Miljenko Novak, 41-godišnji radiolog, primjer je mladog i zadovoljnog zdravstvenog djelatnika u čakovečkoj bolnici
Ugodno je bilo ćaskati s nasmiješenim sugovornikom kod kojeg iz svake izgovorene misli izbija optimizam. Ističe zdravu radnu sredinu na Odjelu radiologije. Poznat nam je kao tenisač. Na natjecanjima, a ima slučajeva, ničim ne odaje kako je riječ o akademski obrazovanom čovjeku. Naprotiv, on je samo Miljac…
Naslov ovom prilogu izvukli smo iz odgovora na pitanje – što bi eventualno bio da nije liječnik? Želio je postati liječnikom jer mu u vrijeme srednjoškolskog obrazovanja u čakovečkoj Gimnaziji majka bila bolesna, a on je sanjao o tome kako bi bilo lijepo da joj može pružiti ruku ozdravljanja i to kao liječnik. Konačno, koliko se sjeća, volio je pomagati ljudima u svim prilikama još kao dječarac.
Miljenko Novak je rođen 1978. godine u Čakovcu. Djetinjstvo je proveo u Brezju. Završio je OŠ I. G. Kovačić u Sv. Jurju na Bregu, potom se upisao Prirodoslovno-matematičku Gimnaziju u Čakovcu, a 1997. godine upisao Medicinski fakultet u Osijeku, Sveučilišta u Zagrebu koji je završio 2003. godine.
Srednja škola je bilo doba kada se kod njega pojavio interes za proučavanje ljudskog tijela, procesa koji se u njemu odvijaju, kako dolazi do bolesti i ono najvažnije, kako ih liječiti.
Kako su tekli koraci u zdravstvu?
– Nakon odrađenog pripravničkog staža i položenog Državnog ispita neko vrijeme radio sam kao liječnik obiteljske medicine uzamjenskim ambulantama – govori o svojim počecima i dodaje: – 2006. godine primljen sam na specijalizaciju iz radiologije u ŽB Čakovec i nju završavam 2010. godine i od onda radim na Djelatnosti za radiologiju i ultrazvuk. Nedavno sam položio ispit iz uže specijalnosti ultrazvuk.
Jeste li u tome imali uzora?
– U obitelji nije bilo medicinski obrazovanih ljudi, kao ni visoko školovanih ljudi pa sam sasvim sam krčio svoj profesionalni put. Kasnije, na fakultetu i u bolnici, uvijek se nađu kolege koji su mi primjer za dobar, predani kvalitetan rad – rekao je iskreno i s dozom zahvalnosti.
Odluka za specijalizaciju radiologije?
– Još u djetinjstvu sam bio vješt s kompjutorima, a tehnologija je većim dijelom dio radiologije pa mi to pomaže u svakodnevnom radu. Mogu reći da sam “vizualan” tip, a radiologija je dijagnostička grana medicine koja baš to traži. Tijekom staža uočio sam afinitete prema radiologiji, dobar kolektiv i uhvatio priliku.
– Radiologija je podijeljena na nekoliko užih subspecijalizacija, a ultrazvuk mi se oduvijek sviđao kao neškodljiva, lako dostupna metoda koja u rukama vještog radiologa može dati puno informacija o stanju pacijenta. Drago mi je da sam više educiran u tom području i mogu pomoći u što bržem i točnijem dolasku do dijagnoze. To je i dio radiologije kod kojeg mi radiolozi imamo direktan kontakt s pacijentom, koji kod nekih drugih slikovnih metoda možda malo nedostaje.
Danas je pritisak na radiološke pretrage zahtjevan. Osjećate li to osobno?
– Dijagnostika je uvijek bila prva linija obrade pacijenta i nužna za daljnje liječenje, stoga i stalni pritisak na nas. Današnja “defanzivna” medicina i razvoj novih dijagnostičkih metoda još više postavlja teret na nas. Usprkos nedostatku osoblja, predanim i požrtvovnim radom uspijemo nekako izaći na kraj s pritiscima i težimo smanjenju lista čekanja. Naravno pacijente obrađujemo prema redu hitnosti, a svakom čovjeku se uvijek čini njegova bolest najtežom. Ponekad je teško balansirati između svega toga, no nekako se nosimo sa time.
Vaš pogled na odljev medicinskog kadra u inozemne sredine?
– Žalosno je što mladi obrazovani ljudi odlaze u inozemstvo. Ponekad različite životne okolnosti dovode do takvih odluka. Država bi raznim poticajima trebala naći način kako ih zadržati u Hrvatskoj. Moram priznati da u razgovoru s kolegama koji su se odlučili na takav put većina ističe da financije nisu glavni uzrok odlaska.
Jeste li i vi o tome razmišljali?
Nisam se previše opterećivao tim pitanjem. Radim na odjelu gdje je atmosfera za rad ugodna, dobar smo i složni kolektiv. Čovjek kod tako velikih odluka mora sagledati pluseve i minuse, pa odlučiti. Zasad nemam potrebe za takvim razmišljanjima – iskreno će.
– Rješavanjem stambenog pitanja mladih ljudi, raznim olakšicama i subvencijama – njegov je stav.
Malo izvan radnog mjesta. Kako koristite slobodno vrijeme?
– Imam troje malodobne djece, gotovo sve slobodno vrijeme provedem s njima u i igri i u njihovim sportskim aktivnostima. Kao svestrani sportaš kada nađem vremena za sebe odigram nogomet s kolegama iz bolnice ili odigram teniski meč. Po uzoru na mene, i djeca se bave sportom, najstariji sin Karlo dobar je nogometaš, srednji sin Antonio uspješno se bavi atletikom, a malom Viti autići i lopta najdraža su igra.
Doktor Miljenko je tenisač?
– Od svoje 10. godine intenzivnosam se bavio tenisom, dijelom čak poluprofesionalno u TK “Franjo Punčec” Čakovec i to me zaista ispunjava. U mladosti sam igrao prvoligaške i drugoligaške susrete te sudjelovao na turnirima diljem Hrvatske. Svaki dan prije ili poslije škole, trening i vježbe kondicije i to vrlo često sve biciklom.Iskustva, poznanstva koje sam kroz tenis stekao puno su mi pomogla u kasnijem životu.
Naravno, za tadašnje uspjehe, osim mojih ,zaslužna su odricanja oca Alojza i majke Dragice. Odlaskom na studij vremena za trening tenisa nije više bilo te sam se tenisu natrag aktivnije vratio nakon završetka fakulteta. Bio sam aktivan i u Udruzi liječnika tenisača te sam 2011. organizirao i Prvenstvo Hrvatske liječnika tenisača u Toplicama Sveti Martin na Muri, gdje sam bio pobjednik istog turnira u nekoliko navrata.
Ima li bavljenje sportom pozitivnog utjecaja na svakodnevne obveze?
– Naravno, sport pomaže u održavanju kondicije i zdravlja, te smanjenju stres, a koji je sastavni dio našeg posla. Ne treba zaboraviti i zadovoljstvo i opuštanje tijekom ‘trećeg poluvremena’. Svatko bi trebao naći vremena za neku sportsku aktivnost radi održavanja zdravlja-njegova je poruka.
Imate i koliko vremena za obitelj?
– Obitelj mi je na prvom mjestu, ona mi je velika potpora i motivacija u svakodnevnom radu. Supruga Monika, uslijed mojih čestih dežurstava i radnih obaveza, mora samostalno odraditi dobar dio roditeljskog posla. Uz dobru organizaciju vremena uspijemo nekako odraditi dječje školske i sportske obaveze, a ostane nam i vremena za igru. Najviše se radujemo rijetkim slobodnim vikendima, kada nastojim kvalitetno provesti zajedničko vrijeme.
-Živimo na selu, u Lopatincu, pa što više vremena provodimo vani u igri i šetnjama prirodom. Naravno, volimo i putovanja, sa željom da upoznamo nove krajeve.
Poruka onima koji su krenuli vašim stopama…
– Budite ustrajni, usprkos poteškoćama koje vas prate, idite prema zacrtanom cilju!
Toga dana, kada smo dogovorili razgovor i fotografiranje, doktor Miljenko je imao slobodan dan poslije odrađenog dežurstva. Nije mu bilo teško doći na dogovoreni razgovor na koji je prethodno pristao bez ustručavanja. Hvala mu zbog toga kao i njegovim službujućim kolegama koji su rado stali pred naš objektiv pokazavši time ranije spomenutu složnost pa stoga ne dvojimo kako ćemo i ubuduće u njihovoj sredini naći iskrenog sugovornika poput ‘Miljaca’, kako ga oni bliži znaju.
