Međimurski konj izumire. U Hrvatskoj ih ima još svega 40-ak, od čega su samo četiri pastuha. Zbog genetske održivosti tu populaciju više nije sigurno ni razmnožavati. Da ove kobile nisu kod nas, vjerojatno bi bile u kobasama...
Da nisu kod nas, bile bi vjerojatno nepovratno izgubljene i prodane u klaonicu, rekao je za 24sata Zoran Šardi, stručni suradnik u Javnoj ustanovi za zaštitu prirode Međimurska priroda, dok nam je pokazivao osam kobila međimurskog konja, autohtone hrvatske pasmine koja je pred izumiranjem jer je kritično ugrožena.
Da dosad pasmina nije nepovratno izgubljena zaslužna je ljubav
pojedinaca, uglavnom Međimuraca koji ne žele da ova predivna
životinja nestane. Prvo što na njima primijetite je njihova
stamenost. Širokih prsa i pozadine, a kopita kao tanjuri za
nedjeljni ručak, u hrbatu su visoke kao ja otprilike, 1,65 m,
tako da su mi njihova široka i snažna prsa bila točno u ravnini
glave. Međimurske ljepotice, plavih i crnih griva i
karakteristične, smeđe-crvene dlake, u svom zimskom izdanju
izgledaju još masivnije jer im je dlaka gušća i duža kako bi ih
zaštitila od hladnoće.
Osam kobila u Sveti Martin na Muri stiglo je od različitih privatnih vlasnika, selekcijski odabranih od vlasnika koji više nisu mogli brinuti za njih. Suzi starija, Rička, Zeka, Samba, Senka, Sunja, Suzi mlađa i Sana od 2015. godine stanovnice su ergele, malene poluotvorene staje na općinskom zemljištu, tzv., gmajni, gdje im je zadatak da održavaju tu gmajnu u povoljnom stanju očuvanosti sa stajališta zaštite prirode, svrha im je da budu ‘kosilice’, odnosno da redovito pasu i prkose procesu sukcesije staništa, objasnio nam je Zoran.
Najstarija je Suzi starija, njoj su 22 godine i ona je majka, baka i prabaka svim kobilama čije ime počinje sa ‘S’, najmlađa je njezina praunuka Suzi mlađa koja je u ergelu stigla kad joj je bilo manje od godinu dana.
– Mi smo ih nabavili 2015. u sklopu EU projekta koji smo provodili s županijskim javnim ustanovama za zaštitu prirode koje upravljaju Regionalnim parkom Mura-Drava, cilj nam je bio revitalizacija staništa, a mi smo odlučili revitalizirati ovu gmajnu. Konj nam je ušao kroz sporedna vrata u projekt.
Zadatak koji im je namijenjen projektom, da održavaju ovu gmajnu u povoljnom stanju očuvanosti je ispunjen, ali kako mi imamo četvrtinu populacije u cijeloj županiji, i jedina smo institucija koja se brine o njima, sve ostalo su privatni vlasnici, htjeli mi to ili ne, vjerojatno su sve oči uprte u nas, što ćemo mi napraviti po pitanju njihove brojnosti, ali smo kao ustanova dosegnuli svoj plafon.
Postoje državni poticaji za njih, i manji su od 2000 kuna
godišnje po konju, a trošak je minimalno 10.000 kuna godišnje po
konju. Dok mu se ne nađe neka nova ekonomska isplativost, bojim
se da neće opstati. Mi smo napravili iskorak tu, jer se o njima
netko brine, da ih nismo mi kupili, od ovih osam ne znam bi li
koja još bila živa – rekao je za 24sata Šardi dok je mazio konje po glavi u
poluotvorenoj staji u naselju Žabnik do koje smo došli
makadamskim putem.
– Međimurski konji su nastali na području Međimurja na prelasku s 18. na 19. stoljeće iz ekonomskih razloga. Ljudima je trebao konj za rad u poljoprivredi, za prijevoz. Međimurci su si uzgojili baš tip konja baš kakav im je trebao. Međutim sve to što su konji radili u prošlosti, sad rade traktori, kamioni i vlakovi… Nema apsolutno nikakve ekonomske računice, osim možda prodaje za meso.
Držali su ih ljudi iz nekakvog sentimenta, ali nažalost to danas često više nije dovoljan razlog. To su uglavnom stariji ljudi, mladi danas nemaju toliko ni volje ni želje, a kad i imaju, nemaju vremena – objašnjava nam Zoran Šardi i dodaje kako osnovna briga o osam kobila godišnje košta oko 150.000 kuna u što spadaju troškovi hrane, redovne veterinarske njege, orezivača kopita, održavanje objekta i radnika koji svakodnevno brine o njima.
– Primamo grupe, dolaze školska djeca da bi vidjela uopće konja, da ga vide na gmajni jer to ne mogu današnja djeca uopće pojmiti. Ali to je prihod koji je minoran, sredstva sad osigurava županija kroz svoj proračun… – kaže Šardi koji ne gaji previše nade za budućnost ovih divnih, mirnih, i prvenstveno radnih konja.
Mi nismo konjogojci, ja sam konja prvi put vidio praktički kad su one došle tu, ne utvaramo si da smo ne znam što u svijetu konjogojstva, naš osnovni posao kao ustanove je ipak upravljanje zaštićenim prirodnim područjima, ali osnovali smo Savjet za uzgoj Međimurskog konja, okupili smo stručnjake na polju konjogojstva koji nas stručno usmjeravaju i savjetuju po pitanju konja na ergeli.
Mi smo u početku i zamišljali da to bude neka premosnica, da očuvamo taj genski materijal tu, jer ako to ode u nepovrat, velik je to gubitak i da netko nastavi našu priču kada se poslože svi potrebni preduvjeti. Ovih osam što su tu, pitanje koliko bi ih danas još bilo na životu, da nisu došle na ovu gmajnu – kaže tužno Šardi i dodaje da su prijašnjih godina dosta ulagali i privatni sponzori, ali neće ni oni u nedogled financirati nešto što nema vidljivih rezultata.
S obzirom na to da je pasmina nastala u vrijeme Austro-ugarske, postoji i populacija konja u Mađarskoj, gdje ih nazivaju murakozi.
– Postoje i sporovi je li to hrvatska ili mađarska pasmina, ali konju je svejedno gdje je, njih ima sve manje i manje… Jednostavno morat ćemo zajednički upregnut inače… – govori Zoran i objašnjava nam da su već stupili u kontakt s mađarskim uzgajivačima te se nadaju da će na ljeto njihov pastuh oploditi dvije međimurske kobile pa da na ljeto imaju barem dva ždrebeta.
– Međimurski konj ima emotivnu vrijednost, ali za ljude koji su sad već stari, današnje generacije ni ne znaju kak’ izgleda međimurski konj, kad ih nema, ne mogu ih više nigdje vidjeti. Neke od njih su bile zatvorene cijeli dan – govori i pokazuje na kobile koje mirno stoje oko njega dok one koje su mu bliže mazi po glavi. Hladnoća kao da im uopće ne smeta, dok mi cupkamo na mjestu da bismo se ugrijali na temperaturi koja je oko nule.
U Svetom Martinu na Muri međimurske kobile imaju osam hektara na raspolaganju za igru i pašu omeđenih ogradom pod naponom, tzv. pastirom. Struja koja ide kroz ogradu ne može ih ozlijediti, samo pecnuti i upozoriti da se ne približavaju. U to sam se i sama uvjerila kad sam slučajno dotaknula žicu, samo me blago pecnula. No kobilama, koje se boje i naglih pokreta, je to dovoljno da niti ne pokušaju pobjeći preko. Međimurski konji spadaju u hladnokrvne konje, što znači da su pitomi, radišni i inteligentni.
Obitelj Josipa Furdija iz Domašinca pokušava očuvati Međimurske konje iz čiste ljubavi prema njima i prema tradiciji. Prvog konja Josip Furdi nabavio je prije šest godina, kako bi sinovima pokazao kako se prije radilo.
Uvijek smo imali kobilu za rad – ističe Josip Furdi govoreći o svojoj obitelji koja je generacijama povezana s Međimurskim konjima. U njihovom vlasništvu su četiri kobile Mađarskog konja, Lira, Sila, Klara i Lara te jedan pastuh Hrvatski hladnokrvnjak Grom.
Ponosni i radišni Međimurci, Furdijevi se o konjima, svinjama, kokošima, golubovima i trima lovačkim psima brinu kad nisu na poslu. Josip radi u bravariji, a Sandra u tekstilnoj industriji. Uz njih brigu o životinjama dijele sin Josip, te baka Lucija i djed Josip koji žive u kući pored i u čijoj su staji dvije kobile. Furdijevi ističu kako je briga oko životinja svakodnevna, ali nije previše zahtjevna. Sat vremena ujutro i sat vremena navečer, a što se troškova tiče, briga o jednom konju godišnje iznosi 10.000 kuna.
Furdijevi bi također voljeli ovoga ljeta dovesti pastuha iz Mađarske da oplodi kobile, da dobiju barem jedno ždrijebe, pišu 24sata.
