Za voljenim i neprežaljenim sinom Vladimirom traga više od četvrt stoljeća. Godine boli i tuge ostavile su dubok trag na licu ove pretužne hrabre majke, koja već 27 godina, u tišini svog doma, čuva uspomene na sina i pati za njim.
Marija Štampar (73) već 27 godina tuguje i pati
za sinom u obiteljskoj kući u Čakovcu. S obitelji je pokušala sve
da pronađu Vladu, pišu 24
sata.
– Gubi mu se svaki trag 9.11.1991. u Karadžićevu. Kao majka
nestalog branitelja, na koljenima molim Vladu, predsjednicu, sve
one koji su bili u šatoru, svećenike i one koji su lobirali za
smjenu vlasti i formiranje dvije vukovarske kolone – dajte bar s
50 posto snage nađite naše sinove, muževe, braću, očeve…
– Da bar imam jednu kost svog djeteta pa da mogu mirno otići s
ovog svijeta. To vas, kao majka nestalog sina preklinjem –
drhtavim je glasom, susprežući suze, zavapila Marija
Štampar iz Čakovca.
Za voljenim i neprežaljenim sinom Vladimirom traga više od četvrt
stoljeća. Godine boli i tuge ostavile su dubok trag na licu ove
pretužne hrabre majke, koja već 27 godina, u tišini svog doma,
čuva uspomene na sina i pati za njim.
Policija rekla da je poginuo
Zadnji put vidjela ga je 3. studenog 1991. godine. Vlado se u
dvorištu obiteljskog doma pozdravio s obitelji. Čvrsto je zagrlio
i izljubio suprugu, kćer i sina te majku, sestru i oca uz
obećanje da će im se brzo vratiti. Nažalost, to je bio zadnji
zagrljaj i poljubac.
Odjeven u odoru specijalne policije PU varaždinske,
Roda, koju je s ponosom nosio, hrabro je krenuo
braniti Vukovar, koji je krvario. Kako je Marija saznala, u selu
Karadžićevo blizu Jarmine 9. studenog gubi mu se svaki trag.
– Protivili smo se odlasku, no samo nas je ozbiljnim glasom
upitao: ‘A tko će ići ako ne ja?’ I tako je otišao. No akcija je
bila pripremljena na brzinu, tek četiri-pet dana prije. Po
dolasku u Karadžićevo neprijateljska vojska opkolila ih je sa
svih strana i na njih otvorila paljbu. Moj sin je pao, vjerojatno
ga nisu mogli izvući. Što je točno bilo, ne znam, ali mislim da
ih je netko izdao – tužno niže Marija.
I danas se živo sjeća tog 9. studenog 1991., kad joj je policija
pokucala na vrata i priopćila da je njezin Vlado poginuo. U
sekundi joj se srušio cijeli svijet, a njegovo tijelo do danas
nisu pronašli. I od tada traje agonija ove poštene obitelji koja
do danas traje. Sve su, tvrdi, poduzeli kako bi došli do istine,
no uvijek su nailazili na zid šutnje.
Još ga očekuje na vratima
– Odmah nakon akcije sami smo istraživali gdje je, pokušavali
dokučiti što se dogodilo. Raznim kanalima nastojali smo dobiti
informacije, a uspjeli smo doći i do vojnika koji je pretražio
sve bolnice, ali Vladimira nije pronašao. A onda smo čuli da je
poginuo, ali da ga nisu mogli izvući jer ih je okružio
neprijatelj. Uspjeli smo doći i do visoko rangiranog službenika
JNA koji nam je u povjerenju rekao da bi nam nešto i mogao
napraviti da smo došli isti ili drugi dan. Međutim, previše je
vremena prošlo, Vukovar je pao, a mi, obitelj, nastavili smo
lutati i pokušavali doći do istine – povjerava nam ova tužna
majka.
Nakon mirne reintegracije s grčem u želucu i stisnutim srcem,
osobno je odgovore pokušala pronaći u Karadžićevu, na mjestu na
kojem je njezin sin posljednji put viđen.
– Kad sam došla u to selo, osjećala sam strašnu srdžbu. Tamo je
bilo nekoliko kuća i nije mi bilo jasno zašto su naši dečki tu
morali doći i ostaviti svoje živote. Krv mi se ledila u žilama
dok sam prolazila tim malenim selom prepunim malih bijelih
križeva postavljenih svuda uokolo. A danas mi srce puca kad vidim
dvije kolone u Vukovaru, u istom Vukovaru za koji su moj sin i
mnoštvo drugih mladića dali život – tiho kaže i sagiba glavu.
Više od dva desetljeća u ovoj se ženi miješaju razum i osjećaji.
Iako svjesna tragične sinove pogibije, dio nje još vjeruje da će
joj se sin pojaviti na vratima.
Često ga je sanjala
– Ma sve bih dala da ga vidim i onda bih istog trena mogla
umrijeti. Često zatvorim oči i uz zvuke lagane glazbe mislim na
njega i iznova vrtim film u glavi i po tko zna koji put pitam se
gdje je – sjetno, pogleda uprtog u daljinu, priča Marija. Obriše
suzu s obraza te nam povjeri da ju je sinov nestanak godinama
proganjao i u snovima.
– Stalno sam sanjala neko sajmište sa širokim ulicama i starim
zgradama i osjećala da se tamo sakrio. Vjerovala sam da se negdje
sklonio, ali više zaista ne znam gdje bi mogao biti – nemoćno
širi ruke. Suprug, nažalost, nije dočekao nikakvu novu
informaciju o svom Vladi. Preminuo je 2001. godine, a neopisiva
tuga, bol i stres utjecali su i na Marijino zdravlje.
Suprug preminuo, ona oboljela
– Dvije godine nakon sinova nestanka završila sam u KBC-u Rebro.
Nisam više mogla hodati, strašno sam smršavjela i od tada pijem
kortizone. Nakon suprugove smrti prošla sam 10 operacija nogu,
stopala, koljena, muči me reumatoidni artritis, atrofirali su mi
mišići i moram se kretati uz pomoć invalidskih kolica i hodalice
– pripovijeda Marija.
Iako je željela nestati s lica zemlje, odmah nakon nestanka sina,
u život ju je vraćalo i iz tuge čupalo četvero unučadi – dvoje
sinove i dvoje kćerine djece. U kutu dnevnog boravka spontano je
napravila maleno svetište za sina. U tom uglu, na polici, uvijek
stoje svježe cvijeće, anđeli i fotografija nestalog Vladimira.
Taj mali oltar mjesto je njezine utjehe, molitve i meditacije,
pišu
24 sata.