Za plaću manju od kuhara i konobara oni svaki, ali baš svaki put dok odlaze na posao izlažu svoj život. Ma glavno je da ih nazivamo svakakvim pogrdnim imenima. No, jeste li se ikad zapitali tko su u stvari cure i dečki u uniformi koji bi trebali čuvati red, mir i zakon u ovoj maloj zemlji bezakonja?
Na Facebook stranici Ponosni smo što smo policajci objavljen je zanimljiv
status u kojem se opisuje posao policajaca. Između ostalog,
navodi se da za plaću manju od kuhara i konobara oni svaki,
ali baš svaki put dok odlaze na posao izlažu svoj život. U
nastavku prenosimo cijeli status.
‘Ljutimo se na njih kad izvade svoj blok i priteftere nam kaznu
za krivo parkiranje ili neispravna svijetla te za pojas koji svi
znamo da moramo vezati. Bezobrazni smo kada nam oduzmu vozačku
dozvolu jer smo previše popili?
No jesmo li ustvari svjesni da iza krivo parkiranog auta na
pješačkom prijelazu izviruje đak s prevelikom školskom torbom i
da ga drugi vozač ne vidi od našeg automobila koji smo parkirali
da bi nam bilo bliže skoknuti u dućan po novine ili uplatiti
loto?
Jesmo li ustvari svjesni kolike su nam moći zapažanja kad
alkoholne pare udare u glavu pa se vid zamuti? Ne radi nam
svjetlo, ali to znamo mi, no ne i vozač koji ti dolazi u susret i
misli da si na motoru?
Ma glavno je da ih nazivamo svakakvim pogrdnim imenima. No jeste
li se ikad zapitali tko su u stvari cure i dečki u uniformi koji
bi trebali čuvati red, mir i zakon u ovoj maloj zemlji bezakonja?
Mislite li vi da njima nikad ne padne na pamet dok oblače
uniformu i zapasivaju pištolj za pojas: “Bože dragi, daj da dan
prođe u miru i da se živi vratimo kući?”
Za plaću manju od kuhara i konobara oni svaki, ali baš svaki put
dok odlaze na posao izlažu svoj život. Razmislite kako je
njihovim obiteljima tu cijelu smjenu dok strjepe hoće li telefon
ili mobitel zazvoniti s lošim vijestima?
Nije to nimalo lak ni zahvalan posao. Je da je plaća svaki
mjesec, ali nije nimalo lako. Oni svoj posao ne mogu raditi dulje
od dvadeset godina. Teži je od kopanja kanala ponekad.
I ako imaš volje da završiš neku višu školu, doguraš do načelnika
ili inspektora. No uvijek nečiji sin, kum ili prijatelj te zivka
i moli kumi, nastoji podmiti..de pajdo nemoj, neću više majkemi i
tako dalje.
A oni….čuvati svoj posao ili čekati naređenje odozgo da brišu
sve što su zapisali u svoj notez? I onda naleti jedan balo, tek
mu brkovi prokuljali iznad usne, koji baš iz inata neće pokazati
osobnu.
Da je to bilo prije 30 godina, balo bi dobio trisku, zazvonilo bi
mu u ušima i ne bi mu palo na pamet reći starom da je uopće imao
posla s dečkima u plavom.
A danas,.”el bahati” do jaja. Ne znaš tko više, mali ili stari.
Pa prijete; “Moj ćaća je na visokom položaju. Slušaj ti. Samo
jedan broj ak okrenem, izletit ćeš iz te uniforme kao da nisi
nikad ju ni obukao.”
Stoga razmislite dobro prije nego ugrozite tuđi ili svoj život,
prije nego što dečki u plavom kažu: “Dobar dan, molim vas
dokumente.” Kako slušate doktore da ne smijete jesti slano i
masno i piti alkohol?
Isto to osoblje je uniformirano i želi vam i dobro. Vi ga slušate
jer volite svoj život, samo je boja uniforme drugačija. Poštujte
ju. Jer oni su nečiji kćeri i sinovi, nečiji supružnici i na
kraju krajeva roditelji.’
