
Miroslav Lisjak iz Čakovca, magistar ekonomskih i socioloških znanosti, jedan je od međimurskih poduzetnika koji nastoji u ovom dijelu Hrvatske izgraditi respektabilnu tvrtku koja se bavi financijskim i poslovnim savjetovanjem.
I to mu itekako polazi od ruke. Pritom se čitavo vrijeme dodatno usavršava i uči, svjestan toga da je to jedini put prema napretku. Usto je i ambasador svojeg nekadašnjeg sveučilišta u Hrvatskoj. Jedan je od Međimuraca koji vrlo realno gledaju na ovdašnji život, te je prepun novih ideja kako ovu malu regiju učiniti prepoznatljivom, ali i boljom za život njenih stanovnika.
Povratak Austriji
Miroslav je rođen u Linzu, no osnovno i srednje školovanje dobio je u Hrvatskoj. Ipak, kada je došlo vrijeme odluke o odabiru fakulteta, sve je vodilo prema Austriji.

Ipak, studiranje u Grazu pamti kao jedan od najvećih životnih izazova koji je morao prevladati.
– Iako sam rođen u Austriji, ipak je to nakon života u Hrvatskoj bila druga kultura, drugi jezik. Dosta dugo sam se osjećao kao da sam sȃm na svijetu. No s vremenom je taj osjećaj nestao, okupirale su me studentske obaveze, a uz studij sam počeo i raditi. Počeo sam se graditi kao osoba, stekao divna poznanstva i prijateljstva i sve se nekako uravnotežilo. Na kraju sam diplomirao i magistrirao s odlikovanjima – prisjeća se Miroslav.

S 30 godina s kolegama spasio podružnicu banke od zatvaranja
Nakon magisterija Miroslav se vratio u Čakovec i pokrenuo svoju tvrtku, a potom su stigle nove ponude.
– Magistarski rad sam radio u farmaceutskom koncernu Fresenius Kabi u Grazu i imao mogućnost nastaviti karijeru kod njih, ali mi je želja bila biti poduzetnik. Tako sam pokrenuo tvrtku koja se u startu bavila informatičkim djelatnostima. Nakon godinu i pol dana poduzetništva dobio sam ponudu od prve banke koja me zaintrigirala te sam je prihvatio. Tek tada sam počeo razvijati osobnu karijeru u financijskom sektoru, dok je Alias.hr cijelo vrijeme bio aktivan gdje sam odrađivao projekte koliko mi je to zaposlenje dopuštalo.

Potom se okušao u realnom sektoru, a onda je uslijedila pozicija direktora podružnice banke u Čakovcu koja je u tom trenutku vrlo loše stajala. Zadatak Miroslava i njegovih kolega bio je poboljšati poslovanje. Tada je imao svega 30 godina, dok je prosječna starost zaposlenika bila 58 godina. S kolegama je uspio dovesti banku do pozitivnog poslovanja, te je to ujedno i jedna od stvari kojom se najviše ponosi u poslovnom aspektu.
Najbolje se osjeća u poduzetništvu
Nakon tog iskustva ponovno se posvetio poduzetništvu, sektoru u kojem i danas radi. Miroslav je vlasnik i direktor spomenute tvrtke Alias d.o.o. koja klijentima omogućuje pronalazak optimalnih kreditnih rješenja.
– Klijenti su nam tvrtke koje traže kredite za financiranje investicijskih projekata, za refinanciranje postojećih obaveza povoljnijim uvjetima, za obrtna sredstva i slično. Tome prethodi detaljna analiza poslovanja, te kvalitetna priprema klijenta i projekta tako da mi dolazimo u poziciju da biramo banku i proizvod.

Upravo je u poduzetništvu pronašao pravog sebe, no neizmjerno cijeni i sva iskustva koje je ranije stekao jer su mu upravo ona pomogla da otkrije čime se želi baviti.
– Kad ste poduzetnik, imate osjećaj da je samo nebo granica. Znam da to zvuči prejednostavno i da u stvarnom svijetu to često nije tako, no važno je zadržati taj pozitivni osjećaj. U banci sam mogao klijentu ponuditi neko od rješenja kojima je banka raspolagala, a sada mogu pronaći i ponuditi optimalno rješenje za klijenta koje postoji na tržištu.
Upravo mu je odnos s klijentima i najvažniji u poslovanju.
– Ponosan sam na to što smo u ne tako popularnoj bankarskoj branši postigli određeni uspjeh i gdje klijenti nakon suradnje s nama imaju kvalitetniji život ili uspješnije poslovanje, te na temelju toga naše daljnje klijente dobivamo isključivo putem preporuka. Kad sam još bio u banci, znao sam reći: “Dobro je ako ne trebate bankara, ali ako ga već trebate, onda je jako dobro što ste došli k nama.” Držim se mota: “Učini drugome što želiš sebi i nemoj što ne želiš da netko učini tebi” i vjerujem da bi nam svima bilo puno lakše kad bismo se toga držali – govori nam Miroslav.
Iako mu dan počinje u ranim jutarnjim satima, a nerijetko završava kasno navečer, zadovoljan je onime što radi. Kako se pak u budućnosti vidi i za katedrom, nedavno je završio pedagoško-psihološku-didaktičko-metodičku izobrazbu na Filozofskom fakultetu u Osijeku, te upisao i dodatni magisterij ekonomske pedagogije u Grazu.
– Na prvim održanim satima u sklopu izobrazbe dobio sam pozitivne povratne informacije i svakako se u budućnosti vidim u nekoj edukativnoj formi. No sada mi uz posao i kćer Juliu koja ima dva mjeseca ne ostaje vremena za to. Ljudi često nisu svjesni da su za jedan sat od 45 min potrebni sati pripreme – govori Miroslav.
Spomenuta kći Julia i supruga Kristina najveća motivacija za svaki novi radni dan koje ga ovih dana redovito otprate i dočekaju nakon posla. Baterije pak puni i bavljenjem sportom, što je zbog Julije, kako kaže, trenutno u fazi mirovanja, kao i druženjem s prijateljima.

Ne prihvaća stvari onakvima kakve jesu, nego se bori za napredak
Što se pak tiče poduzetništva i opće gospodarske situacije u Međimurju, Miroslav ga vidi vrlo realno.
– Međimurje je gospodarski specifična regija. I da, dobro stoji, no plaće kaskaju za čitavom Hrvatskom. Unatoč tome, kada pogledate standard građana, on ne djeluje loše, no to je isključivo zato što je netko u obitelji često u inozemstvu ili je nekada davno radio tamo pa sada prima njihovu mirovinu. Jednako tako, brojni ljudi imaju i po nekoliko izvora primanja jer su prisiljeni na to. No veliki je nedostatak to što je u mentalitetu Međimuraca što se ne izborimo za ono što nam pripada, nego prihvaćamo stvari takvima kakve jesu – ističe Miroslav.
On i dalje planira davati svoj doprinos međimurskom poduzetništvu, ali se i širiti izvan njegovih granica.

