Profesorica Mirjana Kazija žestoko je reagirala na pobunu dijela profesora zbog slučaja iz čakovečke škole i veliku podršku koju su pružili nastavniku Franji Dragičeviću koji se fizički obračunao s učenicima.
Kazija je viša savjetnica za stručne suradnike pedagoge u
Agenciji za odgoj i obrazovanje, a kako je naglasila, radila je i
u razredu te kao stručna suradnica pedagoginja.
U svom je osobnom istupu prvenstveno učiteljicama i učiteljima,
ali i drugima koji podržavaju Franju
Dragičevića, poručila da su u krivu te da stvari nazovu
pravim imenom, piše Index.hr.
U nastavku prenosimo njezino pismo.
“Poštovane kolegice i kolege!
Potaknuta događajima posljednjih tjedana koji su inicirani
situacijom nasilja u jednoj srednjoj školi u Čakovcu, obraćam vam
se kao jedna od vas.
Trideset godina radim su sustavu odgoja i obrazovanja i prošla
sam ga iznutra od dna do vrha. Radila sam u razredu, kao stručna
suradnica pedagoginja ( što sam i diplomirala), bila sam
ravnateljica, a zadnjih trinaest godina radim kao savjetnica u
Agenciji za odgoj i obrazovanje.
Znam da vam se pismo neće svidjeti
Znam da vam se moje pismo neće svidjeti, ali dopustite mi
drugačiju percepciju i pravo na moje osobno mišljenje.
Radila sam u različitim sredinama i različitim uvjetima. Radila
sam s romskom djecom, prognanicima i izbjeglicama za vrijeme
Domovinskog rata te s djecom iz socijalno depriviranih obitelji.
Kao savjetnica, odradila sam više od tri stotine
stručno-pedagoških nadzora u školama u kojima su postojali razni
konflikti i na koje su ukazivali i učenici i roditelji i sami
učitelji, Sve ovo naglašavam kako bi otklonila moguće “argumente”
da nisam informirana ili da nisam iskusila rad u razredu ili
školi.
Ovo pišem i za sve one Učitelje i Učiteljice, ali i pedagoginje/
pedagoge te ostale stručne suradnike koji se trude pomoći svima.
Pišem onima koji su uzori svojim učenicima, koje učenici ne
zaboravljaju i javljaju im se godinama kasnije. Onima koji su
ostavili trag u svojim učenicima i pomogli im da postanu bolji
ljudi. Ima ih, ali sve manje!
Poštovani učitelji, razumijem vaš revolt i vaše strahove, ali se
bojim da ste duboko pogrešno postavili priču. Mislim da je, na
početku važno razjasniti neke tvrdnje i pojmove, jer, pogrešne
premise rađaju i pogrešne odluke/zahtjeve. Idemo redom!
Gađanje ploče kredom nije nasilje!
Po definiciji, nasilje je nešto što čine oni koji su u poziciji
moći, a prema nekome tko je slab i bespomoćan. Dakle, u ovom su
slučaju učitelji u poziciji moći. Oni su odrasli, obrazovani za
posao koji rade te plaćeni profesionalci. “Druga strana” su djeca
koja su u razvoju, imaju svoje uzrasne karakteristike pa se opiru
autoritetima, isprobavaju granice ili, doista imaju određene
teškoće koje ih sprječavaju da budu uspješni. Kako to učenik
prvoga razreda osnovne škole može “zlostavljati” svoga učitelja?
Može, zato jer učitelji, pa i u ovom slučaju, definiraju nasilje
kao neposluh, disciplinski “nered”, žamor, tzv. ometanje nastave
koja ima biti mirna, tiha i bez upadica, pitanja i sl.
To nije nasilje! Situacija koja se dogodila u školi u Čakovcu,
kada su, prema navodima iz medija, dvojica učenika kredom gađali
ploču dok je profesor pisao po istoj, je vid ometanja nastave,
ali nikako nije nasilje!
Pogrešna je teza da su učenici nemogući
Druga, potpuno promašena teza je da su učenici “nemogući” te da
učitelji ne mogu s njima izaći na kraj zbog toga što su
neodgojeni, a odgovornima se imaju smatrati roditelji!
Moje pitanje, koje sam često postavljala u školama jest – Čija je
odgovornost ponašanje učenika u razredu? Čija su odgovornost
ocjene? Može li učitelj pozvati roditelja da mu dođe umiriti
svoje dijete za vrijeme nastavnog sata? Neki su učitelji to i
činili, vjerovali ili ne!
Dinamika odnosa u razrednim odjelima stvar je vještine i znanja
učitelja da motivira, zainteresira i uspostavi kvalitetnu
suradnju sa svojim učenicima. Potencijalna ekstremna ponašanja
doista su rijetka i rješavaju se na druge načine.
Nikada nećete dobiti skupinu od tridesetak učenika koji vam
dolaze “odgojeni” i “spremni za rad”! Oni dolaze iz
najrazličitijih obiteljskih situacija i s različitim
predispozicijama i sposobnostima, a učitelj im mora pomoći da se
formiraju u zajednicu koja je funkcionalna.
Pod dobrom djecom podrazumijevaju one koji šute i sve
poslušno prihvaćaju
Jedan od zahtjeva učitelja koji su prosvjedovali je i da im se
osiguraju uvjeti za miran i siguran rad te da se moraju zaštititi
dobra djeca. Pod dobra djeca, uvjeravam vas,
podrazumijevaju se ona koja šute, sve poslušno prihvaćaju, ne
opiru se autoritetima, bubaju i reproduciraju sve što im se kaže.
E pa to nisu dobra djeca. To je odgajanje poslušnika. A uvjeti
koje učitelji očekuju za miran rad su upravo razredi puni
poslušnika kojima će oni biti vrhunaravni autoriteti koji se ne
propituju.
Autoritet i poštovanje je nešto što se zaslužuje, a ne ide u
paketu s diplomom učiteljskog fakulteta.
Autoritet i poštovanje proizlaze iz percepcije učenika da ih
“vidite”, da imate puno znanja i razumijevanja, da ste
dobronamjerni i da im nastojite pomoći.
Djeci su “uzori” oni koji prepisuju diplomske
radove, novcem kupuju sudske presude, novcima drugih grade sebi
spomenike
Sljedeći zahtjev pobunjenih učitelja je da se tretiraju kao
službene osobe poput npr. policajaca te da se svaki “napad” na
njih tretira kao kazneno djelo! Pazite, riječ je o
odgojno-obrazovnim ustanovama. Znači li to da ako prvašić gurne
učiteljicu njegovi su roditelji nadrapali?
Takav pristup neće razriješiti ništa nego će samo produbiti
konflikte. Svaki učitelj i bilo koji djelatnik u školama može
pozvati policiju ako se osjeća ugrožen od druge odrasle osobe,
roditelja, kolege i sl. Ali osjećati se ugrožen od učenika koje
trebaš obrazovati i odgajati, zastrašujuće je!
Zar doista mislite da će policijske intervencije u školama i
pravilnici putem kojih ćete moći izbaciti djecu, osigurati mir i
vaš nesmetani rad? Uvijek će biti “jednakijih” čiji su roditelji
moćni i koje nećete moći izbaciti!
I ono što je posebno žalosno, a pisalo je na jednom
prosvjedničkom transparentu “Tko tebe kredom-ti njega
radionicom!”. Kao, nemamo mi što učiti, samo nam ih maknite iz
razreda! Učitelj koji ne želi učiti, onaj kojemu su djeca
smetnja, a ne izazov i koji ne propituju svoje poteze i rad –
nije učitelj!
Podsjećam na rezultate nedavnih istraživanja u našoj zemlji koji
govore da je više od trećine školske djece depresivno, a gotovo
15% pomišljalo je na suicid. Naš su djeca usamljena, nesretna,
socijalno duboko raslojena, a društvo im za uzore nudi osobe koje
su svoje pozicije stekle na nepošten način, i vrlo često,
upotrebom sile. “Uzori” koji prepisuju diplomske radove, koji
novcem kupuju sudske presude, novcima drugih grade sebi
spomenike….
Nije vaš neprijatelj učenik koji gađa kredom ploču, nego
ravnatelj koji je postavljen tamo politički
Djeca su naše ogledalo i posljedica, a ne neprijatelji.
Pravi su “neprijatelji” drugdje, ali ih, dragi moji učitelji, ne
smijete imenovati.
Nije vaš neprijatelj učenik koji gađa kredom ploču, vaš je
neprijatelj ravnatelj koji je postavljen tamo političkim
križaljkama bez ikakvih kompetencija… Možda su vaši neprijatelji
političari koje novce troši na silne “reforme” svakih nekoliko
godina dok vi ne možete dobiti novce za prekovremeni rad ili
pristojno povećanje plaće s kojim biste dosegli makar prosjek.
Možda je problem u tome što od fakulteta niste imali suvislu
edukaciju koja bi vam pomogla da se nosite s poteškoćama koje
imaju učenici, a koje nisu ni postojale u “vaše vrijeme”. Možda
imate roditelja koji ima veze i moćan je pa se ravnatelj ne želi
sukobiti s njim te mu dijete može raditi što hoće i ne smije
dobiti kaznu i ne smije ga se nazvati nasilnikom?
Nazovite stvari pravi imenom
Možda vas zlostavljaju u kolektivu jer ste entuzijastični i
trudite se, a svi smo isto plaćeni radili ko ludi ili radili na
minimumu.
Možda je problem strah da se stvari nazovu pravim imenom? Isti
onaj strah koji osjećaju i učenici i koje učite da se ne
suprotstavljaju i da budu “dobra djeca”.
Strah je duboko u korijenima ovoga društva i zato oštricu osude
upiremo u pogrešnom smjeru.
Ne znam koji je točno vaš, konkretan, problem i strah, ali
uvjeravam vas da to nisu djeca!
Nazovite stvari pravim imenom ili zauvijek zašutite!”, napisala
je Mirjana Kazija u svom otvorenom pismu.
