Ivan Lilek je umirovljeni mesar iz Preloga. Govorio je o svom životu, poslu koji je obavljao, politici, speedwayu... a otkrio nam je tko su po njemu najhujši ljudi u Međimurju i najbolji novinari
Ne sjećam se kako je dugo trajalno njezino gledanje časak u dlan, časak u moje lice i ne sjećam se jesam li joj što platio, no znam kako je više nisam viđao i znam kako je sve ono što mi je ‘zgatala’ se dogodilo u mojem životu, kaže Ivan Lilek, umirovljeni mesar iz Preloga.
I ne samo mesar, nego i mnogo toga više, poglavito lovac, šnajder, poljodjelac i nadasve vedra osoba je Ivan Lilek iz Preloga koji danas u svojoj 72 godini života ne vidi jer u proteklih nekoliko godina mu se vid poslabio, a već skoro dvije godine uopće ne vidi. Izgubivši vid, Ivan nije izgubio pamćenje, nije izgubio volju za životom, nije izgubio smisao za humor niti mu je svejedno što se događa oko njega, oko svih nas, u svijetu, Europi i Hrvatskoj.
Svjestan je Ivan kako nešto veliko više ne može učiniti za
boljitak u svojoj domovini i sve što mi je ispričao, učinio je to
sa željom da se neke stvari ne zaborave, ali i da iz njegove
priče ljudi nešto nauče, kako bi u životu, posebice u starosti
mogli odijeliti dobro od zla ili kako kaže Biblija, odijeliti
pljeve od zrnja. Mišljenja je kako nije potrebno mnogo toga
mijenjati, ali siguran je kako Hrvati, kao mali narod treba
pravog vođu, koji će ovom svojem narodu biti svjetionik, jaki
vjetar koji će svoje ljude gurati ali i čuvati u zbiljama
životnih okolnosti, pobjeda i nedaća.
Takvog među sadašnjim ‘izlošcima’ na političkoj sceni ne vidi, i dok je tako teško će hrvatska lađa ploviti među scilama i harbidama i svim ostalim zahtjevima, prohtjevima i maglama koje nam postavljaju oni koji smatraju da su vrijedniji od Međimuraca i Hrvata, premda smo im tisućama puta pokazali da smo u mnogim stvarima najbolji. Samo radom i radom, a potom ili prije toga božjom voljom čovjek može naprijed smatra Ivan, koji premda u fizičkoj tmini često puta rukom svojima pokazuje kamo i kako treba nešto učiniti.
Ali sve je prorekla, mnogo toga u dan
Tako hrabrog, marljivog i iskusnog čovjeka pitamo, kako to da vjeruje kako ciganka ima moć da bi mu predvidjela što ga čeka u životu, a s druge strane vjeruje u Boga i samo rad i rad.
– Ovako vam je to bilo, pak budete shvatili. Ako ne, onda nek tako ostane. Bio sam mlad i tražio posao u slovenskoj Ljubljani. Hodajući tako gradom naišao sam na dvije ciganke. Jednu mlađu i jednu stariju, od kojih mi je ova druga ponudila da mi gata na ruku. Rekao sam kako ne vjerujem u gatanje i nek me pusti na miru. Nije odustajala, a kada je rekla kako je iz Virja iz Podravine u Hrvatskoj, pomislio sam kako je sirota kao i ja u potrazi za poslom i srećom, pak sam pristao na gatanje.
Ne sjećam se više koliko je to gatanje dugo trajalo niti jesam li joj dao koji dinar, no znam kako mi se sve što je rekla u životu dogodilo. Pojedine stvari i događanja pogodila je u dan, moguće i u uru. Rekao sam to i velečasnima i svi su mi rekli kako se to ne smije vjerovati, kako je to grijeh. Ne kažem da nije grijeh, ali se pitam, tko je ciganka i tko joj je dao moć da skoro sve zna unaprijed? Evo, na primjer rekla mi je kako ću se ozlijediti i kako će to puno koštati. I to se dogodilo 7. srpnja 1977. godine u Švicarskoj kada sam se na poslu ubou u žilu kucavicu i liječenje je trebalo platiti 90 tisuća švicarskih franaka.
Prečasni Hoblaj i velečasni Malek veliki svećenici, još veći ljudi
Ako su Vas svećenici špotali, znači li to kako su Vam se zamjerili i da ste izgubili povjerenje u njih. Ne mislim pri tome kako odmah i u Boga, pitamo Lileka, dok ispijamo kavu koju je bajkovito spremila njegova supruga, koju je upoznao u vlaku, kada su oboje tražili posao u Sloveniji.
– Niti slučajno, svećenike sam poštovao, cijenio i to činim uvijek, premda sada kad ne vidim ne mogu na Svete mise niti proštenja i slično. Velečasni Malek bio je sjajan svećenik i čovjek. Uvijek sa ili uz svoje vjernike, ne samo kod mise ili kada je nešto trebalo. Dolazio je i u krčmu, gdje je bilo svakakvih ljudi, ali s nikim nije se svadio, premda je svakome rekao što ga je išlo i nije zlopamtio.
Stoga su ga poštovali i oni deklarirani kao nevjernici. Jako dobar je bio i velečasni Vojvoda župnik u Prelogu kojeg je naslijedio prečasni Hoblaj. Dopuštam si zvati ga Tonček i jednako tako reći kako je ne samo odličan svećenik, nego i veliki čovjek-ljudina. Obožavam ga kao svećenika, ali još više kao čovjeka i vođu. Da je više takvih svećenika, mi Katolici bili bi smo bolji, ali i od drugih poštovaniji ljudi.
Dragiši nitko nije ravan, niti dugo neće biti
Politiku sam kanio izbjeći, ali sugovornik je želio kazati
nekoliko rečenica, te je tako odabrao političara – osobu koju
najviše poštuje kada je riječ o političarima.
– Nisam ja zaljubljenik u političare, ali oni su potrebni svugdje u svijetu pa tako i kod nas. Problem je što su kod nas još uvijek ostali oni privrženi bivšoj zajedničkoj državi. Ja, takvima kažem kako je jugoslavenski brod otplovio i adio i nikad više. Jugoslavija nije bila dobra kao niti komunizam, a konačno ukrali su nam Zdravo, pozdrav kojim mi pozdravljamo Majku Božju, kao i crvenu boju koja je bila Isusova boja, a sve u cilju da nam unište vjeru. A bez vjere nije dobro biti.
I kod nas u Prelogu ima dosta bivših, ali ne toliko da bi zaustavili razvoj grada niti našu vjeru. Najbolji za mene, a smatram i za Grad Prelog je bez premca Dragiša, tako zovem(o) bivšeg gradonačelnika Dragutina Glavinu koji nikada nije letio visoko, kao neki danas, a napravio je puno, iz sela Prelog, moćan Grad Prelog. Bojim se kako još dugo, dugo tako uspješnog, objektivnog i dobrog gradonačelnika nećemo imati. U red vrlo dobrih želim uvrstiti i Katarinu Gradečak, koja je bila vizionarka i zapravo uobličila razvoj grada, što je Dragiša pretvorio u stvarnost. Šteta što nije izdržala u životnoj borbi.
Otjerali su spedway iz Preloga
Jesu li svi čelnici Preloga, kako društvenog, vjerničkog i društvenog života bili kao Glavina, Hoblaj, Gradečakova i njima slični ili bliski bili dobri prema svojoj sredini, nekada općini i dana gradu?
– To bi bila sreća da su svi poput spomenutih ili barem slični. Kao i svugdje i ovdje je bilo slabih ljudi, pa tako smatram velikim grijehom onih koji su nekada naš najbolji šport, a to je ‘spidvej’ otjerali iz Preloga. Nekada je Prelog kao i Čakovec ima svoje Auto moto društvo koje je iznjedrilo i spidvejaški šport, a čelni ljudi bili su Josip Glavina i Josip Žigmund. Ovamo u Prelog su dolazili na utrke najbolji svjetski vozači i mnogo gledatelja.
Kasnije su se pojedinci posvađali sa Zvonkom Pavlicem, iznimnim športašem i sposobnim čovjekom koji je uspio ‘od foringaša’ postati svjetski priznati športski djelatnik i poduzetnik. Otac je još poznatijeg sina Jurice Pavlica. Nakon što su ga podcjenjivali i još mu drugo toga ne dobroga činili, Zvonko je sve svoje pokupio i u Donjem Kraljevcu napravio, spidvejski klub i još znamenitiji stadion i tamo vrijedi, a našima nije bio dobar. Osobno i odgovorno kažem kako je ološ otjerala Pavlica iz Preloga, a s njime je otišlo jako puno dobroga.
Hodošanci su najhujši ljudi
Govoreći o ne dobrim Preločancima koji su Pavlica gotovo deložirali iz Preloga, vidjeh kako je Ivan htio još nešto reći o ne dobrim ljudima. Usnice su mu treperile i rekoh, pa da čujemo.
– Znate, treba reći i ono što nije dobro, ili što osobno smatrate ne dobrim, jer samo tako će te odvojiti drač od žita i pomoći ljudima da budu oprezniji u životu. A onima za koje kažete ili kojima kažete da nisu dobri pružit će se mogućnost da se poprave. Uistinu sam prošao puno svijeta, a u Međimurju svako selo i naselje, a neka od njih i po desetak puta. Najhujši ljudi su Hodošanci i odmah ću reći zašto tako mislim i zašto tvrdima da je tako.
U Hodošanu sam godinama radio kao mesar i uvidio kako velika većina ljudi tamo nije dobra. Tamo jedni druge ne trpe, ne vole i ne podnose. Tako je bilo onda tako je i danas. Vidite što su napravili čovjeku (Ljubomir Jurčec) koji im je nogometni klub doveo do visina, kada su u Hodošan dolazili igrati klubovi iz cijele države i kada su gospodarstvenici imali dobre poslove. U zatvoru je čovjek završio, a bio je jako dobar čovjek, žito među kukoljem.
Mihoci, Kuserbanj i Mirjana najbolji su novinari
Ako ili kada imate ljude koji su dobri ili nisu dobri, vrijedni i ne vrijedni, kao što uostalom svatko od nas ima, samo nema prilike javno reći ili se boji, postoje li među nama novinarima loši i dobri novinari?
– Puno sam izbivao od doma, a kada sam bio doma, jako puno sam radio, te se nisam zanimao za novinare, a oni pak još manje za mene jer seljaki i radniki malo koga zanimaju pa tako i novinare. Vjerojatno im je lakše i ljepše otići k nekome u ured ili dvorane nego se pentrati okolo živine, traktora i gnoja. No, ne znači to kako nema novinara koje sam poštovao i volio čitati njihove članke.
Najbolja novinarka za mene je bila Danijela Mihoci iz Čukovca, jer imala je srca i razumjevanja za one o kojima je pisala ili s kojima je razgovarala. Zatim tu je, sada pokojni Stjepan Kuserbanj, sličnih osobina kao i Danijela, samo što je radio u drugim vremenima i sigurno i drugačijim uvjetima. Tih dvoje za mene su najbolji novinari, a ove druge poznajem malo ili niti malo.
Nisam siguran je li radijska voditeljica novinar(ka), ali tu imam favorita. To je naša Mirjana Švenda s Radija Studio M koji će uskoro biti kod nas u Prelogu. Ta žena svojom srdašnošću i smislom za lijepu riječ i utjehu, liječi otvorene rane, poglavito meni koji ne mogu čitati novine niti gledati televiziju, pak je slušam po cijele dane i noči kada ne mogu spavati.
Hontlare nije trebalo zabraniti, sada ne bi krize bilo
Rekao je Ivan, kako je bio mesar, 16 godina radio je kao sjekač
mesa u varaždinskoj VAMI gdje mu je bilo zadnje radno mjesto.
Rekao je i kako mu je prvi zanat koji je izučio bio šnajdreski i
kako nikada nije sašio odijelo. Ipak, najvatrenije vrijeme proveo
je kao nakupac živine za mesarska poduzeća. Po domaćem, bio je
hontlar. Priznaje ne najbolji, jer u tome su Strahoninčani bili
nenadmašni. Oni su bili spremni kupiti i prodati loše za dobro i
obrnuto. Bili su spremni zaslužiti, ali i zalužiti. U jednoj
noči, kaže.
– Bio sam mlađi, pun snage, a i volio sam biti uz ljude koji su stvarali, pak sam tako jedno vrijeme bio i nakupac za mesno-prerađivačku industriju. Naučio sam puno toga u poslu koji je cvao i kada je bilo dobro njima, dakle i meni, ali i za tvornice, za seljake i za državu. Svi su koristi imali i nije ih se smjelo proganjati i na kraju ih prognati s gospodarske bine. Moguće je da nisu radili po zakonu, ali bili su korisni i da su ostali, ne bi danas bilo stočne i ne znam kakve krize u gospodarstvu i društvu.
Trebalo je hontlaraj kao takav ozakoniti, naravno dovesti u red po segmentima, a ne zabraniti. Zbog mnogih zabrana, Hrvatska nam na žalost propada, a trebala je biti najnaprednija država u Europi. Nije se smjelo ukinuti niti stočarske sajmove jer od sajam su živjeli prodavači, kupci, vagari i ugostitelji. Na sajmovima su i minus i plus našli svoje mjesto i sajmovi su bili ne samo izložbeni prostor poljoprivrednika, nego i prodavaonica-trgovina gdje se prodavali i kupovala domaća roba.
I vrlo kvalitetna i manje kvalitetna i bofl roba, ali se njome trgovalo. Dobivali i gubilo, no nikada se nije uvozilo kao danas. I samo se naprijed išlo. Sve dok nisu došli oni kojima su fotelje milije od seljačkog ili traktorskog sjedala. Kada u urede i aute ulažu više nego u ljude, radnike ili djelatnike te u razvoj ne samo svojeg nego i društvenog dobra.
Nek se netko srdi sada na mene, ali tako je. Da sam u pravu govori i moje gospodarstvo koje je nastalo gotovo iz ničeg. Po sistemu, imao sam jednu kravu, pak dvije, tri, četiri sve do više desetaka. Ili imao sam pola hektara, pa priskrbio drugi, treći, četvrti…Tako mi je otprilke i ciganica iz Virja gatala.
