Ekipa iz Međimurja osvojila je visoko treće mjesto. Oni su Lucija Hranilović, dr. med., Nikola Vršić, bacc. med. techn. i Damir Kečkeš, med. techn.
Prije nekog vremena na Rogli u Sloveniji, održano je 12. Slovensko natjecanje timova za hitnu medicinu. Od 24 natjecateljske ekipe ekipa Zavoda za hitnu medicinu Međimurske županije osvojila je visoko treće mjesto. Uspjeh je to koji nas raduje, a njegovi osvajači su Lucija Hranilović, dr. med., Nikola Vršić, bacc. med. techn. i Damir Kečkeš, med. techn. Trojac je to koji je uvršten i među najsimpatičnije natjecatelje.
Tko su junaci naše Hitne?
Voditeljica ekipe je Lucija Hranilović, dr. med., rodom iz Podturna koja je nakon studija medicine u Zagrebu staž odradila u Županijskoj bolnici Čakovec, potom se zaposlila u Zavodu za hitnu medicinu Međimurske županije gdje joj se pružila prilika započeti specijalizaciju iz hitne medicine, koju je, kako kaže, s veseljem prihvatila. Trenutno sa suprugom živi u Zagrebu gdje obavlja dio specijalizacije.
– U našem Zavodu za hitnu radim od 2015. godine, zaposlila sam se odmah po završetku fakulteta kao i mnogo mladih liječnika kojima je hitna prva i, nažalost, samo prolazna postaja u daljnjoj liječničkoj karijeri. U mom slučaju hitna nije bila prolazna postaja, već sam odlučila ostati. Za hitnu su me vezali prvenstveno ljudi s kojima radim ovaj ponekad izuzetno težak i naporan posao, no upravo nas najzahtjevnije intervencije, to više što su uspješne, najviše povezuju kao tim – rekla je prigodom upoznavanja, a na upit glede čega specijalizacija hitne.
– Čini mi se da nisam ja birala hitnu, nego ona mene. Uvijek sam mislila da ću postati kardiolog ili anesteziolog i raditi u bolnici, nikad sebe nisam zamišljala kao’ hitnjaka’. No, nakon tri godine rada u Zavodu ponudila mi se prilika za specijalizaciju iz hitne i za mene nije bilo puno dileme upravo zbog već gore navedenih razloga. Hitna medicina je prva linija dodira s životno ugroženim pacijentom, dinamična je, zahtjevna, nikad ne znate što vas čeka i u kakvim uvjetima. Veliki je to izazov, ali je i velika nagrada vidjeti teško ugroženog pacijenta kako se oporavlja. Nadam se da će se s vremenom i boljim uvjetima rada više mladih liječnika odlučivati za ovu specijalizaciju, posebice u našem Zavodu.
Kada i kako ste formirali tim za natjecanje?
– ‘Strokovno izobraževalno tekmovanje ekip nujne medicinske pomoči’ je prestižno i zahtjevno slovensko natjecanje u hitnoj medicini, održava se svake jeseni u Rogli, a Hrvatski zavod za hitnu medicinu tradicionalno sudjeluje s 2 tima. Ove godine je prim. Maja Grba Bujević, ravnateljica HZHM pozvala naš Zavod na natjecanje, a ja sam dobila priliku oformiti i voditi tim. Kao članove svog tima izabrala sam medicinske tehničare Nikolu Vršića i Damira Kečkeša. Na Roglu nas je pratio i rezervni tim kojeg su činili doktor Goran Madžar i medicinski tehničari Romeo Novak i Mario Šprajc -pojasnila je i dodala kako je ove ‘dečke’ izabrala jer ne bi mogla zamisliti tim bez njih dvojice.
– U stresnim situacijama je najbitnije međusobno povjerenje i atmosfera smirenosti i pozitive, a to s Nikolom i Damirom imam. Znam da su, ako ja zapnem, sposobni uskočiti oni. To su pravi ‘hitnjaci’ koji odlično rade svoj posao, imaju znanja i vještine i prije svega iskustvo koje je potrebno za ovakvo natjecanje. Na pojedinim scenarijima u natjecanju se od tehničara tražilo da samostalno pregledavaju i procjenjuju stanje pacijenta te ga sami zbrinjavaju tako da moraju funkcionirati ne samo kao član tima, već i samostalno odlučivati – dodala je.
Opišite nam vrijeme, odnosno tijek priprema za natjecanje?
– S intenzivnijim praktičnim dijelom priprema smo počeli nekoliko mjeseci prije natjecanja, a prije toga smo proučavali sve dostupne pisane i video materijale. Zbog raznih obaveza, usklađivanja smjenskog rada i specijalizacije u Zagrebu to je bio pravi organizacijski pothvat. Kad govorim o pripremama, moram spomenuti našeg mentora.
Naime, imali smo veliku sreću što je doktor Jurica
Ferenčina iz Hitne Ljutomer odvojio svoje vrijeme,
energiju i svoje ‘hitnjake’ da bi nas pripremio za ovo
natjecanje. Otprilike jednom tjedno bi odlazili u Ljutomer ili bi
on posjetio nas u našem Zavodu i pripremao nam najluđe scenarije
u kojima smo se pošteno oznojili na +30 stupnjeva, ali i naučili
puno toga. Bilo je tu svega, od prometnih nesreća do otrovanja,
medicinskih tehničara koji glume trudnice do masovne nesreće u
suradnji s vatrogascima iz Ljutomera.
Osim što nas je pripremao, davao savjete i trikove, Jurica je bio naš najveći navijač i bilo je zadovoljstvo družiti se s njim i Ljutomerčanima. Kad nismo bili u Sloveniji sastajali bi se u našem Zavodu i vježbali, dogovarali se i pripremali opremu uz pomoć ostalih kolega iz Zavoda.
Što Vam je na natjecanju bilo najzahtjevnije i kako ste to zahtjevnost prevladali?
– Svaki zadatak koji smo dobili je po nečemu bio zahtjevan – u nekima se ocjenjivala međusobna komunikacija, komunikacija s pacijentom, odnos prema opremi, pravilna dijagnoza i liječenje, snalaženje u kriznim situacijama, pa i poziv u 5 ujutro s jurenjem na pismeni ispit usred šume. Rogla je organizacijski fantastična, scenariji su realistični, statisti-pacijenti su odlični glumci i imate osjećaj kao da ste na stvarnoj intervenciji.
Izdvojila bih noćni scenarij koji je uključivao pad aviona i 3 ozlijeđene osobe. Meni je taj bio najzahtjevniji, sa scenarija smo se dečki i ja vraćali s osjećajem da smo sve učinili krivo, no ispostavilo se da smo upravo taj riješili najbolje od svih ekipa. Ponekad iznenadimo sami sebe…
Treće mjesto je veliki uspjeh, kako ga tumačite?
– Drugi puta je naš Zavod sudjelovao na natjecanju ovakvog tipa i cilj nam je bio sudjelovati, doživjeti Roglu, izvući nova znanja i vještine iz svega toga i tako smo se i pripremali. Mislim da nas je kombinacija skladnosti između nas u timu, Nikolinog perfekcionizma, Damirove radne etike, Juričinog mentorstva i prije svega opuštenosti dovela do velikog trećeg mjesta – pojasnila je s dozom ponosa.
Dodala je kako je u sve to utkan obol rezervnog tima: Vlatke, Martine, Ane, Željke, Domagoja, Jure i svih ostalih iz Zavoda koji su pomagali, uskakali i smišljali scenarije tijekom svojih smjena jer se ne bi mogli pripremati na način na koji jesu i za to su im zahvalni.
– Poseban je doživljaj bila vježba masovne nesreće u Ljutomeru u kojoj su kao pacijenti sudjelovali naši gore navedeni kolege. Jedno veliko hvala ide i ravnatelju našeg Zavoda, Odjelu računovodstva i Odjelu za pravne poslove što su svim svojim djelovanjima upravo nama omogućili ovakvo iskustvo, a Hrvatskom zavodu za hitnu medicinu smo zahvalni na ukazanom povjerenju – dodala je te poručila: – Svima koji razmišljaju otići na natjecanje u Roglu ili neko slično natjecanje to toplo preporučam!
Na takvim se mjestima stječu nezaboravna iskustva i prijateljstva, nova znanja i šire se vidici. Trećim mjestom smo osim pehara osvojili i besplatnu kotizaciju za ekipu s liječnikom koja će se natjecati slijedeće godine na Rogli zbog čega se jako veselim i želim im puno zabave i uspjeha završila je s radošu.
Smatrali smo da visoko hvaljeni Nikola i Damir zaslužuju šire predstavljanje
Nikola Vršić, bacc. med. techn. ima 32 godine. Danas sa suprugom Gabrijelom živi u Malom Mihaljevcu, a prije toga živio je u Selnici i Murskom Središću. Završio je Medicinsku školu u Bedekovčini. Nakon obavljenog vojnog roka odlazi na pripravnički staž u Županijsku bolnicu Čakovec. Svoje prvo radno iskustvo započinje sa djelatnicima u Jedinici intenzivnog liječenja – Koronarna jedinica ŽB Čakovec kojima zahvaljuje na uvodu u svoje zanimanje sve do zaprimljenog poziva početkom 2012. godine da se pridruži ekipi Hitne medicinske pomoći u Čakovcu.
Studij završava 2015. godine na Sveučilištu Sjever u Varaždinu. 2014. godine uz podršku supruge Gabrijele sele u Mali Mihaljevec. Otac je kćeri Anese i sina Roka, na koje je izuzetno ponosan.
Na upit, što ga je dovelo u ‘medicinske vode’ Nikola će: – Nakon
preseljenja u Mursko Središće prva susjeda mi je bila medicinska
sestra koju sam stalno ispitivao, ‘gnjavio’ sa svojom
znatiželjnošću prema tom zanimanju. Njezine priče su
me nadahnule te sam s ostalim klincima već tada
organizirao ambulante, preglede, liječenje, davanje
injekcija kroz igru. Naravno da sam kao nadobudan klinac
izmaltretirao roditelje svojim prohtjevima kako bi
ih ‘liječio’. Neizmjerno sam im zahvalan na svakoj
sitnici, podršci i svakom trenutku koji su žrtvovali za
mene.
Tokom srednje medicinske škole bio sam član ekipe prve pomoći na međužupanijskim natjecanjima, a to me zasigurno usmjerilo na današnje radno mjesto u hitnoj službi – ispričao je i dodao kako je interes porastao očevim liječenjem, nakon prometne nesreće u Austriji, gdje su mu tamošnji zdravstveni djelatnici u oporavku kroz riječi utjehe, medicinsko-tehničkim postupcima spasili život.
– Smatram da nisam pogriješio u svom pozivu, volim pomagati ljudima tako da danas ponovno trebam birati, ponovno bih izabrao isto.
Koliko je zahtjevan vaš posao?
– Biti medicinski tehničar/sestra u Hitnoj pomoći na terenu znači biti maksimalno predan svakoj intervenciji-pacijentu. Razina obrazovanja-znanja, stalnog napredovanja, usavršavanja kroz radionice, interne edukacije, kongrese, suočavanje sa novim pravilnicima i smjernicama sustavni su preduvjeti za stručnost, dobar pristup prema pacijentu, komunikaciji s obitelji, poznavanje i korištenje aparature, novih lijekova sa samo jednim ciljem pružiti što više od sebe u danom trenutku i što bolje i kvalitetnije pomoći osobi koja nas je zatražila za pomoć.
Poznavanje ostalih kolega u timu, međusobno poštovanje te najbitnije povjerenje najključniji su elementi za uspješno odrađenu intervenciju. Ovo je samo jedan dio parametara s kojim se susreću svi moji kolege i mogu jasno naglasiti da svega toga u našem Zavodu ima. Nikad ne znamo što će nas dočekati, svaka intervencija je drukčija jer je i svako mjesto intervencije na drugim lokacijama i okruženju, a koje može biti opasno za tim na terenu pa se treba prilagoditi svakoj intervenciji zasebno što iziskuje fleksibilnost i snalaženje u tim situacijama.
Samo vrsnom komunikacijom, poznavanjem ljudske psihologije i analiziranjem svih aspekata ljudskog ponašanja možemo savršeno razraditi i pomoći ne samo osobi sa fizičkim nego i mentalnim problemom. S tim vještinama možemo dobiti pozitivan ‘feedback’ s terena i biti sretni kad nas naši pacijenti pozitivno i doživljavaju. Društvo nas različito doživljava od ljudi koji nas istinski jedva čekaju (većina njih koji imaju zdravstveni problem), ljudi koji su povezani s intervencijom ponekad reagiraju burno onako kako se i osjećaju kada im bližnji trpi ili umire i to nam je razumljivo, ali najviše smo razočarani i jako nas brine za sve one koji onemogućavaju normalan i kvalitetan rad lažnim pozivima, neznanjem osnovnih medicinskih stanja (zaista mislim na osnove od osnova…mjerenje i skidanje temperature vađenje krpelja, zbrinjavanje manjih ogrebotinaitd…) nepravilnim oslobađanjem i prepuštanjem odnosno zaustavljanjem reanomobila u odlasku na hitno stanje.
Snimanje mobitelima, provociranje, upućivanje svih vrsta verbalnih prijetnji pa i fizičkih, za takve nas zaista brine, a ne znamo do koje mjere to još može ići i kako može biti još i gore – Nikolin je odgovor te dodaje kako u tijeku posla često inzistira na ‘brifingu’ na kraju intervencije kako bi se svi zajedno u timu dogovorili i došli do saznanja kako bolje, kvalitetnije i uspješnije odraditi intervenciju sličnih okolnosti.
– Hitna služba je najčešće prva na mjestu prometne i drugih nesreća te se mora suočiti sa njihovim stresom i reakcijom, kontrolirati svoj stres koji se doživljava usred teških i kompliciranih situacija što ponekad nije jednostavno. Svi mi ‘hitnjaci’ smo najsretniji kada uz Božju pomoć možemo ‘vratiti’, spasiti bolesnog, unesrećenog iz stanja koje bi završilo kobno po njih. Najviše me ispunjava i oslobađa stresa pozitivan ‘feedback’ – dodao je slikovito objasnivši da su ‘hitnjaci’ poput anđela koji paze i spašavaju živote.
U osvrtu na natjecanje na Rogli Nikola kaže kako su najveće koristi imali od njihove ranije angažiranosti, kontinuiranog rada prijašnjih godina u edukaciji, prenošenju znanja i dijeljenjem sa svojim kolegama, želje za napredovanjem, učenjem i stjecanjem novih iskustava.
– Početkom ove godine održali smo internu edukaciju za naše djelatnike kroz 10 manjih grupa. Ugostili i prenosili smo znanje na 30-tak učenika Srednje škole Čakovec medicinskog usmjerenja, pokaznom vježbom hitne intervencije u suradnji sa policijom i vatrogascima, edukacijom laika na trgovima gradova i nizom sličnih aktivnosti koje smo provodili samo smo si osigurali dobre temelje, a nismo bili svjesni da nam je to uvod prema pravim pripremama za natjecanje – pojasnio je.
– Sama priprema je započela početkom ljetnih mjeseci kao i uvijek
logistikom, prikupljanjem dokumentacije, stručne literature i
video materijala. U kratkom roku materijala kao u akademskoj
godini na fakultetu. Usklađivanje naših sa slovenskim
pravilnicima, kodeksima pa i samim lijekovima za korištenje
oduzelo nam je ogromno vremena, ali ipak smo započeli one prave
pripreme ‘na vrijeme’. Aktivna priprema nam je trajala nekoliko
mjeseci od ponavljanja teorije, priprema svih
medicinsko-tehničkih stvari, praktičnih vježbi u ZZHM MŽ na
lutkama, raznim scenarijima u prirodi, nebrojenim
odlascima u Zdravstveni dom Ljutomer gdje smo
kroz razne simulacije pridobili ogromno novog znanja i
prikupili savjete od ‘hitnjaka’ koji su jedni od najkvalitetnijih
i najboljih u Sloveniji na čelu s odličnim mentorom dr.
Juricom Ferenčinom.
U sljedećem scenariju vuk iz šume napada i ozlijedi muškarca koji potom doživi srčani udar, a najsimpatičnije je da je dodatno alergičan na terapiju koja se primjenjuje po protokolu za zbrinjavanje. Prolazi 5-6 min i evo vuka iz šume, potrebno se sakriti, biti miran, tih u protivnom je kobno i po nas. Fizički i psihički iscrpan scenarij je kada se trojica od četvorice u šumi najela otrovnih gljiva, ne znaš što im je imaju vidne i slušne halucinacije, jedna od njih doživi epileptički napadaj, a ostatak ekipe nam želi ukrasti reanomobil.
Ovo su samo četiri od 21 scenarija koje je tim organizatora priredio. Sve pohvale organizatorima koji su se zaista potrudili jer žive za ‘Roglu’ te već sad pripremaju i usavršavaju za iduću godinu pa možete i sami zaključiti da li je bilo teško ili nije – opisao je s puno ushićenja.
Kako tumačite uspjeh vaše ekipe?
– Nakon uloženog truda, rezultati se vide. Jednostavno se prikažeš takvim kakav zaista jesi i evo 2. mjesto od 24 ekipa iz kategorije obzirnosti, komunikacije i poštovanja prema markirantima. Poštivati zlatno pravilo ‘red, rad i disciplina’ i evo 3. mjesta sveukupno na tako prestižno strukovno – edukacijskom takmičenju NMP Rogla što zasigurno nije jednostavno, a dokaz je da ni u bližnjoj ni daljnjoj prošlost to nije uspjelo ni jednoj ekipi hitne T1 iz Hrvatske.
S obzirom na vremenski period pripreme znajući da se pojedine ekipe iz Slovenije pripremaju i po godinu i dvije i takmiče se iste ekipe godinama kako bi postigle što bolji rezultat, naše postignuće me posebno veseli jer smo ekipa koja dolazi iz male sredine sa ciljem – otići bez opterećenja, sudjelovati i nakon svih priprema malo se opustiti- Nikolin je pogled na uspjeh.
– Roglu moraš doživjeti izraz je koji prati sve prisutne te se tradicionalno prenosi svake godine na nove sudionike i u potpunosti je opravdan… Zahvaljujem se obitelji na podršci, ukradenom vremenu te svim djelatnicima Zavoda za hitnu medicinu Međimurske županije, Hrvatskom zavodu za hitnu medicinu i kolegama ‘hitnjacima’ iz Ljutomera i vatrogasnoj postaji Ljutomer na pomoći i iskazanom povjerenju. Posebno hvala Luciji i Damiru – najboljoj ekipi na suradnji!
Damir Kečkeš rodom je iz Preloga gdje živi sa suprugom Suzanom te kćerkicom Gretom. Srednju medicinsku školu završio je 2003. godine u Varaždinu. Nakon toga je stažirao u Županijskoj bolnici u Čakovcu te se u 5. mjesecu 2006. zapošljava u tadašnjem Domu zdravlja u Hitnoj medicinskoj pomoći koji kasnije prelazi u Zavod za hitnu medicinsku pomoć Međimurske županije. Interes za čovjeka, njegovu anatomiju i zdravlje vezan je iz osmoškolskih klupa kada su u osmom razredu na satu biologije učili tijelo čovjeka. Tada je odučio kako će nakon završetka OŠ upisati Srednju medicinsku školu u Varaždinu.
– Jako volim pomagati ljudima i najviše me usrećuje kad vidim da sam nekome pomogao. A onaj osjećaj kad nekom spasite život to se ne može riječima opisati – rekao je kada smo ga upitali razlog ‘ulaska’ u ovo humano zvanje. Razgovarajući o zahtjevnosti posla u Zavodu i kako ga podnosi, Damir je rekao kako se on iz dana u dan razlikuje.
– Ima dana kada je jako teško i zahtjevno posebno kada su u pitanju mala djeca ili osobe koje osobno poznajem te neke teške situacije primjerice teška prometna i slično, a inače je to posao kao i svaki drugi barem ga ja tako percipiram – kaže i dodaje kako svoj posao izuzetno voli jer na poslu ima dobru ekipu.
– Atmosfera je na poslu odlična. Ponekad se znamo naći poslije posla na piću te porazgovarati o situacijama koje su se desile kroz dan te nam je to neka vrsta ispušnog ventila-dodaje.
Zbog čega ste upravo Vi odabrani u natjecateljsku ekipu?
– Doktorica Lucija Hranilović me pitala da li bih htio biti u njenom timu za natjecanje te sam bez razmišljanja pristao – kratko će, a viđenje priprema opisao je: – Same pripreme za natjecanje praktično su trajale nešto više od 2 mjeseca, dok su teoretske pripreme trajale puno duže. Ovim putem posebno se zahvaljujem našem mentoru dr. Jurici Ferenčini i cjelokupnom ZD Ljutomer te vatrogascima iz Ljutomera koji su nam omogućili i organizirali vježbu masovne nesreće. Kolegama i kolegicama iz našeg Zavoda. Posebno našem ravnatelju dr. Tomislavu Novinščaku, Odjelu računovodstva i Odjelu za pravne poslove i najviše svojoj obitelji i obiteljima mojih kolega koje su morale trpjeti naša izbivanja – rekao je i istaknuo kako im je na praktičnim vježbama bilo jako lijepo, puno toga su naučili zahvaljujući trudu kolega iz Ljutomera.
Jednom tjedno su odlazili tamo na vježbe ili je dr. Frenčina dolazio kod njih i pripremao ih za sve moguće scenarije.
– Nije nam bilo teško ni vježbati na otvorenom na +30 stupnjeva – ponovio je riječi dr. Lucije. Njegov pogled na zahtjevnost vježbe izgleda ovako: – Najzahtjevnija mi je bila vježba simulacije pada zrakoplova. Imali smo tri ozlijeđene osobe, u mraku po nepristupačnom terenu te smo morali zbrinuti sve tri osobe u samo 10 minuta.
A o postignutom uspjehu?
– Ovaj uspjeh nismo ni najmanje mogli očekivati. Jako smo ponosni i sretni što se naš uložen trud i vrijeme više nego isplatio. Velika je stvar i čast učestvovati na tvom zahtjevnom i odlično organiziranom natjecanju za koje se neke slovenske ekipe pripremaju po godinu dana, a i više. Konkurencija je bila izrazito jaka, sudjelovalo je 14 ekipa T1 timova i 10 ekipa T2 timova – rekao je na kraju s ponosom.
Predstavili smo viđenje uspjeha naših junaka, a spominjani ravnatelj Zavoda za hitnu medicinu, Tomislav Novinščak o tome će za kraj reći: – Kad se djelatnici u organizaciji kojom rukovodiš muče, znoje, dolaze na treninge u svoje slobodno vrijeme, hrabro hvataju u koštac s novim izazovima, angažiraju i druge kolege, potiču i stvaraju pozitivnu atmosferu, a pritom se još i jako dobro zabavljaju i vesele, to je najveće zadovoljstvo. Lobirajući za naš Zavod da predstavlja Hrvatsku i otvarajući vrata natjecateljskom i rezervnom timu u njihovim potrebama za ovo natjecanje je kraj svim mojim ulogama u ovom trofeju. Ovaj uspjeh je samo njihov i plod je izuzetno marljivog rada, profesionalizma i prijateljstva. Ono što sam jedino siguran jest da su svi naši timovi redom prilično ujednačeni i da u Međimurju možemo biti sretni i mirni da nas svakodnevno čuvaju takvi heroji.
Svaka čast!