FOTO Braća iz Čakovca bila su mobilizirana i poslana u Galiciju, neki se nisu nikad vratili

Od braće Strahonja, koji su tada bili Čakovčani, u ratu je 'samo' Štefan izgubio život. Ostali su preživjeli i bili trgovci u Čakovcu, Varaždinu i Budimpešti

– Prvi svjetski rat je zaboravljeni rat, a Drugi svjetski rat je rat koji se nikada neće zaboraviti, citirao je naš ugledni povjesničar Tvrtko Jakovina svog japanskog kolegu koji ovim riječima započeo predavanje na zagrebačkom Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prigodnije mjesto za ovaj citat vjerojatno nije mogao izabrati, Hrvatska se, kad je riječ o Drugom, i dalje ‘u glavi’ koprca negdje između 1941. i 1945., a sjećanja na ‘Veliki rat’, kako se Prvi zvao dok nije dobio svoj nastavak, uglavnom su zaboravljena, piše portal 100posto.

U Državnom arhivu ne postoje nikakve evidencije hrvatskih sudionika i hrvatskih žrtava, tek nešto pokušaju entuzijasti, koji kakve-takve, najčešće fragmentirane podatke, pronalaze u bečkim ili poljskim arhivima. Tako je najveći dio izvora i dalje ostao je u onim obiteljskim koji, svaki za sebe, čuvaju uspomene na svoje pretke.

Jedan od takvih arhiva pronašli smo kod sveučilišnog profesora Vjerana Strahonje, nekada dekana varaždinskog Fakulteta organizacije i informatike i aktualnog gradskog vijećnika, obojica njegovih djedova bili su veterani Prvog svjetskog rata.

– I djed moje supruge, Nikola Kesegi je bio u Galiciji, imamo i fotografiju s ponosnim roditeljima i sestrama. Sudeći po fotografijama, dogurao je do narednika, dodaje Strahonja.

Zanimljivo je da su po očevoj liniji, osim djeda Martina, i petorica njegove braće bili mobilizirani: Štefan, Janči, Pepi–Josip, Gyula i Naci–Ignac. Kaže, bilo je ih devetorica braće, no unatoč tomu samo možete misliti kakvi su bili razmjeri mobilizacije kad je iz samo jedne kuće toliko mladića išlo na galicijski front.

– Inače je Austro-Ugarska vodila računa o tim socijalnim momentima, pa i o tome koliko se članova jedne obitelji mobiliziralo. Međutim, kako je rat odmicao, zbog nestašice vojnika znalo se dogoditi da su cijele obitelji bile posve devastirane, kaže nam jedan od najvećih hrvatskih autoriteta za ovo razdoblje, umirovljeni pukovnik HV-a Nikola Tominac.

Tome ide u prilog i podatak koji nam je potvrdio Strahonja. Naime, nisu sva braća bila mobilizirana odjednom. Njegov djed je imao sreće, pa je tek zadnju godinu pozvan u borbu.

– Moj deda, Tinči-Martin je, srećom, mobiliziran tek pred kraj rata, još je i dobro prošao. Inače, kad je mobiliziran, njegov se najbolji prijatelj, gospodin Movčan, dragovoljno javio da ide u rat, toliko su bili nerazdvojni, prepričava Strahonja za portal 100posto.

Kaže, od rata je djedu ostao tek jedan suvenir.

– Na polici, kao podsjetnik na rat, držao je mesingani vrh topovske granate, poklon jednog od braće, sjeća se unuk.

Inače, od braće Strahonja, koji su tada bili Čakovčani, u ratu je ‘samo’ Štefan izgubio život. Pukovnik Tominac nam kaže kako je s hrvatskog područja mobilizirano oko 700.000 vojnika, a oko 140.000 ih je poginulo, dakle, svaki peti se nije vratio. Upravo je Galicija ‘progutala’ najviše života, a ondje su većinom bili vojnici iz kontinentalne Hrvatske, dok su na fronti na Soči ratovali Hrvati iz Dalmacije i BiH.

– Štefan je umro u Žilini 1916. godine, pretpostavljam od posljedica ranjavanja, iako je na toj fronti vladala i epidemija kolere. Ostali su preživjeli i bili trgovci u Čakovcu, Varaždinu i Budimpešti, kaže Strahonja.

– U samoj Žilini nije bilo borbi, ali sam našao podatke o vojnoj bolnici gdje je umrlo više od 300 vojnika i o starom groblju gdje su pokopani vojnici iz naših krajeva, možda je i Štefan tamo. Inače, kad je Štefan odlazio u rat, mom dedi je bilo neugodno poljubiti brata, to si nije mogao oprostiti cijelog života, rekao je.

Drugi brat, Janči, nakon što je preživio strahote Prvog izgubio je život u Drugom svjetskom ratu, i to kao civilna žrtva.

– Poginuo je u savezničkom bombardiranju u Varaždinu. Kad su bombardirali kolodvor i most na Dravi, izašao je iz podruma u Aninoj ulici, jedan avion je malo zaostao za ostalima i bacio bombu od koje je Janči stradao, kaže Vjeran Strahonja. 

Nešto vedriju priču čuli smo za Strahonjinog djeda po majčinoj liniji, Dragutina Bogovića. I on je kao i Strahonje boravio u Galiciji, a njegov suvenir iz rata bio je posve neobičan.

– Sudbinu je dijelio s prijateljem Matekom. Desetljećima nakon rata su šišali jedan drugoga, a kad sam bio mali i mene, ručnom mašinicom za šišanje koju su dovukli kao ratnu uspomenu. To je im bila prilika za ponavljanje priča iz rata, kaže.

Jednu posebno pamti, onu koja se nije previše spominjala pred bakom.

– Posebno se sjećam priče kako su se pri povratku iz rata par dana zadržali u Novom Marofu, kod grofa Erdődyja na nekakvoj razuzdanoj proslavi kraja rata, gdje su svirali tambure, ispričao je profesor za kraj za portal 100posto.