U doba kad gotovo sve priče govore o odlascima, danas vam donosimo jednu čija je tema ostanak. Njezin je glavni akter 35-godišnji liječnik dr.sc. Dario Dilber, dr.med.
Odrastao na Hvaru, preko Zagreba i Požege prije 8 godina stigao je u Međimurje i, kako sam kaže, ne bi ga ničim mijenjao. Specijalizant kardiologije, odnedavno je i doktor znanosti, ali svoju budućnost ne vidi u velikim centrima u Hrvatskoj ili inozemstvu, jer je iznimno zadovoljan uvjetima koje ima u čakovečkoj bolnici.
Zbog čega ste upravo medicinu izabrali kao poziv?
-Volim raditi s ljudima i pomagati im. Jako rano, sa svega 5 godina, ostao sam bez oca, pa je stariji brat Daniel čitav život moj uzor. On je, također, izabrao medicinu i za vrijeme njegovog studija, kroz česte kontakte koje smo imali, razvila se sklonost prema medicini i shvatio sam da je to ono što me zanima. Osim što smo obojica liječnici i u specijalizaciji smo išli sličnim putem, pa je on danas pročelnik dječje kardiologije na KBC-u Rebro u Zagrebu.
Kako Vas je životni put s Hvara doveo u Međimurju?
– Nakon završene Opće gimnazije u Jelsi, školovanje sam nastavio
na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Tu sam upoznao i suprugu
Biljanu. Po završetku studija imao sam ponudu da nastavim raditi
na fakultetskoj klinici, odnosno katedri, ali smo odlučili da
nećemo ostati u Zagrebu. Jedno kraće vrijeme radili smo i na
hitnoj u Požegi, odakle je supruga, ali smo prije 8 godina došli
ovdje i skrasili se.
Laboratorij za intervencijsku kardiologiju u Čakovcu svojim se rezultatima dokazao kao Centar izvrsnosti. Koje su prednosti za pacijente?
– Za razliku od prijašnjih godina sada gotovo da nema potrebe za odlazak naših kardioloških pacijenata na liječenje u Zagreb, jer će u čakovečkoj bolnici biti zbrinuti u skladu sa svim važećim smjernicama Europskog kardiološkog društva. Sve pretrage, dijagnostiku i procedure sada možemo provesti ovdje na najvišem mogućem nivou i svi mi koji činimo kardiološki tim presretni smo zbog toga što pacijenti kod nas imaju iste mogućnosti kao i u drugim vrhunskim centrima tog tipa u Hrvatskoj ili inozemstvu.
Što liječnici mlađe generacije misle o stanju u hrvatskom zdravstvu?
– Naravno da ima prostora za poboljšanje, a vjerujem da postoje i načini na koji se to može učiniti. Hrvatska, generalno gledajući, ima jako dobru medicinu, odlične liječnike, ali trebalo bi poraditi na organizaciji i posebno na tome da se uravnoteži dostupnost i kvaliteta usluge u svim zdravstvenim ustanovama. Manji centri su u tome često zakinuti u odnosu na zagrebačke bolnice, zbog čega ljudi često moraju odlaziti na liječenje izvan svojih sredina.
Mislim da treba raditi na razvoju mikrolokacija, manjih
županijskih bolnica, kako bi zadržale liječnike i pacijentima
pružile odgovarajuću zdravstvenu uslugu. Mislim da čakovečka
bolnica upravo u tome može biti primjer, jer je vrhunski
organizirana, a moji kolege na visokom profesionalnom nivou. Ja
sam ovdje 8 godina i nevjerojatno je koliko je u tom periodu
uloženo u razvoj interne i kardiologije. Kada sam dolazio,
razmišljao sam o Varaždinu, jer supruga je specijalizantica
fizikalne medicine u Varaždinskim Toplicama, ali u razgovoru s
kolegama došao sam do zaključka kako je čakovečka bolnica pravi
izbor i nisam pogriješio. Mogu reći da sam imao sreće što sam
završio tu.
– Nije na meni da se miješam u politiku vođenja i upravljanja bolnicom. Kao što sam rekao, odjel na kojem radim odlično je posložen i mogu imati samo riječi hvale za svoje kolege i uvjete u kojima radimo. Kao novi v.d. ravnatelja doktor Novinščak iskazao je zadovoljstvo dosadašnjim razvojem odjela Kardiologije te svoju punu podršku našem daljnjem radu i profesionalnom razvoju. Dosadašnje iskustvo u ovih 8 godina pokazalo mi je da je svaka promjena, barem na internoj, donijela nešto novo, pomak na bolje, a poznavajući radnu energiju doktora Novinščaka uvjeren sam da će se pozitivni procesi u našoj bolnici nastaviti i unaprijediti.
Uz to što završavate specijalizaciju, prije nepunih mjesec dana ste i doktorirali?
– Još za vrijeme studija zanimao me akademski rad, pa sam već u to vrijeme bio uključen u nastavu kao demonstrator i na druge načine. Smatram da svatko treba kontinuirano ulagati u sebe, svoje obrazovanje i rad, pa sam 2014. godine upisao doktorski studij. Tema mog doktorata bila je kronična opstruktivna plućna bolest i njena povezanost s povišenim kardiovaskularnim rizikom.
Dokazao sam da takvi bolesnici, neovisno o svom pušačkom stažu, zbog kronične upale imaju povišen rizik od trombotskih koronarnih incidenata. Želja mi je da se jednog dana akademski angažiram. Vidimo da je u tijeku regionalizacija sveučilišta i nikad se ne zna da li će se pojaviti i takva mogućnost. Bez obzira hoću li jednog dana predavati, stečena znanja zasigurno će biti od koristi našim pacijentima i ustanovi u kojoj radim.
Mladi liječnici sve češće odlaze u inozemstvo, zbog čega ste odlučili ostati?
– Nakon fakulteta i ja sam razmišljao o tome, ali smatram da
liječnici u Hrvatskoj, iako nisu adekvatno plaćeni, posebno ako
gledamo kroz europske okvire, sa svojim primanjima ovdje mogu
pristojno živjeti. Nije sve na svijetu samo novac. Možda bih
negdje vani mogao imati 1500 eura veću plaću, ali obitelj mi je
ovdje, za par sati mogu se “zaletjeti” do mame na moru i, barem
meni osobno, kvaliteta života je bolja. Osim toga, profesionalno
sam zadovoljan i to mi je najvažnije.
Kako ste se snašli u Međimurju i koliko Vam nedostaje more?
– Duže vrijeme bio sam podstanar u Čakovcu, a kako supruga radi u Varaždinskim Toplicama našli smo se na pola puta i kupili stan u Varaždinu. Međimurje inače smatram prekrasnim krajem za život, sve je blizu, dostupno, krajolik je prekrasan. Na početku su mi se ljudi činili malo hladniji, ali sam shvatio da se otvore kad te bolje upoznaju i da su, zapravo, vrlo srdačni i iznimno radišni. Prije 8 mjeseci rodio se naš sin Mak i ovdje uistinu imamo sve što nam treba. Moja majka i dalje živi na Hvaru.
Često je posjećujem, a tamo imamo i maslinik koji obožavam. Zbog toga smo u Istri kupili zemljište od 13 tisuća četvornih metara na kojem sam posadio masline i svaki slobodan trenutak provodim tamo baveći se poljoprivredom. To me opušta i olakšava mi raditi posao u bolnici koji je iznimno zahtjevan.
Specijalizacija, doktorat, maslinici, obitelj, ostane li uopće vremena za bilo što drugo?
– Još od mladih dana rekreativno se bavim sportom. Već sa 13 godina isplivao sam svoj prvi daljinski maraton u dužini od 16 kilometara, a sa 17 godina dobio sam i poziv za reprezentaciju u daljinskom plivanju. Po dolasku ovdje, kolega Vlahek uveo me u svijet triatlona. Najveće postignuće ostvario sam prije otprilike godinu dana kada sam u Austriji svladao Ironmen triatlon koji objedinjava 4 kilometra plivanja, 180 kilometara vožnje biciklom i 42 kilometra trčanja.
Bolesti srca i krvožilnog sustava česte su u našem kraju. Što biste poručili svojim pacijentima?
– Umjerenost u svemu. Ne trebaju se suzdržavati od prekrasne hrane i pića koja imamo tu, ali u svemu umjereno. Jednako tako nije nužno da se bave triatlonom, ali važno je da se što više kreću. Dovoljno je da prošeću ili biciklom obiđu prekrasne međimurske brege.
Kakvi su planovi?
– Raditi dalje, napredovati dalje i ostati u Međimurju.
