srpnja 2012. godine počeo sam
raditi na Geotehničkom fakultetu Varaždin Sveučilišta u Zagrebu u
suradničkom zvanju znanstvenog novaka-asistenta u polje
geofizika-seizmologija. Od ožujka ove godine napredovao sam u
zvanje poslije doktoranda na Geotehničkom fakultetu u Varaždinu
Sveučilišta u Zagrebu gdje izvodimo preddiplomski, diplomski i
doktorski studij Inženjerstva okoliša – ispričao je.
– Odakle da počnem?! Od malena sam volio nešto rastavljati – rijetko bi opet sastavio u isto stanje, što je dosta ljutilo moje roditelje jer je tako stradala hrpa igračaka. S obzirom da mi je djed Stjepan bio kovač, a otac Zvonimir bravar, tako sam i ja osnovne zakone fizike imao prilike isprobavati s njima u kovačnici; popularne sile akcije i reakcije, zakon poluge, sila teža, puhanje mijeha za kovačku vatru umjesto konja i općenito sve što se iz kovačkog zanata moglo prenijeti u fiziku.
Mislim da su tu počeli prvi počeci i naznake mene kao budućeg fizičara, da bi se interes povećao u osnovnoj školi kod profesora fizike i tehničke kulture Ivana Vuka koji je predavao i mom ocu Zvonimiru 60-ih godina prošlog stoljeća. No, prijelomni trenutak vezanosti uz fiziku svakako je srednja škola kad sam na županijskom natjecanju iz fizike za 1. razred osvojio drugo mjesto, a u 4. razredu osvojio treće mjesto.
Tu sam zahvalan profesoru Rudolfu Horvatu što mi je dao priliku. Međutim, u toku studija, početni zanos rješavanje fizikalnih zadataka sve više sam usmjerio u istraživačku eksperimentalnu fiziku što se pokazalo dobitnim kad me profesor Matko Milin (moj mentor za diplomski rad) poslao na 6-mjesečni boravak za izradu diplomskog rada na Siciliju.
Tamo je bila odlična mlada ekipa i upoznao sam puno novih prijatelja s kojima se i danas čujem i surađujem – rekao je te dodao kako u fizici nije imao posebnih uzora, no dodao je da od svih najviše cijeni naše znanstvenike i Nikolu Teslu, Andriju Mohorovičića i Ruđera Boškovića.
– Ali svakako je da su profesori fizike znatno pomogli mojem
usmjeravaju u fiziku, ali vjerojatno najviše zasluga tome ide
djetinjstvo provedeno u djedovoj staroj kovačnici i skakanje po
starom mijehu da se kovačka vatra užari – nastavlja
priču.
– U početku je bilo teško prebaciti se iz fizike u geofiziku jer je trebalo položiti razlikovne kolegije i pohvatati novo polje. Ali ispostavilo se da mi je znanje fizike uvelike pomoglo u današnjoj struci, tako da mi nije žao dodatnog truda. U toku rada na doktoratu bilo je i teških trenutaka, međutim uspio sam stići do cilja. Osim istraživanja i rada na doktoratu tu su bile i druge obveze; rad sa studentima u nastavi, administrativni poslovi i slično.
Doktorski rad na engleskom jeziku “Analiza utjecaja lokalnih uvjeta tla na amplifikaciju seizmičkoga površinskoga gibanja u Hrvatskoj” obranio sam 26. studenoga 2018. godine pod mentorstvom izv.prof.dr.sc. Snježane Markušić (PMF Zagreb) i izv.prof.dr.sc. Zeynep Gülerce (METU Ankara, Turska) te stekao akademski stupanj doktora znanosti iz znanstvenog područja prirodnih znanosti, znanstveno polje geofizika, grana seizmologija i fizika unutrašnjosti Zemlje.
Davor Stanko znanstvenik?
– Hm, to mi zvuči jako neobično moram priznati?! (uz osmijeh). Danas su moji znanstveni interesi i područje mog istraživanja inženjerska seizmologija, primijenjena geofizika i protupotresno inženjerstvo. To je veliko i opsežno područje koje svakim danom sve više raste i zahtijeva znanja iz seizmologije, geofizičkih mjerenja i istraživanja na terenu, geološkog inženjerstva, geotehnike i osnova građevine. Geofizička mjerenja i istraživanja na terenu s kolegama posebno me vesele.
Prošli smo cijelu Hrvatsku, od Konavala, Dubrovnika, Stona, Paga,
Istre, Rijeke, Iloka, Ozlja, vrha Sljemena, Trakošćana, Kalnika
do našeg Međimurja. Rezultati svih tih mjerenja kasnije su mi
poslužili za izradu moje doktorske disertacije čiji cilj je bio
analizirati i modelirati površinskog gibanje tla za različite
lokalne geološke uvjete i vidjeti na koji način se amplificira
seizmičko potresno gibanje za razne potresne scenarije što je
kasnije korisno za protupotresnu gradnju, prostorno planiranje i
uočavanje potencijalnih problematičnih područja u slučaju nekog
potresa. Obranom doktorskog rada istraživanje je tek otvoreno i
predstoji još puno rada preda mnom.
– Biti znanstvenik znači i da radno vrijeme za mene ne postoji. Često se posao nosi doma i radi se vikendom, pod godišnjim odmorom, blagdanom jer rad na fakultetu nije samo znanost, već i predavanja, vježbe, seminari, administrativni poslovi, znanstveni projekti, sastanci i slično, pa se često kosi sa slobodnim vremenom i remeti privatni život. Teško je kao znanstvenik odvojiti privatno i poslovno.
No, kad čovjek dobro organizira svoje vrijeme, radi ono kaj ga zanima i uživa u tome, a uz to ima podršku obitelji, onda postoji dobar balans između svega. A na poslovna putovanja i konferencije uvijek se može povesti draga osoba. Što se tiče putovanja, tu imam priliku stalno upoznavati nove ljude i da mogu putovati diljem svijeta zbog usavršavanja i prezentiranja na konferencijama. Osim na Siciliji, bio sam u Turskoj, na Malti, na krstarenju po Švedskoj i Danskoj, u Skopju više puta, u Pragu. Zaista jedno divno iskustvo. Ponekad zna biti naporno, ali veseli čovjeka kad se na takvim skupovima prepozna nečiji rad, trud i zalaganje.
Daljnji planovi želje vezane uz to polje?
– Naši studenti na Geotehničkom fakultetu u Varaždinu dobivaju znanja iz različitih multidisciplinarnih područja i polja vezanih uz studij inženjerstva okoliša, pa k tome i dio vezan uz protupotresno inženjerstvo i primijenjena geofizička istraživanja. Želja mi je dalje napredovati u znanstveno-nastavnom zvanju, raditi projekte sa studentima i dalje se usavršavati u svom polju. Možda mi je najveća želja kao znanstvenika dati svoj obol našem Međimurju kroz neki projekt vezan uz protupotresno inženjerstvo.
Potresi su prirodna katastrofa i ne mogu se predvidjeti, događaju se iznenada i bez upozorenja što je pokazao i nedavni potres magnitude 3.8 s epicentrom u Mađarskoj nedaleko od našeg Međimurja. Srećom bez ikakvih šteta, ali to je ipak pokazatelj da unutrašnjost Zemlje nikad ne miruje i da se podrhtavanje tla može dogoditi u svakom trenutku. To je nešto na što ne možemo utjecati, ali svakako da možemo spriječiti štete i posljedice od eventualnog potresa pravilnom i sigurnom protupotresnom gradnjom kao i edukacijom građana kako postupati u slučaju potresa.
Neizostavno, izloženost Međimurja eventualnim potresima, a u odnosu na druge dijelove Hrvatske?
– Nažalost kada će se potres dogoditi, na kojem području i koje jačine ne može se predvidjeti, ali postoje karte potresne ugroženosti RH-e. Seizmički najaktivniji dio je područje oko Stona i Dubrovnika, čemu svjedoče i učestale vijesti zadnjih godina o potresima na tim područjima. Umjerenih potresa ima i oko Rijeke i Zagreba i predstavljaju velik rizik upravo zbog velikog broja stanovništva na tim područjima.
Što se tiče područja Međimurja, u povijesti je bilo jačih potresa i nastalih šteta o čemu svakako svjedoče i povijesni zapisi. Svakako treba spomenuti potres iz 1738. godine o čemu se može pročitati osvrt na 280. godišnjicu tog potresa klikom ovdje. Na svu sreću, u Međimurju baš i nema pojave potresa zadnjih godina, no što ne znači da ih neće biti jer ponavljam to je nešto što ne možemo predvidjeti.
Slabiji i umjereni potresi događaju se blizu nas oko Ivanščice,
Kalnika, Koprivnice o čemu i svjedoči nedavni potres blizu nas na
granici s Mađarskom kao i u potresi koji se događaju blizu nas u
Sloveniji. Nije nužno da epicentar potresa bude točno na nekom
području, već se i potresi udaljeni 50 i više kilometara mogu
znatno osjetiti i mogu nastati štete zbog utjecaja lokalnih
geoloških svojstava o čemu sam istraživao u svom
doktoratu.
Davor kao sportaš?
– Ne znam kaj mi više zvuči neobično, sportaš ili znanstvenik (uz osmijeh). Recimo da sam u sportu od malih noga s obzirom da su mi otac Zvonimir i pokojni stric Vladimir bili nogometaši NK Trnave Goričan, a stric Vladimir je i jedno vrijeme bio trener u klubu pa sam redovito pratio sve utakmice. Međutim, mene nogomet nije zanimao da bi se aktivno uključio u igru, ali sam zato igrao šah dugi niz godina u šahovskom klubu Goričan u koji me uveo stric Vladimir. Nažalost, šah sam skroz zapostavio.
Potajna želja mi je bila baviti se biciklizmom, ali eto na kraju sam završio u trčanju, nečemu što sam u djetinjstvu najviše mrzio. Bavljenje rekreativnim trčanjem daje mi snagu i energiju za znanstveni rad i smanjenje radnog stresa, a i time se više krećem od silnog sjedilačkog posla. Možda to zvuči neobično, ali trčanje kao sport ipak nauči čovjeka da ništa ne ide preko noći, a tako je i sa znanstvenim radom. Često je to višemjesečni, a nekad i višegodišnji rad da bi se došlo do nekog rezultata što zna biti i frustrirajuće – završio je i dodao kako se trčanju okrenuo prije 15 godina glede viška kilograma pa silnog sjedenja na ‘faksu’. Bila je tu prva kross utrka uz Dravu i tako je počelo. Otkrio nam je kako ovog proljeća obilježava desetljeće rekreativno-natjecateljskog trčanja.
Koliko vremena to oduzima?
– Eto malo dosadnih brojki. Od 2009. godine do danas, pretrčao sam više od 22 000 kilometara i potrošio više od 2100 sati na trčanje. Trčim redovito oko 4 puta tjedno po sat vremena, otprilike 10 do 12 km.
Što ti ono znači?
– Često u šali znam reći da svoj privatni i poslovni život
prilagođavam trčanju, a ne obrnuto. No, danas ipak pokušavam to
balansirati. Prvo riješiti privatne obveze, zatim poslovne
obveze, a onda trčanje. Još nemam djecu i obiteljske obveze, pa
si još uvijek mogu dopustiti taj luksuz. Ali svakako da, trčanje
je jako bitan kotačić u mom životu, kako privatnom tako i
znanstvenom. Jedno vuče drugo. Ima jedna anegdota – prilikom
jednog trčanja dobio sam ideju za jedan mali znanstveni projekt i
članak koji je na kraju realiziran i objavljen u međunarodnom
časopisu. Stalno dobivam nove ideje i kujem planove dok trčim.
Jednom kad se čovjek navikne na trčanje, teško se toga odreći.
Pitajte bilo kojeg trkača?! – završio je s pitanjem.
Imaš li u tome neke značajne rezultate?
– Dosad sam istrčao 28polumaratona i 5 maratona uz bezbroj kraćih utrka. Bilo bi i više da nisam smanjio trčanje zbog dovršetka doktorata. Bilo je jako dobrih rezultata, kao i onih loših. O pojedinačnim rezultatima ne bih-koga to uopće zanima osim trkačkih rivala (osmijeh). Recimo samo da nikad pobijedio na utrci, ali kao najbolje ostvareno mjesto na utrci svakako bih volio spomenuti 3. mjesto na Zimskoj brdskoj kros ligi Ivančica 6.1.2013. godine kad smo se trojica trkača borili za to mjesto. Ipak, od ganjanja pojedinačnih rezultata, više me veseli dobra trkačka ekipa i druženje nakon svake utrke. Svakako su mi najdraže utrke kros lige Globetka koja se održava od 2012. godine.
Što smatraš važnim za istaknuti, a nije bilo pitano?
– Naše Međimurje dalo je puno dobrih znanstvenika u prošlosti i
nadam se da će tako biti i dalje. A trkača ima sve više kao i
međimurskih utrka. Posebno me veseli da je Krosa liga Globetka
postala jako popularna od samog starta od 2012. godine kada nas
je na startu bilo oko 50-tak do danas kada nas na startu ima i
preko 300 trkača. Tu moram naglasiti da mi kao ljudi danas
sjedimo i više od 8 sati dnevno što nikako nije dobro za naše
zdravlje. Čitateljima bih svakako poručio da zamijene topli kauč
ili udobnu fotelju ispred TV-a za pola sata šetnje svakog dana.
Možda jednog dana ta šetnja preraste u hodanje/trčanje kratke 3.6
km ili duge 7.8 km staze na kros ligi Globetka.
