FOTO Maja i Miroslav uspavljuju bolesnu djecu na čakovečkoj Pedijatriji

Ovaj prekrasan volonterski projekt okupio je 33 tete i 2 stričeka pričalica koji nesebično poklanjaju svoje vrijeme

Projekt pod nazivom ‘Tete i stričeki pričalice’ osmišljen je od strane Udruge za dobrobit djece Portić iz Rijeke s ciljem da se djeci olakša boravak u bolnici te da im pomognu skrenuti misli od toga da se nalaze u bolnici. Projekt podržava Ministarstvo zdravstva, a u Rijeci se održava već 9 godina. Osim u Rijeci, program Pričalica proširio se i na Zagreb, Pulu, Split te Čakovec.

Ljudi iz Međimurja pokazali su veliki interes za večernje čitanje priča malim bolesnicima te se edukaciji koja se održala u siječnju ove godine priključio veliki broj ljudi različitih profila. Nakon prvog ciklusa, u jesenskom ciklusu, koji je krenuo nedavno, 33 tete i 2 stričeka pričalica nesebično poklanjaju svoje vrijeme i vještine pričanja te su svjedoci kakvo zadovoljstvo predstavljaju u ŽB Čakovec na Odjelu pedijatrije.

– Samo malo odvojenog vremena koje pružamo, sat vremena u tjednu, predstavlja zadovoljstvo nama pričalicama, ali i djelatnicima bolnice te nadasve onim najmanjima, djeci, zbog kojih smo se prvenstveno i skupili. Njihovi osmjesi koje nam poklone i kad su bolesni puno nam znače, poručio je striček Miroslav Lisjak i nastavio kako sam početak nije bio baš lak.

Početkom ožujka kada su se volonteri prvi put uputili na pričanje u bolnicu bilo je vrlo teško. Djeca u starosti do 17 godina nisu imala želju za pričama i razgovor s nepoznatim osobama, jer je sve to za njih predstavljalo nešto novo, ali sve se promijenilo u samo nekoliko tjedana.

– Kod prvog dolaska osjećao sam malu tremu, ali je ona brzo nestala. Bilo je puno lakše i zbog samog osoblja koje nas je i koje nas još uvijek svaki put ugodno i srdačno dočeka pa je tako puno lakše i nama pričalicama. U početku nije bilo uopće lako. Djeci smo bili nepoznata pojava i nisu imali želju za druženjem, ali već nakon tjedan dana svakodnevnog dolaženja nas volontera, što je postala rutina, djeca su shvatila kako se nemaju čega bojati te su s radošću čekala večer i dolazak teta i stričeka pričalica. Shvatili smo kako se naš trud i vrijeme isplatilo te da uljepšavamo boravak djeci u bolnici, rekao je Miroslav o samim njegovim počecima pričanja u bolnici i ispričao kako svako pričanje ima svoju priču, da je svaki dan drugačiji, ali s odjela pedijatrije uvijek odlazi ispunjen i sretan jer zna da čini dobru stvar. I to ne samo on, nego i druge pričalice.

Teta pričalica Maja Baksa iz MURID-a, jedna od organizatorica ovog čakovečkog programa Pričalica, kratko nam je kazala svoja iskustva.

– Iako sam već imala nešto iskustva u volontiranju u bolnici, moram priznati da nisam znala što očekivati i kako će nas prihvatiti i pacijenti i osoblje bolnice. Osim kao teti pričalici, važno mi je bilo da nas dobro prihvate i kao organizatoru (MURID) koji ovaj volonterski program proširuje na područje Međimurja. Uz podršku kolegica iz Rijeke, otvorenost Županijske bolnice Čakovec za suradnju i interes ljudi za pričanje u našoj županiji, program Pričalica uspješno smo doveli u Međimurje i nastavljamo ga provoditi i u drugom (jesenskom) ciklusu – kaže Maja.

Kako u ljetnom razdoblju ima manje djece na odjelima, tete i stričeki pričalice u tom periodu nisu pričali u bolnici. Prije dva tjedna započeo je novi ciklus kojem su se radovala djeca, ali i pričalice. Kako kažu, falilo im je čitanje i druženje tih sat vremena s djecom, nedostajali su im ti dječji osmijesi koji ih osvoje na prvu.

– Mislim da naš dolazak na Odjel pedijatrije samoj djeci znači jako puno. Tu se nalaze djeca od 1 do 17 godina i znaju se na odjelu zadržati i po tjedan dana. Nikome nije lijepo biti u bolnici ni jedan dan, a kamoli cijeli tjedan. Nije svako dijete zainteresirano za priču, ali skoro svako dijete prihvati naš dolazak. Starija djeca su više samo za razgovor, dok mlađima ili čitamo, crtamo, igramo neku igru, sve ovisi o djetetu. S djecom znaju biti i roditelji, pa tako kad mi dođemo onda i roditelji znaju iskoristiti tih sat vremena da obave neke svoje stvari. Pretpostavljam da su djeca, roditelji i djelatnici sretni dok smo mi s njima, bez obzira na to što smo im nepoznati, govori nam Miroslav.

– Sad nas već poznaju maleni pacijenti i njihovi roditelji. Čuli su za program i, prema riječima djelatnica odjela, svaku večer željno iščekuju nove pričalice i priče. Zaista je ugodno tih sat vremena tjedno na odjelu pedijatrije, a tome jako puno pridonose toplina i podrška djelatnica i djelatnika odjela, završila je teta Maja.