Zdravko Šafarić iz Gornjeg Koncovčaka pionir bobičastog voća u Međimurju

Ukusni svježi plodovi, božanstveno kupinovo vino, pekmez i marmelada i još puno toga daje ova kod nas ne tako davno divlja biljka, a danas kraljica bobičastog voća, koja što god daje je slasno i zdravo.

Mnogi su se čudili kada je sada već respektabilno davne 1988. godine, tada mlađahni Zdravko Šafarić, u Gornjem Koncovčaku počeo saditi kupine. Još kada je rekao kako će on i obitelj od kupine živjeti, ljudi su se počeli podsmjehivati: ’Zdravko, kaj sadiš kupine v kupiju, od toga nigdar nikši posel nebu’ – govorili su Tome nevjerni, ali Zdravko je bio uvjeren kako je na pravom putu i kako je kupina ono što će obiliježiti život njegove obitelji, kako će upravo kupina zainteresirati i druge da se njome bave, te je sa suprugom Veronikom i obitelji zasadio, prvo nekoliko klavtri i tako stigao do hektara.

A s hektarom se onda moglo gospodariti, a i poslovnim ljudima je lijepo zvučilo, kada im kooperant ili prodvač posjeduje hektar kupine. I posao je krenuo, lijepo i dobro. Usput, Zdravko je sudio rukometne utakmice ostavljajući dojam solidnog djelitelja pravde među muškim i među ženskim sastavima, odnosno utakmica. Znao je na nekoliko tjedana skočiti na more, položiti pločice, baciti fasadu, a kada su kupine zvale, uvijek se odazivao.

Ova godina bila je dosta čudna za proizvođače, a mnogi su kupinari odustali od uzgoja, stoga cijeli intervju vodimo uz bobičasto voće, koje je trebalo preporoditi Međimurje, kako su govorili razni meneđeri, agronomi, savjetnici i zavjetnici. Što je od kupinarstva ostalo u Međimurju pitamo Zdravka, pionira u stvaranju ukupnog sustava navezanog na kupinu i drugo bobičasto voće.

Vlado Masten je prvu kupinu donio i kazao, dečki probajte

Je, to je rekao, ali u nastavku dodao i kaj slučajno ne prepadnete, onda bu vrag. Uistinu Masten, kasniji učitelj i razrednik na Gospodarskoj školi vidio je kako se kupinarstvo širi i razvija u Sloveniji jednostavno je dopeljao sadnice, podijelio ih nam i tako smo počeli. I mi smo malo čudno gledali i pitali se kako budu kupine nekaj dale. Ali, vjerovali smo i pošli. Kada se u ohrabrivanju pridodao Franjo Lebar, autoritet nad autoritetima, nisam mogao niti sanjati da odustanem.

Prvi je krenuo Josip Joža Kučinić i to 1988. godine pred Domovinski rat. Mnogi su odustali, a ja sam se uključio 1993. godine i od tada sam s kupinom svakog dana. Uskoro je kupina postala HIT poljoprivrede, svi su htjeli, dobro je rodilo, svu robu smo bez problema prodavali u Sloveniju, a novce smo dobili prije nego smo plodove istresli na prikolice. To su bili dani poštene trgovine. Nitko oštećen, nitko prevaren i nitko dužan i onda je netko ’upalio svijetlo’ i problemi su rasli, što zbog rata, što zbog klimatskih promjena, a najviše zbog prekupaca. 

Stvoren je brend jer kupina je postala atraktivna

Kod svake nove ili prve proizvodnje u početku nastaje veliki zanos, no s vremenom mnogi odustanu, otiđu zauvijek. Oni koji ostaju ili su trpeći ili vjeruju u sebe i ono što rade. Šafarić spada u ove druge, reklo bi se pobjednike.

– Kako smo uspjevali iz kupinjaka ukloniti dračeve, koprive i druge nametnike i štetnike, tako smo u trgovanju odklonili one kojima je jedini cilj bio nas i kupca namagarčiti, a sebi buksu napuniti. Mudri smo mi Hrvati iz Međimurja i ne tako brzo, ali ipak na vrijeme takve smo poslali u maglu prosječnosti i nismo htjeli s njima raditi. Mi smo došli na hektar kupinika i od toga se solidno živjelo, no htjeli smo još nešto od te slasne i krasne kupine dobiti.

Sada kad imamo kupinu koja je brend, prepoznatljivost koju tržište guta, započeli smo dio plodova prerađivati u kupinoovo vino i još neke proizvode. Dakle, 2003. godine na tržištu nudimo naše prvo kupinovo vino. To je stvorilo eksploziju nezadovoljstva kod potrošača, a kada se saznalo za nutritivne i zdravstvene vrijednosti kupinovog vina, bila je to gospodarska revolucija. Nismo bili jalni, te smo i drugim kupinarima preporučili da prave kupinovo vino i tako je Međimurje uskoro postalo cijenjeno zbog tog i takvog vina. I ovdje pojedini nisu imali strpljenja pak su odustali ili propali. Mi smo išli naprijed jer nas je uspjeh tjerao, a i potrošači su tražili.

Kupac prvo pita za gazdu

Vidimo kako se proširuje kupinjak, dopunjuje se s malinom, borovnicom i crnim ribizom. Ustvrdbaa je kako kod Šafarićevih sve ide.

– Istina je, sve naše ide, sve što uzgojimo ili proizvedemo bez problema prodama, nemamo dužnika, niti smo mi dužni. Istina, ne letimo visoko i ne plivamo u novcu, ali dobro živimo. Nama je važno što su ljudi prepoznali da su naši proizvodi zdravi i dobri. A ono fino ili fini je sve drugo. Nas je tržište prepoznalo i ljudi ne pitaju kakvo je vino, kakva je kupina ili malina, nego samo pitaju je li naša, pitaju za gazdu, a vjerujte to je vrh to je zenit za svakog i kupinara i vinara, kada potrošač zna kak,o kad kupi Šafarićevo, kupi dobro i slično.

K nama dolaze kupci iz Poljske koji su na odmoru u Termama Sveti Martin i prezadovoljni su našim proizvdima. Treba znati kako je Poljska druga u svijetu po proizvodnji kupina, a tu su i Francuzi, Nijemci i što je najradosnije naši Hrvati. Jako puno nam znači što su u LifeClassu prepoznali našu kvalitetu i ponosan sam što je direktor Branimir Blajić osobno dolazio s gostima kako bi uvjerio sebe i njih kako je dobro to što imamo. I nikada se nije razočarao, dapače slao je još više gostiju i mogu kazati kako su Toplice postale najbolji kupac i promotor ovakve vrste voća i napitaka.
Ponudu smo nadopunili kvalitetnim malinama, borovnicama, ogrozdom i ribizla i sve je to kvalitetom u visokom rangu kao kod kupine.

Sve prodamo doma, na pragu kako se to sada kaže

Potrošači su toliko zavoljeli Šafarićeve proizvode od kupine, maline, ribizlla i borovnice te sami dolaze k njima u Gornji Koncovčak i na mjestu gdje je sve stvoreno tu kupe.

– Istina, sve što uzgojimo ili proizvedemo, prodamo na pragu, a naši potrošači mogu sve što imamo kušati u našoj kušaonici, kao i vidjeti kupinik, malinik i voćnjak u kojemu sve to raste i nastaje. Stvorilio smo gotovo savršen odnos s kupcima i to nam čini radost, ali i daje mnogo mogućnosti u marketinškom smislu, ali i vremena, jer ne moramo odvoziti robu, za više rada. Želja nam je da oni koji su opstali ne posustaju, a mlade pozivamo da se bave kupinarstvom.

Tvrdim, kako kupina ima budućnost, samo treba biti strpljiv, pošten i radišan. Mi imamo potražnju za našim proizvodima, a nemamo ih više te ljude šaljemo onima za koje znamo da su dobri kako i mi ili barem blizu nas. Stoga, ponavljamo, kupina je vječnost, a sve ostalo muka. Vidim koliko ljudi se zaletjelo u aroniju, koje je sada previše, jer sami potrošači vide kako aronija nije ono u što ju se gotovo brutalno predstavljalo.

Evo (došla je mlada gospođa Petra iz Zagreba pješice iz Toplica, kušala i kupila 2 butelje kupinoivog vina, i rekla kako će dovesti i prijatelje) svakog trenutka netko dođe, a mi za sve njih imamo vremena, a iznad svega kvalitetne proizvode i stoga ostajemo ovdje na grudi rodnoj u Hrvatskoj koja sve ima, samo nikakvu politiku i to je jedina mrlja na lijepom hrvatskom tanjuru.