Turisti se mogu okušati u ispiranju zlata koje je na glasu kao najčišće prirodno zlato na svijetu, a u Međimurju vrijedi posjetiti i grad rudara, selo s tramvajem, ali, recimo, i ono koje čuva uspomenu na prvu prugu u nas
Vidjeti tramvaj na Jelačićevu trgu je kao vidjeti brod na moru. Nešto posve normalno. Da, u Zagrebu. Plavi tramvaj s Jelačićeva trga u međimurskom selu Selnici ipak je nešto što kod svakog turista izazove čuđenje. I mještanima je trebalo jedno vrijeme da se priviknu na prijevozno sredstvo koje s Međimurjem ima veze koliko i Zagreb s brodovima. Tramvaj broj 171, sagrađen 1957. godine u Đuri Đakoviću, koji su u ZET-u otpisali nakon što je odvozio svoje, u Selnicu je tegljačem dovezao poduzetnik Ignac Šardi, koji je želio još jednu atrakciju za svoj Oldtimer muzej Šardi, što ga je prije šest godina otvorio usred sela. Muzej je danas jedinstvena zbirka i vrijedan doprinos tehničkoj kulturi.
Šardi je tridesetak godina skupljao stare automobile, motocikle, bicikle i druge starine. Najdraže su mu Tatre koje su se proizvodile u Čehoslovačkoj, kojima se divio kao mladić, a poznavatelji automobilske industrije znaju da su Tatre bile tehnički najnapredniji i najskuplji automobili iz socijalističkih zemalja, a koristili su ih i diplomati. Učlanio se u Oldtimer klub Međimurje i 1987. kupio prvu Tatru iz 1939. godine.
Kolekcija je samo rasla. Ima i model 57-B, s konstrukcijom, podom
i šasijom izrađenom od hrastova i bukova drva, Ford A iz 1930.
godine, zvan Al Capone, Goggomobil iz 1967., Fiat 1100 E, Lincoln
Continental Mark IV, motocikl Puch iz 1929., traktore… Vozni
park dolaze razgledati i gosti iz susjedne Slovenije, ali i iz
Austrije, Njemačke, Engleske, Nizozemske… U Međimurskoj
županiji krije se više takvih, nažalost, premalo poznatih
atrakcija.
Među njima je i zanimljiva zbirka “Štrekari” koju je otvorila Udruga za očuvanje kulturne baštine Međimurska gruda iz Dunjkovca. Zbirka je postavljena na željezničkom stajalištu u Dunjkovcu, a posvećena je pružnim radnicima, štrekarima, kako ih zovu u Međimurju, njihovom teškom poslu i svakodnevnom životu.
Smoligarski grunt
Tim selom prolazila je, naime, prva hrvatska pruga sagrađena
1860. godine, a povezala je Budimpeštu i Beč. U promet je puštena
24. travnja 1860. godine, a povezivala je Nagykanizsu u Mađarskoj
s Pragerskim u Sloveniji. U Međimurju je prolazila preko
Kotoribe, Čakovca i Macinca u dužini od 41 kilometra. Mnogi
mještani za kruh su zarađivali na “štreki”. U tom selu uredili su
i “smoligarski grunt”. Smoligari su izumrli zanatlije koji su od
borovine izrađivali drvca za potpalu i prodavali ih na sajmovima
u cijeloj sjeverozapadnoj Hrvatskoj.
Turistička zajednica Murskog Središća osnovala je i rudarski
zbor. Posljednji ugljenokop zatvoren je 1972. godine, a i danas
se mogu vidjeti halde, nakupine zemlje na ravnim poljanama, oko
kojih su labirinti podzemnih tunela. Svatko tko želi posjetiti
spomen-dom može se javiti u gradsku Turističku zajednicu koja će
osigurati i vodiča, kaže Marta Tuksar. Na
drugom, donjem dijelu Međimurja, uz rijeku Dravu, pokrenuli su
projekt interpretacijskog centra zlatarenja, koji sufinancira
Europska unija.
Sreća u ‘lopatanju’
Turisti se i danas mogu okušati u ispiranju zlata koje je bilo na glasu kao najčišće prirodno zlato na svijetu. Općina Donji Vidovec svakog rujna organizira Dane zlata i starih zanata u hotelu “Golf”. – Donji Vidovec nametnuo se kao središte zlatarenja. Najviše zlatara bilo je upravo iz tog mjesta, o čemu postoje arhivski dokumenti i usmene predaje posljednjih živućih zlatara. Na području naše općine djeluje i jedina udruga koja je upisana na listu nositelja vještina tog nematerijalnog dobra, Motonautički klub Vidovski zlatari – kaže načelnik Josip Matulin.
Carica Marija Terezija je 1776. godine ispiračima zlata iz Donjeg Vidovca izdala i posebnu povelju kojom im je dala pravo na rad na Dravi, Savi i Muri, s time da su mogli koristiti obalu u širini od tri metra. Bila je to neka vrsta koncesije iz 18. stoljeća. Do početka Drugog svjetskog rata na Dravi je plovilo 129 čamaca s 240 zlatara. Danas je ostalo samo nekoliko osoba koje turistima pokazuju tu vještinu od koje se, barem ne u Međimurju, još nitko nije obogatio.
Ispiranje zlata služilo je za krpanje nadnica i plaća jer se radilo ručno, bez velikih postrojenja i teške mehanizacije kakva se viđa u američkim dokumentarcima. Ovdje se od alata koriste samo jedna oveća i jedna manja jablanova daska, lopata i kantica. Turisti mogu okušati sreću u “lopatanju”, no veća nagrada od pokojeg sitnog zlatnog zrnca bit će im vožnja čamcem po rijeci, uživanje u prirodi i upoznavanje djelića bogate povijesti kraja između dviju rijeka.
