Godine su prošle, ali rokenrol je djelatnost gdje se minuli rad poznaje. Dvadesetak godina nakon 'Heroja ulice', 'Ne zovi mama doktora', 'Sve je lako kad si mlad' te pjesme dolaze slušati i prijašnje i nove generacije, kaže Bodalec.
Prljavo kazalište 26. prosinca doći će u
varaždinsku Arenu zaključiti dugu turneju i proslaviti 40 godina
postojanja benda. Velika proslava na Štefanje tako će biti veliko
finale nakon što su Prljavci obišli Australiju, SAD, mnoge
europske gradove te upriličili sjajne koncerte diljem
Hrvatske.
Prema tome, nije nedostajalo povoda za razgovor s pjevačem
Mladenom Bodalecom, kojeg smo uhvatili za
razgovor u varaždinskoj Areni, koja će za dva mjeseca biti
poprište pravog, i vrlo vjerojatno rasprodanog, spektakla.
Velika i duga turneja polako se privodi kraju. Što biste
posebno istaknuli, a dogodilo vam se upravo na njoj, s obzirom na
to da ste svirali po Australiji i Sjedinjenim Američkim
Državama?
Cijela godina je u obljetničkom i svečanijem raspoloženju. Bilo
je dosta naporno, ali puni smo dojmova i lijepo smo se osjećali
na putovanjima, uvijek s radošću što razveseljavamo našu publiku.
To su bili odlično posjećeni koncerti. U drugom mjesecu krenuli
smo iz osječke Arene pa potom nakon par dana krenuli u
Australiju. Tamo smo proveli tri tjedna, zatim bili doma dva
mjeseca pa ponovno u SAD i Kanadu.
Velike koncerte imali smo u Londonu, Münchenu, stadionu u
Kranjčevićevoj i sad uskoro završavamo u Varaždinu. Nismo još
svirali u varaždinskoj Areni, ali mislim da ćemo sve one emocije
od prijašnjih koncerata u ovom gradu, a bilo ih je nebrojeno
mnogo, obnoviti tu večer na Štefanje u dobrom raspoloženju.
Kako je došlo do toga da turneju završavate baš u
Varaždinu?
Tu će biti finale svih koncerata iz ove godine. Nema sad neka
pozadina, dogodilo se da je Varaždin dio svjetske turneje
Prljavog kazališta i veseli nas susret s varaždinskom publikom da
ponovimo dobre vibre i emocije koje nas vežu s prijašnjih
gostovanja u ovom gradu.
Po svim komentarima publike, obožavatelja i kritike, čini
se da ste u dobroj formi i nakon 40 godina. Kako objašnjavate tu
‘drugu mladost’ u sviranju?
Godine su prošle, ali rokenrol je djelatnost gdje se minuli rad
poznaje. Pjesme su prešle iz generacije u generaciju, a na našim
koncertima uvijek se pojavljuju nove cure i dečki u prvim
redovima. Dvadesetak godina nakon ‘Heroja ulice’, ‘Ne zovi mama
doktora’, ‘Sve je lako kad si mlad’ te pjesme prelaze s
generacija i ljudi ih dolaze slušati. Radosni smo zbog svih
godina iza nas. Ima malo nostalgije što je vrijeme brzo prošlo,
ali eto – tu smo.
Posljednji album ‘Možda dogodine’ objavili ste 2012., što
znači da obožavatelji već šest godina čekaju na novo studijsko
izdanje. Naslovom kao da ste već onda nagovijestili da će se nove
pjesme čekati neko vrijeme. Priprema li se nešto novo u tvornici
Prljavog kazališta?
Šest godina je puno za čekanje (smijeh). Prije se znalo svake
dvije ili tri godine objavljivati. Malo smo se ulijenili prije
svega zato što je nekad novi album bio pokretač da se krene na
turneju, da imaš razlog za svirke, prezentaciju i promociju
albuma. Koncert na stadionu u Kranjčevićevoj na kojem je bilo 33
tisuće ljudi pokazao nam je da nam nije nužno objavljivati nove
pjesme u tom smislu. Ipak, mi od novih pjesama živimo i mi ih
imamo. Počeli smo ‘pretumbavati’ pjesme koje su nastale prije tri
– četiri godine, makar nisu još ugledale svjetlo dana.
U ovom momentu zaželjeli smo se studijskog rada, ali, vjerujte,
prošle godine bilo je i više vremena za to, a ove godine nismo
mogli zbog turneje i priprema toliko u studio. Mislim da će
početak sljedeće sigurno donijeti novi album Prljavog
kazališta.
Vaš repertoar je nevjerojatno širok, kako dolazite do
konačnih setlista na koncertima? Nekako je logično da publika ima
svoje svevremenske favorite koje očekuju od vas, ali koliko vam
je draže svirati nešto što dugo niste?
Mi to volimo, ali sve je manje prilika za to. Kakve god mi pjesme
izdali i albume snimili, mi moramo zbog publike svirati ‘Kiše
jesenje’, ‘Heroj ulice’, ‘Marinu’ i ostale i to baš u verziji
onakvoj u kakvoj su nastale. Manje-više nema mjesta za naše
privatne filmove. Ja ne moram posebno naglašavati da bi setlista
drugačije izgledala da se mene pita. Ne samo zato što sam od ovih
već zasićen iz večeri u večer pa one koje ne sviramo su odmah
nekako i draže.
Ima pjesama koje su odlične, ali ih se ne može pjevati samo tako.
Kao na primjer meni fantastična ‘Laku noć tebi Zagrebe’, ali nju
ne možeš svirati u Varaždinu jer će ljudi to lokal-patriotski
doživjeti i ima puno tih stvari gdje si limitiran. Uvijek nađemo
nešto da ne bude predvidljivo i ponavljano. Repertoar na ovoj
turneji bitnije se ne mijenja.
Prema tome, cijeli koncert je kao kazališna predstava. U svakoj
fazi nastupa od oko dva sata bitno je da imaš vezanu
koncentraciju publike.
Dosta bendova u zadnje vrijeme okreće se koncertima na
kojima sviraju stare pjesme i albume. Jeste li ikad razmišljali
da u potpunosti odsvirate prvijenac, ‘Korak od sna’, ‘Crno-bijeli
svijet’ i ostale drage albume u nekom specifičnom, kultnom
prostoru?
Jesmo. Bio sam prošle godine na koncertu
Springsteena u Münchenu gdje je svirao turneju
naslovljenu po albumu ‘The River’ i nije odsvirao meni najdražu
pjesmu, kakve sam sreće. U2 ove godine ima 30
godina od ‘Joshua Tree’. Mi ove godine imamo isto toliko od
albuma ‘Zaustavite zemlju’. Nismo se htjeli baš reciklirati u tom
smislu. Uostalom, mi s tog albuma sviramo 50 posto pjesama, bez
obzira na obljetnice i medijske krikove. Razmišljamo o tome, ali
nismo možda baš doslovno išli tim smjerom.
Oduvijek slovite kao pravi stadionski bend koji nema
problema prizvati dvadesetak tisuća ljudi – što je pravi primjer
i sa stadionom u Kranjčevićevoj ove godine – koliko su vam draži
takvi nastupi, od onih klupskih i intimnijih?
Pravu stadionsku turneju, kad bi išli po Osijeku, Varaždinu i
ostalim gradovima, jako je teško organizirati i u tom smislu
stadionske turneje se ne događaju. Ali uvijek postoji posebna
prilika za stadionski koncert. Izazov intimnih i malih prostora
je također prisutan. Negdje nekad dođeš u vatrogasni dom,
kockarnicu ili dom kulture, tako da sve je to život rokera, kako
se gdje poklopi.
Same emocije za koncerte su nešto drugačije. U Kranjčevićevoj i
tako neću vidjeti nikog posebnog u takvom okruženju. Dio je to
mojih introspektivnih i samoopažajućih momenata – imaš
odgovornost prema masi, to su ljudi, ti ih čuješ i osjetiš. Ja
sam podijelio karte prijateljima i obitelji, ali nemoguće mi ih
je bilo tražiti u mnoštvu. Gore na pozornici se osjećamo kao na
probi s bendom u nekom prostoru, ali samo moraš doći u tu
situaciju da se možeš tako uvjeriti. Mora proći jako puno godina
da bi se moglo tako razmišljati.
Je li Zagreb još uvijek inspiracija u pjesmama? Maloprije
ste rekli da će uskoro nove pjesme ugledati svijetlo dana pa me
zanima kojim motivima i tematikom se mislite
baviti?
To bi trebalo i Jasenka pitati, koji radi sve naše pjesme, ali
neiscrpne teme naših pjesama su ljubavne i socijalne – kada
čovjek okrene glavu lijevo i desno i vidi svijet koji ga
okružuje, ljude i prijatelje sa svojim sudbinama. Mi pišemo o
životu gdje se ljudi mogu prepoznati na način da se nekom baš
nešto takvo i dogodilo.
Ljubavne pjesme zapravo su tužne jer postoje one neuzvraćene
ljubavi koje su duboko u nama, neizrealizirane i neuzvraćene te
su one izazov i ‘vrište’ da se napiše prava pjesma.
I treba imati na umu da je danas 2018. godina te da više nitko ne
sluša pjesme od sedam minuta tako da moramo te neke momente
uzimati u obzir. A vrijeme iza nas i iskustvo je tu. Bitno da
nema podilaženja i da je prisutan prepoznatljivi rukopis Prljavog
kazališta te da su ljudi to prihvatili kao svoje i mi ćemo
nastaviti tim putem.
Možemo li očekivati neočekivano na božićnom koncertu i
velikom finalu turneje u varaždinskoj Areni?
Uvijek smo davali priliku nekim mladim bendovima da nam budu
predgrupa. Čim netko ima tanje pjesme, potrebno je puno glamura i
svačega, a mi se ne povodimo za tim. Na stadionu u Kranjčevićevoj
imali smo svjetsku produkciju i tu smo visoko podigli letvicu
sebi i našim kolegama s estrade. Bit će božićno raspoloženje. Dat
ćemo sve od sebe da budemo dovoljno interesantni varaždinskoj
publici i onakvi kakvima nas je ona naučila vidjeti.
