- Kostaji z ježic gledijo, žmetni grozdi visijo i kupine cvetejo, piše Stjepan Mesarić
Iz svojih igličastih oklopa vire smeđi kestene i čekaju tko će ih
ubrati, kao i grozdovi, zaboravljeni ili slučajno ne pobrani, a
kukuruzi se njišu uz rubove gornje međimurskih sela.
Nekoliko dana je do službenog početka jeseni, mnogima (i meni)
najljepši dio godine, a ovo kasno ljetno vrijeme svojom ljepotom
i toplinom pravi je uvod u ono što dolazi. Šetnja po brijegovitom
međimurskom kraju je doživljaj raja na zemlji. I kako je
profesor Josip Bajuk kazao da je raj
na zemlji, onda sve što priroda ovih dana nudi uistinu to
potvrđuje.
Svaki korak prirodom otkriva nešto novo, lijepo, bajkovito,
nedoživljeno ili pomalo zaboravljeno. Sva ljepota Gornjeg i
Donjeg Zebanca, Plešivice, Frkanovca, Praporčana i Zasadbrega su
rani kesteni koji polako otvaraju svoje bodljikave oklopnice
(ježice po našemu) iz kojih gledaju smeđi plodovi koji će vrlo
brzo završiti vreloj vodi ili na žeravici. Nije nam na kraju
pameti, ovime razne inspektore i torbare pozvati da krenu u šume
i bahate se nad beračima i kestenjem, kao da su oni kestene
izmislili i osvojili, nego zabiliježiti da se zna kako je
sredinom rujna kestenje zrelo.
Vinogradi su manje više pobrani, ali ima grožđa poglavito po
napuštenim goricama gdje teški (žmetni) grozdovi vise na trsovima
i čekaju hoće li ih ubrati ruka nečija ili ptičji kljun, srneća
usta ili će jednostavno istrunuti, kao i mnoge gljive kojih ima
po šumarcima, jestivih i otrovnih. Ove druge su lijepe, izgledom.
I kupine su zrele, ali zanimljivo, dok na jednoj gračici
ili peteljci vise zreli crni ili poluzreli crveni plodovi,
do nje su cvijetovi takvih istih kupina.
Priroda uistinu čuda čini. Mrazovac, kojemu ime govori kada
cvate, evo požurio je kako bi svoju božanstvenu boju pokazao na
suncu kasno ljetnom, ali dovoljno toplom da i kukuruzi brže
dozrijevaju. U ovoj ljepoti, kao i u životu svih nas postoje i
nešto tamnije slike, a u prvom redu to su napuštene kuće,
klijeti, vikendice , klupe… .A, nekada su u njima obitelji
živjele, djeca se igrala, životinje pasle, ptice nadljetavale i
pjevale.
Evo, šetajući otprilike šest-sedam sati vidjeh tek jednog velikog
jastreba, nekoliko svraka i čuh topot srnećih kopita. Gdje
čovjeka nije, nema niti životinja, pa ma koliko one izgledale
divlje, čovjeka vole u svojoj blizini. Potom je tu civilizacija u
obliku odbačenih automobilskih guma i drugog otpada. I stotine i
stotine hektara zapuštenih vinograda, voćnjaka, pašnjaka i
livada. Pravi raj za američkog cvrčka kojeg znamo djelovanjem
kroz zlatnu žuticu, vidi se i u vinogradima mjesta koje prije
spomenusmo.
Srećemo u Frkanovcu gospođu kako šeće svog Princa, ponosnog psa,
koja kaže kako će teško biti dobivena borba sa zlatnom žuticom,
jer previše se zabrazdilo odlaskom ljudi sa sela. Pozvala je
gospođa na gemišt, a mi prije krenusno Školskim putem, koji je
djelo Željka Medveda i Frkanovčana, na Krče i kod
obitelji Novak bijasmo pozvani na
gemišt, što se ne odbija, a vidjesmo i poput prije spomenutog
Princa, lijepog Oskara, ali i plodovima prebogata stabla jabuka.
Ne, nismo zaboravili prvi poziv i popismo s ljudima na
gruntu Margarete Škvorcove par gemišta
uz želju da zlatna žutica nestane kako je i došla.
Složismo se kako iz Amerike ne može u Lijepu našu doći ništa
dobro. Bio bi ovo grozan završetak lijepog dana te stoga
zastasmo na Vodeninskom bregu i osladismo se bobicama ‘izobele’ i
plodovima ‘tepke’ i oči napojismo slikom izlaska mjeseca. Jako je
lijepo sada u raju na zemlji u Hortus Croatiae, pa neka vas
ove fotografije potaknu da izađete iz domova, kuća i stanova i
divite se prirodi i djelu božjem na zemlji!