- Domovnicom bi građani Hrvatske dokazivao da je hrvatski državljanin, a domoljubnicom da usto i voli svoju državu, piše Ivica Beti
Nijemci su 2005. pokrenuli kampanju jačanja samosvijesti i
domoljublja nazvanu “Ti si Njemačka!”. U vrijeme kad je tek svaki
peti Nijemac bio zadovoljan svojim životom i kad je gospodarstvo
stagniralo, uprli su sve snage (i 30 milijuna eura koliko je
stajala medijska kampanja) da ojačaju nacionalni ponos i trgnu se
iz letargije.
I eto ih gdje su danas. A “miiii Hrvaaaaati!”? Kod nas svatko tko
kritizira, žali se da mu nije dobro ili ne daj Bože ode van, nije
domoljub. Nek’ se onda uvede – domoljubnica. Domovnicom bi
građanin Republike Hrvatske dokazivao da je hrvatski državljanin,
a domoljubnicom da usto i voli svoju državu.
Prvi dokument rutinski izdaje matični ured, a drugi bi izdavala
posebna komisija u kojem bi, na primjer, sjedili
Medved, Glogoški,
Culej, Klemm,
Norac, Glasnović,
Karin itd… Naravno, svih 500.000 branitelja
domoljubnicu bi dobilo automatizmom. Ostali bi po želji izlazili
pred Komisiju za utvrđivanje istine o istinskim domoljubnim
osjećajima, koja bi im postavila pedesetak pitanja i na temelju
bodova odobravala papir koji bi građaninu N.N. davao za pravo da
kritizira, a da ga se ne propitkuje odmah o njegovu domoljubnom
statusu.
Upitnik po kojim bi se utvrđivao stupanj domoljublja valjalo bi
pomno osmisliti. Klemm bi tako mogao pitati: “Otvorili ste
tvrtku, zaradili milijun kuna i pred vama je dvojba prijaviti
cijeli taj iznos Poreznoj upravi ili dio utajiti. Što ćete
učiniti?” Odgovori li kandidat da bi normalno sve prijavio i još
ponosno platio porez jer zna da se iz njega financiraju školstvo,
zdravstvo i crkva, dobio bi najmanji broj bodova. Istinski,
poduzetni domoljub uvijek pazi da ostavi dio novca za zlu ne
trebalo. A zlo stalno prijeti i protiv njega se najbolje možeš
boriti tako da novac pred njim sakriješ, pospremiš u crni fond,
negdje gdje ga nikad neće naći.
Na Kajmansko otočje, na primjer, ili ga ugradiš u kuću s pet
apartmana na otoku Hvaru. Uslijedilo bi potom samo naizgled
banalno pitanje: “Marko Perković ili
Marko Tolja?”
Karin, pomoćnik ministrice znanosti i obrazovanja, koji se na
glas upitao odlaze li ljudi van iz države zbog pomodarstva ili
nedostatka domoljubnog osjećaja, tražit će od kandidata da pokuša
što osjećajnije odrecitirati “Lijepu našu”, a još ako zna i
“Lijepa li si”, puna šaka brade. Glasnović bi pitao kako
prepoznati jugozomboida, Culej bi bio zadužen za provjeru
poznavanja gramatike hrvatskog jezika, a Glogoškog bi zanimalo
koliko su, na ljestvici od 1 do 10, branitelji zakinuti i kojim
bi se sredstvima, na ljestvici od peticije do plinske boce, borio
za njihova prava. “Domoljub već čuči u tebi, samo treba povući
okidač da izađe”, tepat će Medved kandidatu.
A Norac? On ne bi morao ništa pitati, pred njegovim bi se
pogledom svatko krivoljuban slomio. Kako bilo, samo nek’ se nešto
riješi, pa da se napokon s dnevnog reda skine to tko je veći
domoljub i kome stupanj domoljubnosti daje više ili manje prava
da govori. Propitkivati nečiju domoljubnost samo zato što nije
zadovoljan stanjem u svojoj domovini, to mogu samo oni koji se
boje. Voljeti domovinu ne znači šutjeti o njezinim manama, a
pogotovo ne o onima koji je čine manjkavom.