U ove dane velikih posjeta Odjelu pedijatrije ŽB Čakovec, gostoljubivošću, vedra i nasmijana lica, nametala se žena za koju smo stekli dojam kao dolazak među 'njezinu djecu' je kao dolazak u njezin dom. - Ako ne možete upamtiti moje ime sjetite se božice Dijane - kazala nam je jednom zgodom.
Ona je glavna medicinska sestra Odjela pedijatrije Županijske bolnice Čakovec. 41-godišnja Dijana Farkaš iz Gornjeg Kuršanca, rođena prije 41 godinu u susjednom Varaždinu.
Tko je Dijana Farkaš?
– Rođena je u susjednom Varaždinu. Srednju medicinsku školu
završila sam 1995. godine u Varaždinu, nakon čega sam upisala
Učiteljski fakultet u Čakovcu, smjer Odgojitelj predškolske
djece. Diplomirala sam za odgojiteljicu 1999. godine.
U međuvremenu, 13.10.1998.godine, počinjem pripravnički staž u ŽB Čakovec. Nakon 4 mjeseca provedenim na Odjelu za neurologiju dolazim na Odjel za pedijatriju na kojem radim još i danas, već ili tek 20 godina – rekla je o sebi najosnovnije pa je dodala: – Na poticaj tadašnje glavne sestre Dječjeg odjela, Štefanije Žerjav, upisala sam i 2007. godine diplomirala na Zdravstvenom veleučilištu Zagreb, izvanredni studij sestrinstva i te sam godine imenovana za glavnu sestru Odjela za pedijatriju. 2018. godine magistrirala sam na Medicinskom fakultetu J. J. Strossmayer Sveučilišta u Osijeku, smjer sestrinstvo. Članica sam Izvršnog odbora Pedijatrijskog društva Hrvatske – Udruge medicinskih sestara i članica predsjedništva Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara-medicinskih tehničara. Udana sam, majka dviju prekrasnih curica od 9 i 14 godina.
Od kada potječe Vaša sklonost prema medicinskoj
struci?
– Uvjerena sam da sam rođena pod sretnom zvijezdom i da me neka
pozitivna sila vodi kroz život. Jednostavno sam osjećala da je
medicinska škola pravi izbor za moj život i do sada nisam ni
jednom požalila. Dobro se osjećam kad moji postupci pomognu
nekome. Često i topla riječ i srdačan pogled ohrabrenja učine onu
pravu razliku.
Što znači biti ‘glavna’, što znače suradnički i
prijateljski odnosi na Odjelu?
– U današnje vrijeme tehnologije, eri razvoja medicinskih uređaja
važno je ne izgubiti ono najvažnije – pacijenta. Uzor i stalna
motivacija su mi kolegice koje i u najtežim trenucima daju ono
nešto – smirenost, toplinu, ljudskost, znanje, spretnost. Takvih
kolegica u mojem kolektivu ima mnogo.
Teško
je to opisati riječima, njih se osjeća i zbog njih je moj posao
gušt. ŽB Čakovec je u akreditacijskom postupku koji zahtijeva
ispunjavanje mnogih zahtjeva, novih postupnika, radnih uputa. Kad
stigne koja nova uputa, napravimo sastanak, dogovorimo provođenje
i potpuno sam sigurna da se to provodi prema dogovoru.
Jednostavno je biti glavna sestra ljudima s takvom radnom etikom.
Olakšavajuća okolnost rada na Odjelu za pedijatriju je i odnos
liječnik- medicinska sestara koji se temelji na međusobnom
poštovanju i uvažavanju. Svjesni smo da je svaki od nas važan dio
tima, svatko ima svoje dužnosti i kad svaki član odradi svoje tim
funkcionira.
Za do sada postignuto zacijelo ste imali
uzore?
– U privatnom životu uzor mi je moja mama
Marija. Kronični bubrežni bolesnik, prošla mnoge
operacije, dijagnostičko-terapijske postupke, transplantirala
bubreg prije 9 godina, ali nikad ne odustaje. Uvijek nađe motiv,
razlog za ići naprijed, u svemu nalazi pozitivno. Meni beskrajna
podrška i u svakoj sumnji da li ću nešto moći odraditi rekla bi:
“Nećeš znati ako ne probaš, a ja mislim da ti to možeš.” Njezina
vjera u mene vjetar mi je u leđa.
Rad na pedijatriji za razliku od rada na drugim
odjelima?
– Opravdano se kaže da je biti medicinska sestra poziv, a ne
zvanje, a to posebno vrijedi za pedijatrijsku sestru. Učenicima i
studentima uvijek govorim da na vježbama iskoriste vrijeme i
procijene sebe da li bi mogli raditi na pedijatriji ili ne. Rad
sa djecom je nešto najljepše, ali i izuzetno zahtjevno. Nema
ljepšeg osjećaja od onog kad dijete ozdravi i ide kući sa svojim
najmilijima, a ti znaš da si svojim trudom, znanjem, sposobnošću,
umijećem pridonio tome.
Na žalost postoje i situacije kad se djetetu ne može pomoći, kad je bolest uznapredovala i neminovan je smrtni ishod. Nitko i ništa ne može vas pripremiti za takve situacije, ostane trajni ožiljak na duši. Već nekoliko godina trudimo se dobiti psihologa na Odjel koji bi radio s djecom, njihovim roditeljima i osobljem, no na žalost bez uspjeha. Trenutna uprava shvatila je važnost toga, te smo na tragu toga da u ‘kriznim situacijama’ imamo na raspolaganju psihološku pomoć. Teške situacije olakšavamo si i odlascima na druženja van Odjela. Odlazimo kao Odjel na kazališne predstave, koncerte, sportske igre, raftinge, izlete… Upoznajemo se i u situacijama van Odjela. U trenucima kad je na Odjelu teška, zahtjevna situacija, na 5 minuta u mislima odemo na mjesto na kojem nam je bilo lijepo, napunimo baterije i suočimo se s rješavanjem problema.
Djeca kao pacijenti?
– Djeca su kao pacijenti izuzetno zanimljivi. Postoji teorija
koju učiš tijekom školovanja i trajne edukacije, no svako dijete
je posebno, jedinka sama za sebe sa svojim simptomima,
strahovima, očekivanjima te morate svaki dan biti spremni za nova
iznenađenja. 2004.g. smo dobili titulu ‘Dječji odjel, prijatelj
djece’. Humanizacija bolničkog liječenja djece koja, između
ostalog, omogućuje roditeljima da budu kroz dan pa i kroz 24 sata
sa svojom djecom uvelike olakšava boravak djeci u bolnici.
Roditelj najbolje poznaje svoje dijete pa su nam od velike
koristi u brizi oko djeteta.
Roditelj, uz medicinsku sestru, može pratiti svoje dijete na dijagnostičko-terapijske postupke, sudjelovati u zdravstvenoj njezi svojeg djeteta, izmjeriti temperaturu… važno nam je da nam roditelj bude suradnik u postizanju zajedničkog cilja – izlječenja njegovog djeteta. Boravak roditelja uz dijete koristimo i za edukaciju roditelja – o bolnici, liječenju i zdravstvenom osoblju treba govoriti pozitivno da dijete odlazak u bolnicu ne bi shvatilo kao kaznu ili opasnost. Ne treba govoriti djetetu da ga ništa neće boljeti, nego ga treba uvjeriti da mu se želi pomoći iako će mu ponekad biti teško. Treba nastojati pred djetetom umanjiti osjećaj uznemirenosti i suzdržati se plakanja pred njim (jer će dijete zaključiti da je, ako se mama i tata boje, odlazak u bolnicu ozbiljna, možda i opasna stvar). Ne smijemo lagati djeci o dužini traganja boravka u bolnici jer je to često unaprijed teško znati, a kažemo li mu nešto što se neće pokazati istinitim, izgubit ćemo djetetovo povjerenje pa će ono hospitalizaciju doživjeti kao napuštanje, prijevaru ili kaznu.
Suze i plač djece su svakodnevni pratitelj vašeg posla.
Kako ih premošćujete?
– Plač djece nam je svakodnevica. Mala djeca nemaju nikakvog
drugog načina da traže pomoć. Ne navikne se čovjek na plač, već
je primoran da unatoč plaču odradi svoj posao. Vađenje krvi,
postavljanje i.v. kanila, ‘leptirića i slično nisu bezbolni,
dijete s razlogom plače, ali ti su postupci nužni ako hoćemo
pomoći. Odlazak u bolnicu je promjena svakodnevnog načina života,
praćena neizvjesnošću i neugodnim emocionalnim stanjima zbog
odvajanja od primarne sredine, zbog bolesti, straha od
medicinskih postupaka i ishoda liječenja, zbog brojnih
ograničenja, promjena navika te nepoznate okoline i događaja, a
kod nas se još k tome radi o djeci.
Djeca imaju specifično poimanje i vremena i bolesti pa se njihov odnos prema liječenju, ponašanje za vrijeme liječenja i doživljaj bolesti bitno razlikuju od načina na koji slične situacije proživljavaju odrasli. Prema mojem iskustvu djeca su hrabrija od nas odraslih.
Rad na Dječjem odjelu?
– Rad na Dječjem odjelu, uz rad sa djecom, ima još jednu
prekrasnu stranu – suradnju s mnogim dobrim ljudima koji bilo
svojim materijalnim, bilo svojim volonterskim donacijama opremaju
i oplemenjuju boravak djeci, roditeljima i osoblju na našem
Odjelu. Brojni dobrotvori godinama pomažu rad našeg Odjela. Kad
nam se pokvari neki uređaj, ili trebamo novu opremu za
kvalitetnije zbrinjavanje naših malih pacijenata, javljamo se
dobrim ljudima diljem Međimurja i dobri ljudi se odazivaju. Često
nam se dogodi da i oni nas kontaktiraju i pitaju što nam treba.
Bez njih naš Odjel ne bi bio jedan od najbolje opremljenih
Dječjih odjela općih toj suradnji bolnica u cijeloj RH.
Riječ,
dvije o toj suradnji?
– Imamo prekrasnu, dugogodišnju suradnju sa Volonterskim uredom
Međimurja, MURID-om, Ekonomskom školom Čakovec, Gimnazijom
Čakovec, Srednjom školom Čakovec, Učiteljskim fakultetom Čakovec,
Dječjim gradskim kazalištem Čakovec , OŠ Šenkovec, DV Bambi
Čakovec, DV Cipelica Čakovec, Medicinskim fakultetom
Zagreb,Gospodarskom školom Čakovec, KD Pinklecima, DND Čakovec,
DND Mursko Središće i mnogim drugima. Tijekom godine dolaze na
naš Odjel, ukrašavaju ga, olakšavaju boravak djeci i roditeljima
pjesmom, plesom, prigodnim predstavama. Dobra suradnja posebno se
vidi u prosincu.
Skoro svaki dan imamo neku posjetu sa prigodnim programom, poklonima, dobrim željama. Olakšavaju, uljepšavaju i skraćuju vrijeme u bolnici djeci, roditeljima i osoblju. Želja mi je da se ti naši dobrotvori na našem Odjelu osjećaju dobro kao i mi koji tu radimo. Svo osoblje je, uz uobičajeni posao, uključeno u pripremanje dobrodošlice i zahvale njima koji nas obogaćuju svojim dolaskom. Bez uključenosti svih na Odjelu i podrške Uprave to ne bi bilo moguće-rekla je sa zahvalnošću.
Radite i izvan bolnice, a vezano je za
struku?
– Kao asistent, mentor, vanjski sam suradnik Sveučilišta Sjever
za kolegije Zdravstvena njega djeteta i Kliničke vježbe II,
predavač na POU Čakovec iz kolegija Njega i zdravlje
djece.
Suradnja
s mladima i Vaša pomoć njima?
– Nema ničeg ljepšeg nego prenositi na mlade ljude ljubav prema
pedijatriji. Medicinska sestra/tehničar mora imati emocionalnu i
socijalnu zrelost, etičnost, empatiju, fizičku izdržljivost,
spretnost, preciznost i odgovornost. Mora imati dobre
komunikacijske vještine, taktičnost, strpljivost i sposobnost za
rad u timu. Poželjno je da se može brzo snaći u nepredvidivim
okolnostima, da ima razvijeno kritičko mišljenje i da je kritična
prema svom radu.
Važno mi je da studenti shvate kompleksnost zdravstvene njege djeteta, specifičnosti brige za djecu od 0-18 godina… prema pedijatriji ne možeš ostati ravnodušan- ili je voliš ili je ne možeš raditi, ali briga o bolesnom djetetu nikoga ne ostavlja ravnodušnim- životna je poruka.
Što bi bilo važno spomenuti, a nismo Vas
pitali?
– Što se tiče daljnjeg razvoja struke, želja mi je da se naprave
normativi za broj sestara po pacijentu sa svim specifičnostima
pedijatrijskog pacijenta, da se u opis poslova uvrste sve razine
obrazovanja medicinskih sestara te nastavno na to i vrednuje. U
Republici Hrvatskoj sestrinstvo je samostalna profesija, ima
najviše stupnjeve obrazovanja i vrlo kvalitetno školovane
medicinske sestre. Preddiplomski i diplomski studiji postali su
sastavni i važni dio nastavnih aktivnosti na sveučilištima.
No, na jedno veliko pitanje još nije dobiven jasan odgovor- ima
li sestrinska profesija svoj dokazani identitet, jer je upravo
identitet određen jasnim i specifičnim determinantama koje
razlikuju jednu profesiju od druge. Autentično vrednovanje
medicinske skrbi i njege u društvu i zdravstvu osigurava uvjete
za jačanje sestrinske svijesti o vrijednosti vlastite profesije.
Voljela bih da sve sestre uvide svoju vrijednost i
nezamjenjivost.
Poruka
za kraj…
– Hvala svakom članu mojeg Odjela za pedijatriju zahvaljujući
kojima se veselim svakom odlasku na posao jer zajedno možemo
riješiti sve. Glavni tehničar bolnice, Neno
Škvorc, mag .med. techn., je na početku svog mandata
prije 2 godine rekao, da mu je glavna obaveza zalaganje za
sustav u kojem će medicinska sestra znati svoje obaveze,
ali i svoja prava. Na dobrom je putu jer možemo računati na
podršku svakom dobrom programu i pomoći u slučaju problema.
Bez podrške od najbližih kod kuće, sigurnosti da će svi uskočiti kad se koji sastanak, edukacija odulji, razumijevanja sve bi ovo bilo manje vrijedno, prazno. Hvala svima koji moj mozaik života upotpunjavaju!