Prvi u ratu, prvi u miru, Stevan Tramburovski nikad se nije volio isticati, za njega su govorila djela, a ne riječi.
Bivši pripadnik 7. Gardijske brigade Puma,
umirovljeni branitelj, Stevan Tramburovski
(mlađi) preminuo je utorak ujutro u 48. godini života.
Stevan Tramburovski, odnosno Štef ili Stevica,
kako su ga zvali najbliži prijatelji i obitelj, odnosno
Tambura, kako su ga zvali suborci iz 7.
Gardijske brigade Puma, rođen je u Varaždinu 10. veljače 1971.
godine, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu.
U turbulentnim vremenima početkom 90-ih morao je na odsluženje
vojnog roka, a negdje 1991. godine ‘pobjegao’ je iz vojarne u
Đakovu.
Nakon toga nakratko odlazi u Švicarsku, no nije
mogao izdržati. Umjesto zaposlenja i dalnjeg školovanja u
inozemstvu, vratio se u svoj Varaždin i Hrvatsku, i priključio se
obrani Hrvatske. Govorio je da je osjećao da se mora uključtiti,
da ne može gledati kako njegovi vršnjaci i prijatelju ginu na
frontu, dok je on u inozemstvu ili na fakultetu.
Prvo je bio u dobrovoljačkim postrojbama, da bi se po osnivanju
uključio u 7. Gardijsku brigadu Pume, od 6. travnja 1993.
godine. Prošao je sva najznačajnija bojišta u RH (i BiH), bio je
‘topnik’, gdje su njegova inženjerska znanja, organizacijske i
logističke sposobnosti te preciznost naročito došli do izražaja.
Boravak na Dinari, i ostalim planinskim lancima,
strahote rata i smrti, ostavile su i na njega posljedice.
Stradalo je srce, na kojem je imao nekoliko teških operacija,
ugrađen pacemaker i stentove.
– Moralo se sve to negdje manifestirati. Od tih strahota koje sam
doživio i kojih sam se nagledao, otišlo je srce – znao je reći
Stevan Tamburovski ‘Štef’, u rijetkim trenucima kada je pričao o
sebi.
Nakon rata doškolovao se, završio i studij, predavao je i na
vojnom učilištu te surađivao i u sklopu obuke za NATO. Nesebično
prenosio svoja znanja, vodio i pazio na druge, sve do
umirovljenja. U mirovinu je otišao s činom satnika.
– Poznamo se jako dugo, zajedno smo i bili po terenima, pogotovo
1994. i 1995. godine. Baš u svim zadnjim akcijama smo usko
surađivali. Užasno što se dešava, jako teško nam je svima, mi iz
Udruge izražavamo sućut obitelji. Ove godine više niti ne brojim
koliko smo dečki pokopali. nije dobro, svakim danom nas je sve
manje – kazao je Robert Puja, predsjednik udruge
7. Gardijske brigade Puma.
Osim na poslu, nesebično je pomagao svima oko sebe, kao vrstan
organizator, stručnjak za tehniku, računala, osoba velike
‘širine’ i inteligencije. S obzirom na sve to, nije ni čudno
da je imao i mnogo ponuda za posao, no radi statusa vojne
mirovine nije mogao raditi.
Prvi u obrani, prvi u miru, nikad se nije volio previše hvaliti
ili isticati, živio je mirnim obiteljskim životom. Osim u krugu
obitelji, često je boravio i u omiljenom kafiću
Contra, gdje je danas zapaljena svijeća. U
njegovu kriglu s natpisom Štef, pšenično pivo se više neće
točiti.
Iza Stevana, ostaje ožalošćena supruga Anita,
sin Filip, roditelji Stevan i
Dragica, sestra Snježana, teta
Zlata te ostala tugujuća rodbina.
Neka ti je laka hrvatska zemlja Štef, počivao u miru.