Vladimir i Marina Hoblaj iz Murskog Središća sretni su roditelji šestero posvojene te četvero udomljene djece
Ponos Hrvatske naziv je udruge i nagrade koja se svake
godine dodjeljuje građanima Hrvatske za hrabra i
nesebična djela, postupke i slično. A među herojima za 2018. je i
međimurska obitelj Hoblaj.
Supružnici Marina (56) i
Vladimir (58) Hoblaj iz Murskog
Središća imaju šestero posvojene, a tijekom posljednjih 8 godina
kroz njihovu je obitelj prošlo i 10 udomljene djece raznolikih
životnih okolnosti. Danas sve njih nazivaju svojom djeca.
Nikad im nije bilo važno kakvo će biti dijete, koje dobi,
nacionalnosti ili zdravstvenog stanja. Iako je Marina oduvijek
željela biti mama, svoje majčinstvo nije zamišljala kroz
posvajanje, no danas joj je drago što joj je kuća puna baš takve
djece.
– Većina parova odluči se prigrliti tuđe dijete tek kao
posljednju mogućnost ostvarenja svojih roditeljskih težnji. Naši
su motivi bili ponešto drukčiji. Ja bih rekao da je sve počelo
još i prije nego smo se Marina i ja vjenčali. Veći dio svoje
mladosti proveo sam u bolnom traganju za smislom postojanja.
Nisam se mogao zadovoljiti površnim odgovorima pa sam se jednom
prilikom zapitao je li uopće fer da na svijet dovedem dijete
kojemu ne bih znao reći što je svrha života.
Tada mi se rodila pomisao da bi možda radije svoje očinstvo
ponudio nekom već rođenom djetetu. S vremenom smo supruga i ja
svoje najveće odgovore pronašli u osobi i djelu Isusa Krista i to
nam je dalo novu perspektivu života i nove ideale. Djeca su
svakako dio tih ideala pa je izvorna zamisao o posvojenju time
dobila i novu dimenziju i jedna novi zanos.
Štoviše, meni je i žao kad posvojena djeca budu tek rezervna
opcija, mislim da i ona zaslužuju da budu izvorno željena – kaže
Vladimir koji je s Marinom ove godine posvojio svoje zadnje
dijete, devet i pol godišnju djevojčicu koja polazi 2. razred
osnovne škole u Murskom Središću te 1. razred baletne škole u
Čakovcu.
‘Barbaru smo donijeli kući iz rodilišta kad je imala samo
15 dana’
Marina je do svog majčinstva došla drugim putem.
– Isprva nisam baš bila oduševljena suprugovim prijedlogom za
posvojenjem, no to me je navelo da preispitam svoje motive. Želim
li ja biti majka djetetu koje me treba ili mi je važnije da u
svojoj djeci vidim sliku i odraz sebe same? Bog je na moje
molitve odgovorio i ljepše nego što sam uopće mogla zamisliti te
vjerujem da mi je darovao majčinstvo uzbudljivije od onog kakvog
sam si sama predstavljala. Nismo ni primijetili da je naš prvi
korak u ovu avanturu počeo kad smo htjeli pomoći mojoj sestri
privremenim udomljavanjem njenog 9-godišnjeg sina.
Elvis je s nama ostao sljedećih 20 godina te je i nama postao
poput sina. No, naše prvo službeno posvojeno dijete bila je
Barbara koju smo dobili 1990. godine. Donijeli smo je kući iz
rodilišta kad je imala samo 15 dana, a danas je to predivna mlada
žena, učiteljica po profesiji i udata majka dvoje male djece –
ističe Marina.
Hoblajevi kažu da je Barbara bila toliko slatka djevojčica da su
se bojali da će biti razmažena ako ostane jedinica. Zbog toga su
se obratili Centru za socijalnu skrb gdje su im odgovorili da
nemaju nikakve šanse za novo posvojenje jer će parovi bez djece
uvijek imati prednost.
Posvojili djevojčicu oboljelu od celijaklije
– Onda smo ih pitali, ima li možda neko dijete koje je teže
posvojivo? I tako smo dobili dvogodišnju Ivanu koja je bolovala
od celijakije i još nekih sindroma. Nismo se uopće dvoumili da je
želimo uzeti iako nismo baš bili svjesni što nas čeka. Ustvari,
mi smo se za posvojenje uvijek odlučili prije nego smo vidjeli
dijete jer nam je teško bilo prihvatiti pomisao da bi djeca
svojim izgledom, stanjem ili ponašanjem unaprijed trebala
zadovoljiti neka naša očekivanja. Ipak, prihvaćanje bolesnog
djeteta za nas jest bilo novo i prilično zahtjevno iskustvo.
Između ostalog, dugo smo trebali kupovati i posebnu hranu u
Austriji koja baš i nije bila jeftina. No, vidjevši djetetov
napredak, sve smo zaboravili i dobili smo dodatno pouzdanje da se
možemo s time nositi – kaže Vladimir dodajući da je Ivana danas
sretno udana žena, i sama majka jednog djeteta.
Nakon posvajanja djece postali i
udomitelji
Šest godina poslije, Marina i Vlado su posvojili petogodišnjeg
dječaka s umjerenom mentalnom retardacijom. Nenad danas ima 26
godina, nije sposoban za samostalni život pa će trajno ostati u
domu Hoblajevih. On svakodnevno odlazi na radionice u školu koje
jako voli. Još im je svježa slika koliko su bili ganuti kad su po
njega došli u Caritas a sva su se ostala djeca silno razveselila
da je Neno dobio mamu i tatu.
Ubrzo su shvatili da bi bilo dobro da Neno ima i brata, pa su se
javili potaknuti TV prilogom o jednom sličnom dječaku iz
Caritasa. No, preduhitrila ih je jedna druga obitelj, pa su im
bile ponuđene sestre, tada jednogodišnja Elizabeta i dvogodišnja
Nikolina koje su danas prekrasne odrasle djevojke, obje sretno
zaposlene u svojoj struci.
Iako su Hoblajevi mislili da je time njihova obitelj upotpunjena,
prije 8 godina su zatvorili svoje obiteljsko poduzeće i okrenuli
novu stranicu svog života. S obzirom da im je kuća velika i da su
kroz godine stekli iskustva s djecom, odlučili su se prijaviti za
udomitelje. Uskoro su dobili tri dječaka u dobi od 11 godina, a
vrlo brzo i 18-mjesečnu bolesnu djevojčicu.
Ona je neposredno nakon poroda bila podvrgnuta operaciji srca i
crijeva, te je do dolaska u njihov dom čak 17 puta bila
hospitalizirana. Kako se u nadolazećim godinama ona uspjela
lijepo oporaviti, bili su svjesni da bi njen premještaj bio
previše traumatičan pa im je s vremenom dopušteno da ju sami
posvoje kao svoje šesto dijete.
‘Živimo normalnim i običnim obiteljskim
životom’
A od udomljene djece, Hoblaji trenutno skrbe za četvero koja su
došla iz iste primarne obitelji. Sestra ima 15, a dvojica od
troje braće 12 i 17 godina. Treći je navršio 19 godina, pa je
time izašao iz sustava udomiteljstva. Iako se u međuvremenu i
zaposlio, Hoblaji su mu ponudili da nastavi živjeti kod njih
koliko god dugo želi do svog potpunog osamostaljenja. Od ostale
djece koja su bila udomljena kod njih, sa svima s kojima im je to
dopušteno oni još uvijek povremeno kontaktiraju. Bude im teško
kad udomljena djeca odu od njih, pa svakom vele da njihovu
obitelj mogu zauvijek smatrati svojom.
– Živimo normalnim i običnim obiteljskim životom. Iako nam je
većina djece došla s problemima, sve smo nekako rješavali u hodu
pa smo s vremenom stekli pouzdanje da valjda imamo dara za djecu
– kaže Marina koja je udomiteljica i predsjednica Udruge
udomitelja Međimurske županije. Ove godine su produžili
licencu za udomljavanje na još 5 godina, a što se pak posvajanja
tiče, vjeruju da im je Emica posljednja.
Kad se svi uspiju okupiti, bude ih i preko 20-ak u
kući
– Smatramo da se ljudi našeg vremena nepotrebno ustručavaju većeg
broja djece misleći da se ne bi mogli nositi s izazovima i
obvezama. No, naše je iskustvo da je živjeti u velikoj obitelji
ljepše i lakše nego u maloj. Mi vjerujemo da su sva djeca koja su
došla u naš život poklon od Boga, a Biblija nam je inspiracija i
vodič za život.
Pomažemo im oko zadaće, razgovaramo s njima, učimo ih
vrijednostima života, vozimo ih na razne aktivnosti – kaže
Vladimir koji je završio fakultet informatike, a mladost proveo
kao profesionalni glazbenik nastupajući svojevremeno sa svojim
grupama diljem Europe. 1989. godine su se on i Marina vratili
kući kako bi preuzeli obiteljski posao od njegovih roditelja.
Vladimir trenutno vodi dvije udruge – “Nadu za život”, koje
je ujedno i utemeljitelj, te “ComestoneArts Hrvatska”, udrugu za
kazališnu djelatnost u kojoj služi kao predsjednik i producent.
Marina je udomiteljica, trgovac, vizažist, a prije svega domaćica
i mama djeci.
Kad se svi uspiju okupiti, bude ih i preko 20-ak u kući. No, kad
ih je i manje, kod Hoblajevih je uvijek živo. Na nedjeljnim se
ručkovima prepričavaju događaji iz prethodnog tjedna i pune
baterije za novi. Katkada odu na izlete, igraju se i društvene
igre, a često im u goste dođu i prijatelji koji ih vole i
podržavaju. Svojoj djeci nikada nisu tajili da im nisu biološki
roditelji i otvoreno s njima o svemu pričaju, javljaju
iz Udruge za promicanje hrabrosti, humanosti i
nesebičnosti Ponos Hrvatske.
Ponos Hrvatske naziv je udruge i nagrade koja se svake
godine dodjeljuje građanima Hrvatske za hrabra i
nesebična djela, postupke i slično.
