Bura oko predstavljanja knjige i filma Mit o Jasenovcu u čakovečkom CZK-u se ne stišava
Predstavljanje knjige i romana ‘Mit o
Jasenovcu’ Romana Leljaka izazvalo je
mnoge reakcije. Najprije se priopćenjem javio gradonačelnik
Čakovca Stjepan Kovač, zatim smo za
komentar pitali načelnika Općine Selnica Ervin
Vičević, a posljednja u nizu reakcija bila je ona
saborskog zastupnika Branimira Bunjca.
U našu redakciju javio se Željko Tomašić,
umirovljeni pukovnik, s reakcijom na izjave Branimira
Bunjca. Što on misli o svemu, prenosimo u nastavku.
– U članku “Branimir Bunjac: ‘Neviđena ljaga na čakovečkom
Centru za kulturu’” objavljenom 25.10.2018. godine, je niz
neistina, insinuacija, laži i etiketiranja, pa čak i prijetnji,
je izricanje presude prije sudskog procesa. Pa tako u tekstu piše
da: “iz Živog zida kažu da ‘netko mora odgovarati zbog ovog
incidenta’”. Tko je to presudio ili donio odluku, da je
prikazivanje jednog dokumentarnog filma i promocija knjige
“INCIDENT”? Zašto se Bunjac bori da Međimurci saznaju istinu?
“- Rijetko kada je Čakovec bio tako posramljen kao u srijedu
kada je u nečemu što se naziva Centar za kulturu prikazan film
“Mit o Jasenovcu” koji negira žrtve fašizma u vrijeme Drugoga
svjetskog rata. Čakovec i Međimurje, koje su oduvijek bile oaza
humanosti, napretka i civiliziranosti dopustili su promoviranje
nečega što predstavlja vrijeđanje najdubljih osjećaja svih
istinoljubivih i demokratski orijentiranih građana, a napose
pripadnika manjina.”
Tko je Branimir Bunjac, da govori u ime Grada i građana Čakovca?
Odakle mu pravo da Centar za kulturu u Čakovcu naziva: “nešto što
se naziva CZK”? Prihvaćam da to može biti njegovo mišljenje, ali
njegova tvrdnja: “Rijetko kada je Čakovec bio
tako posramljen kao u srijedu kada je u nečemu što se naziva
Centar za kulturu prikazan film “Mit o Jasenovcu” koji negira
žrtve fašizma u vrijeme Drugoga svjetskog rata.” je po mome
uvreda građanima Čakovca, posebno jer u knjizi i filmu “Mit u
Jasenovcu” se nijednom riječju ne negira žrtve fašizma iz II.
svjetskog rata, već se iskazuje istina s dužnim pijetetom
stvarnim žrtvama, a ne izmišljenim brojkama, koje s pijetetom
nemaju veze, već sluše isključivo za etiketiranje hrvatskog
naroda kao genocidnog. Ne razumijem da tu etiketu genocidnost
Hrvata, želi u javnosti podupirati jedan političar i to saborski
zastupnik.
Zalaganje jednog “demokratskog” političara da je gradonačelnik
Čakovca morao zabraniti prikazivanje filma, je u najmanju ruku
omalovažavanje gradonačelnika. Da je Bunjac pogledao film i
pročitao knjigu ne bi lupetao po medijima, jer bi vidio da ovo
etiketiranje i pljuvanje nema podloge. Naime, film i knjiga
Romana Leljaka ni u jednom dijelu, niti jednom riječi ne potiče
mržnju, ne glorificira fašizam, ne umanjuje patnje žrtava, ne
tvrdi da u “radnom logoru” Jasenovac, nije bilo ubijanja i
maltretiranja nedužnih civila i raznih zarobljenika.
Ne negira da je većina zatvorenika bila određene nacionalnosti
itd. Jedino se dokumentima pokazuje da u Jasenovcu nije ubijeno
700.000 Srba, Roma i Židova, jer dokumenti pokazuju da to laž
kojom generacija Hrvata, ovdje Međimuraca truju političari tipa
Bunjca. Raspirivanje međunacionalne mržnje su laži kako su
Hrvati pobili u Jasenovcu pola Srbije, jer u to vrijeme ih
700.000 nije bilo na podruju NDH. Na premisama takve politike je
Milošević krenuo na Hrvatsku, jer trebalo je
osvetiti Jasenovačke žrtve.
Zabrane kakvu traži Bunjac od gradonačelnika Čakovca su
karakteristike staljinizma, jer čak ni titoizam u kasnijoj fazi
se tako nije ponašao. Nisam nigdje pročitao da je Bunjac slično
reagirao na četničke derneke u Srbu, Vrginmostu, Vukovaru i
sl. Zaprepašćuje ovaj istup Bunjca, kada se vidi odakle
potiče, jer tamo ljudi znaju istinu iz II. svjetskog rata, ali
postaje jasnije kada se vidi da je završio Filozofski fakultet na
kojem radi i Hutinec koji također popljuvao
Čakovec i koji lažima educira generacije studenata, a posebno što
mu je akademski mentor bio Ivo Goldstein,
pasionirani mrzitelj Hrvata i svega što je hrvatsko.
Ali ni to ne opravdava njegovo diktatorsko dociranje što se u
Čakovcu trebalo događati. Kao povjesničar trebao bi znati da
narod koji se srami svoje prošlosti i ne prihvaća istinu, nema
budućnosti. Mržnja tipa “Bunjac” razbija složnost Hrvata i širi
međunacionalnu mržnju, slobodan sam vjerovati zbog neznanja i
indoktrinacije. Doduše internetski podaci govore da je
Branimir Bunjac bio dragovoljac Domovinskog rata i
član HOS-a 1992. godine, iako mi nije jasno kako
se ulaskom u HOS 1992. godine (poslije Božićnog primirja) može
dobiti status dragovoljca.
Kako je doktorirao na temi “Ratne i poratne žrtve
sjeverozapadnog Međimurja 1914.-1947.” po njegovim stavovima
je vidljivo da mu je strana činjenica da u Međimurju nije bilo
Ustaša, a niti Partizana. Da su Međimurci crne ustaške odore
vidjeli jedino na režimskim filmovima “Kozara”, “Neretva” i
“Sutjeska”, koje su svi učenici osnovne i srednje škole u
Međimurju morali kao sat povijesti gledati. Kad su Bugari i
Čerkezi oslobodili Međimurje, tek onda su došli Partizani da
organiziraju “narodnu” vlast, pri čemu su pobili sve što su
smatrali ugrozom. U tom sjeverozapadnom Međimurju u to vrijeme
skoro pa da nije bilo kuće iz koje nije ubijen muškarac između 20
– 30 godina starosti, bez razloga i bez suđenja, samo je nestao
tijekom noći. No kad je o toj povijesti pisao čovjek iz Mostara,
jasno je o kakvoj se “povijesti” radi.
Mogu samo poručiti gospodinu Bunjacu, da nismo mi Međimurci baš
tako glupi kako to on misli. Mi znamo svoju povijest, ako on ne
zna svoju i neka ne brine više za našu kulturu, lakše nam je bez
njegove brige – stoji u prioćenju koje nam je poslao umirovljeni
pukovnik Željko Tomašić, mag. ing. aedif.