Nakon ovog pisma mnogi će se zapitati i složiti s razmišljanjima mladih Međimuraca
Dvoje mladih Međimuraca (podaci poznati redakciji) javilo nam se
pismom i zamolbom da isto objavimo na našem portalu. U tekstu
opisuju svoje viđenje svijeta u kojem živimo. Njihovo pismo
prenosimo u cijelosti.
– Ne znam kakav san živite. Ne znam kakav život živite, ali
vjerojatno ovakav, kakav mi život živimo jednostavno postaje sve
drugo osim života. Prepun uspona i padova iz kojih jednostavno
postajemo psihički slomljivi i u raspadnom stanju. Nakon svakog
pada se još više spuštamo i još više padamo. Zbog čega? Zapitate
li se ikada zašto se baš vama to dešava? Zašto ste baš vi ta
osoba koja snosi probleme u životu? Zašto baš vaš san postaje
nešto sasvim drugo? Zašto vaše dijete postaje bolesno, a ne
postoji lijek za njega? Zapitate li se zašto se baš ratovi vode u
vašim zemljama? Zapitate li se zašto baš u vašoj zemlji ljudi
više umiru nego se rađaju?
Zapitate li se ikad kakvu hranu jedemo, što sve zapravo pijemo,
kakav zrak udišemo i hoće li uvijek biti dovoljno hrane za sve?
Zapravo nitko više ne razmišlja kakva će biti naša budućnost.
Zapravo budućnost nam prolazi pred očima, stvarnost se svela na
tehnologiju sve se svelo na Facebook, Instagram, Twitter i na
mnoge društvene mreže. Počeli smo zaboravljati na svoje
prijatelje, zaboravljamo na sve što je oko nas. Počeli smo se
zatvarati u sebe zbog čega? Zbog toga što smo zatupljeni svom tom
tehnologijom.
Kada izađeš s nekim van ljudi su zaboravili pričati,
razmjenjivati svoja mišljenja, mnogi su zaboravili sastaviti
jednu rečenicu. Nitko više ne misli na druge, na svoju djecu koju
ostavljamo iza sebe, hoće li oni još uvijek imati dovoljno
svježeg zraka. Započeli smo rušiti ogromne količine šuma koje nam
donose zrak. Zapravo ljudi koji sjede u saborskim stolicama nam
brane jednu od najvažnijih biljaka iz koje možemo napraviti sve,
a da ne uništavamo šume.
A zapravo konoplja iz koje se može dobiti i preko 25 tisuća novih
proizvoda koja može izliječiti mnoge “neizlječive bolesti” poput
karcinoma, multiple skleroze, epilepsije, dijabetesa, artritisa,
PTSP-a, raka, astme, tumora i mnogih drugih kožnih bolesti.
Diktatori nam brane da uzgajamo tu neprocjenjivu biljku.
Diktatori su zapravo oni ljudi koji misle samo na sebe koji brane
da legaliziraju marihuanu, a zapitate li se zašto? Sve zbog
farmaceutskih tvrtki koje bi ubrzo propale.
Doktori govore da nema lijeka za nekakvu bolest? Djeca vam umiru?
A zapravo postoji lijek barem za onaj dio bolesti koje mislite da
nisu izlječive, a zapravo jesu. Na vijestima svakog dana čujemo o
raznim bolestima, nesrećama, samoubojstvima i ubojstvima. Da
pogledamo samo djecu u Mosulu, gradu u kojem živi više od milijun
ljudi, gdje svakim danom dolaze nove vijesti o ubijenima na tom
području. Svaki dan bombaši, samoubojice ostvaruju svoj plan.
Tako se živi tamo, kao u paklu.
Ulazak na to područje upravo tako i izgleda. Oblaci dima kojima
nema kraja. Naftna polja koja i dalje gore nekoliko tjedana nakon
što su ih džihadisti zapalili. Život pod toksičnim dimom gotovo
je nemoguć. Možemo samo zamisliti kako je ljudima koji se
svakodnevno bore da udahnu zrak. U takvoj opasnosti nalaze se
mahom djeca koja se i dalje svakodnevno bude s osmijehom na licu
i zabavljaju na ulicama. Sve je to jedan veliki rezultat
nezadovoljstva naroda.
Da bi svaka osoba gledala na svoj život, borila se za sebe, ne
zabadala nos u tuđe živote sve bi bilo drugačije. Bilo bi kao
nekad, djeca bi se igrala vani na ulici, znali bi što su
skrivača, znali bi cijeniti svaki sunčani dan. A što je danas?
Djeca su započela dizati ruku na sebe zbog “problema” u životu.
Zapitate li se zbog čega? Da li je bilo i nekada tako?
Nekad se živjelo punim plućima, bilo je to doba kada su nas mame
vukle kući iz ulica prepune djece, a danas nas vuku iz domova od
kompjutera zbog čega i dolazimo do “problema” jer se ti problemi
najčešće stvaraju na društvenim mrežama. Svi se bave tuđim
životima, ogovaraju svaku osobu, ismijavaju i stvaraju drugima
pritiske zbog kojih mnoga djeca postaju zatvorena u sebe i
počinju dizati ruku na sebe a rezultat svega toga je nažalost
smrt voljene osobe bilo to prijatelj, prijateljica ili samo neki
poznanik.
Dijete od malena zna upaliti računalo i zagledati se i tako
postaju ovisnici i o igricama i o Facebooku i o mnogim drugim
stvarima. Tu su najviše krivi roditelji koji nemaju dovoljno
vremena za svoju djecu, koji ne posvećuju dovoljno pažnje…
Roditelji bi morali biti ti koji će nam biti uzor u životu, oni
od kojih ćemo učiti, početi razmišljati i od njih bi morali
naučiti primjećivati druge oko sebe. Ljudi su zaokupljeni
nebitnim, materijalnim stvarima.
Nitko se zapravo nije ni zapitao kako se osoba pored njega osjeća
jer su svi u svojem svijetu i jer svi misle samo za svoje dobro.
Ako bi samo jedna osoba počela misliti na drugu, počela
razgovarati s njom o problemima sve bi bilo lakše. Bilo bi lakše
osobi koja se suoči s problemima, no ljudima to nije jasno ili se
ne trude shvatiti.. Zapitate li se onako iz dosade jeli ovaj
narod zapravo sretan, ili je svijet prepun samo maski koje
prekrivaju razna lica?
Žalosno je to što više ne možemo pronaći prave iskrene
prijatelje, kolege na poslu, u društvu, prijazne trgovce koji će
pomoći kupcu, spretne osobe kojima neće biti problem pomoči.
Žalosno je što ljudi više nemaju vremena za druge samo žive
ubrzanim tempom života. I tako život prolazi iz dana u dan, svodi
se na čekanje nečega i zapravo ne shvaćamo kako će nam sve
preletjeti, a da nismo ni zapravo živjeli. I jednog dana doći će
tuga i kajanje…
Zašto sam ovo, zašto sam ono, zašto to nisam učinio/la ranije,
jer je vjerojatno već sada prekasno. Djeca u školama započela su
učiti preko mobitela, tableta i drugih uređaja. Budućnost se
svela na to da djeca čitaju s projektora pitanja i odgovaraju na
svojim uređajima? Nije li to još jedna pogreška u životu, a i
samom obrazovanju?
Djeca zaboravljaju sve više i više što je realnost zaboravljaju
pisati, govoriti, komunicirati jedni s drugima. Pogledajte samo
kako se učenici odnose prema svojim profesorima? Nekada nije bilo
pregovaranja, vrijeđanja… Barem su nam naši roditelji tako
govorili… a danas? Nitko nema poštovanja prema starijoj osobi,
prema osobi koja zasigurno zna više od nas mladih. Ako bi sami
učenici bili bolji prema svojim profesorima zasigurno bi više
naučili.
Mnogi danas idu u srednju školu jer moraju, jer im tako nalažu
roditelji. No, svi znamo da srednja škola nije obavezna i da
svatko od nas ide i uči za sebe i za osobnu kulturu, a ne za
nekoga drugoga. Da bi barem svatko malo počeo shvaćati stvari
ozbiljnijima sve bi bilo bolje… Cijeli svijet, država, grad, selo
ma sve bi funkcioniralo na drugačiji način. Dopustili smo
diktatorima da vladaju nad nama. Da oni upravljaju našim
životima.
Dopustili smo im da od nas stvaraju robote, da zapravo radimo za
njihove živote dok se naši raspadaju u bolovima i raznim
pitanjima na koja najčešće nemamo odgovor, da li se itko zapita
na pitanje ”zašto živjeti i koja je svrha života? Naši snovi se
ruše baš zbog toga što nitko ne razmišlja što će biti u
budućnosti. Zbog naših neostvarenih snova i naših takozvanih
diktatora, postajemo zarobljeni samo obavezama i problemima u
kojima se ne možemo snaći i naći pravi izlaz iz njih. Možda se
mnogi neće slagati s našim razmišljanjem, no naravno svatko ima
svoje mišljenje – napisali su.
