Tiskan je i proglas kojim su Međimurci obaviješteni da je kraj između Mure i Drave od tog trenutka sastavni dio Hrvatske, tj. Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca
Urednička napomena: Članak je u
cijelosti prenesen iz: VUK, Ivan. “Odnos Narodnoga vijeća
Slovenaca, Hrvata i Srba prema Međimurju krajem 1918. godineˮ. U:
Radionica za suvremenu povijest. Istraživanja diplomanata pulskog
Sveučilišta 2011-2013., ur. Igor Duda, Anita
Buhin, Igor Stanić. Pula – Zagreb: Sveučilište
Jurja Dobrile u Puli – Srednja Europa, 2013, 9-25.
Nakon dugotrajnih priprema, odlučeno je da akcija upada hrvatskih
snaga u Međimurje započne 23. prosinca navečer. Međutim, naknadno
je potpukovnik Slavko Kvaternik kao datum
početka akcije odredio 24. prosinca u šest sati ujutro.
Informacije koje su iz Međimurja dolazile u glavni štab u
Varaždin u vezi sa snagama kojima raspolažu Mađari bile su
ohrabrujuće jer se pokazalo da neće ni približno moći parirati
prikupljenoj hrvatskoj vojsci.
Samo su u Prelogu i Čakovcu postojale nešto veće vojne straže,
međutim one nisu bile spremne boriti se s Hrvatima. Niti mađarski
odred od stotinjak vojnika naoružanih s dvije strojne puške
stacioniran u Štrigovi nije se mogao ozbiljnije suprotstaviti
hrvatskim četama. Vinko Žganec navodi kako je
dobio obavijest da iz Dekanovca dođe u Varaždin 22. prosinca, što
je i učinio, a već je iste večeri na sjednici varaždinskoga
vojnoga štaba odlučeno da se s akcijom započne 24. prosinca
1918., dakle na sam Badnjak.
Žganec je još dodao i da ne očekuje nikakav otpor mađarske strane
jer Mađari u Međimurju ne raspolažu nikakvom ozbiljnijom vojskom.
Uoči same akcije na Kapucinskom trgu u Varaždinu održana je
smotra vojske kojom su raspolagali Hrvati, a ujutro 24. prosinca
1918. hrvatske su snage krenule na Međimurje.
Vojska kojom je raspolagao Kvaternik, uz kojega su u glavnome
stožeru bili još i bojnik Broz i satnik
Lovreković, brojila je 3000 vojnika raspoređenih
u sedam pješačkih bataljuna.
Nastupajući u dva pravca, južnome i zapadnome, hrvatske su snage
već do deset sati neometano zauzele cijelo Međimurje, a sat
vremena kasnije Perko je telefonski u Varaždin
izvijestio potpukovnika Kvaternika o uspješno obavljenoj akciji.
Kvaternik je odmah iza toga automobilom došao u Čakovec te se
susreo s kotarskim predstojnikom Györyjem koji
mu je, kao i prethodno Perku, ponovio kako ne priznaje okupaciju
Međimurja.
Nakon dolaska, Kvaternika su u ime međimurskoga Odbora Narodnoga
vijeća u Čakovcu pozdravili o. Kapistran Geci i dr.
Novak, a potpukovnik je odmah nakon toga izdao okružnicu
međimurskome svećenstvu u kojoj ih poziva na čitanje proglasa
međimurskom stanovništvu s ciljem priznanja nove vlasti. Nakon
što je Međimurje na relativno brz i lak način osvojeno, Kvaternik
je iz Čakovca poslao izvještaj Narodnome vijeću u Zagreb u kojemu
je naveo sljedeće:
“Hrvatsko pučanstvo Međimurja, stenjući pod mađarskim nasiljima,
koja su naročito u zadnje vrijeme učestala izazivalo je
neprestano pomoć i oslobođenje ispod tuđinskog jarma. Danas na
Badnji dan na koji je osobito prijetilo veliko krvoproliće i
pučanstvo na bijeg iz vlastitog doma nagnulo, ponukalo je vođstvo
četa narodne vojske da zaposjednu cjelokupni međimurski
teritorij.
Rano zorom pređoše čete narodne vojske preko mostova i čamcima
Dravu, dok je drugi dio prešao granicu sa zapada. Uz veliko
oduševljenje pučanstva ušli su osloboditelji najprije u
Nedeljište, Čakovac i Prelog, te zaposjeli u toku prijepodneva
mostove preko Mure. Držanje četa, svijesnih ovog velikog
historijskog časa i svoje narodne dužnosti jest uzorno. Svuda
vlada red i mir dok su promet i uprava uspostavljeni. – Ppk
Kvaternik.”
Zbog velikoga interesa znatiželjnika koji su se počeli spontano
okupljati u želji da saznaju što se točno dogodilo toga jutra, u
Čakovcu je održana velika narodna skupština u dvorištu građanske
škole. Okupljenu je masu pozdravio Ivan Novak, a
svoje su govore održali i ostali članovi Narodnoga vijeća za
Međimurje. Istovremeno je na sjednici Vijeća odlučeno da se 9.
siječnja 1919. održi velika narodna skupština, a taj je dan
ujedno proglašen praznikom.
S druge strane, bilo je jasno kako se Mađari neće olako pomiriti
s porazom. Iz toga je razloga već dan nakon hrvatske akcije iz
Budimpešte došao izaslanik mađarske vlade koji se susreo s
Kvaternikom te tražio od njega da mu objasni temeljem čijega su
naloga Hrvati upali u Međimurje, a posebno ga je zanimalo jesu li
u zaposjedanju sudjelovale i srpske trupe.
Međutim, Kvaternikov odgovor nije ga zadovoljio pa se vladin
izaslanik već isti dan vratio u Budimpeštu. U međuvremenu su nove
vlasti odmah nakon zauzeća počele pristupati uspostavi vojne i
civilne vlasti. U tu je svrhu Slavko Kvaternik, kao predstavnik
središnjega Narodnog vijeća, predao vlast Dragutinu Perku te ga
postavio na mjesto vojnoga i civilnoga upravitelja Međimurja.
Perko je odmah po primitku nove dužnosti počeo pristupati
konsolidaciji nove vlasti pa je, s ciljem da spriječi moguće
obračune s dojučerašnjim vladajućim mađarskim stanovništvom,
oformio straže koje su trebale paziti na javni red i mir. Također
je tiskan i proglas kojim su Međimurci obaviješteni da je kraj
između Mure i Drave od tog trenutka sastavni dio Hrvatske, tj.
Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.
Iako je hrvatska uprava u Međimurju bila provizornoga karaktera,
jer se čekalo na konačnu odluku Versajske mirovne konferencije,
nesumnjivo je imala odlučujuću ulogu u gospodarskome, političkome
i društvenome pripajanju toga kraja ostatku Kraljevstva SHS.
Nadalje, u događanjima koja su prethodila neposrednoj akciji
oslobođenja,
Narodno je vijeće imalo veliku ulogu, a središnja je ličnost
svakako bio Ivan Novak. U početku predstavnik, kasnije povjerenik
za Međimurje, Novak se čitavo vrijeme neumorno zalagao za
pripojenje Međimurja ostatku Hrvatske. Djelujući kroz Narodno
vijeće njegova su nastojanja konačno rezultirala vojnom akcijom u
kojoj je Međimurje u samo nekoliko sati u potpunosti oslobođeno
od mađarske vlasti.
Međutim, njegova i nastojanja Narodnoga vijeća svoju su formalnu
potvrdu dobila tek 4. lipnja 1920. kada je u Trianonu, jednome od
versajskih dvoraca, mađarska strana potpisala mirovni sporazum.
Tek je tada Međimurje i formalno-pravno pripalo ostatku
Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, pa će u granicama
Kraljevine Jugoslavije i dočekati Drugi svjetski rat.
