"Jutro je pametnije od večeri" - Je li baš tako?
Službeno smo, kažu, izašli iz socijalizma. Jesmo li? Ma
kako ga ljudi nazivali, svako društveno uređenje, nekome je
majka, nekome pak maćeha, jer povijesna konstanta
jest: “sit gladnom ne
vjeruje.”
Pravo i pravda niti su niti će biti istoznačnice. Zašto? Pa, zbog
toga što su ljudi sebični i zli, a oni dobrohotni i nesebični u
ogromnoj su manjini.
Nakon nedavnog papina posjeta Irskoj, a i što je Petrov
nasljednik sve tamo čuo i doživio i u Lijepoj našoj se stidljivo
počelo spominjati“farizeje i
licemjere!” baš kao da se pune dvije
tisuće godina nove ere za te velmože uopće nije znalo da su među
nama.
Nakon potrošenog socijalizma s komunistima na čelu, već 28 godina
uživamo kapitalizam, pa
socijalistički “drukeri” dobro
honorirani i s privilegijama vlastima i dalje denunciraju
neistomišljenike.
Danas ih
nazivaju “uhljebima”, a iz “aorista” promijenio
se tek naziv dok
je “djelatnost” ostala ista.
Ako bi autor ovih redaka progovorio nešto
o “aoristu” mnogima bi to
danas bilo poprilično zamorno štivo.
Jer, u eri suvremenih tehnologija, a i onih za koje još ni čuli
nismo, tko bi uopće htio čitati o tamo nekom proskribiranom članu
onoga vremena čiji
se “repovi” ni danas ne
zaboravljaju.
Tko bi to čitao osim, recimo, nekog povjesničara koji ne
fabricira povijesne činjenice, ne vadeći ništa iz konteksta kada
se što događalo. E, kad bi bilo tako tad bi stvari posve drukčije
izgledale, ali…
Recimo, majka autora ovih redaka, nadničareći u fratarskim
vinogradima u Zlatnoj dolini često je slušala priču jedne svoje
supatnice od motike kako muku muči da svog jedinca nekako
nagovoriti da jede…, a naša hraniteljica Ana znala je
dometnuti: “Ja svojih petero malodobnih pilića”
– kako nas je često
nazivala – “moram tjerati od trpeze, jer im baš
i nemam što ponuditi za jelo…”
Tako je bilo u ono vrijeme, u
vrijeme “aorista”. Naravno, život
naše šesteročlane obitelji i nije baš najogledniji
primjer minulog vremena. Naime, mnogi su još drastičnije
trpjeli.
Neki su, čitam ovih dana po internetskim
portalima: “desetljećima zatajivali
imenovati svoje porijeklo, pa umjesto da kažu : ‘Ja sam Hrvat’,
morali su reći: ‘Ja sam iz
Hrvatske’, a ” tko bi iskazao
svoj nacionalni ponos, tome je prijetio zatvor”.
Kao proskribirana osoba zbog pokojnog oca, (kojega se ni
ne sjećam jer sam bio falaček star tek 9 mjeseci kad smo se nas
dvojica posljednji puta vidjeli. Naime, otac mi je bio na onoj
drugoj, onoj gubitničkoj strani), od svoje najranije
dobi UDBA se redovito zanimala za moju braću u emigraciji, a
zanimao ih je i moj pokojni otac za čije kosti ni
dan–danas ne znam u kojoj jami počivaju.
No, ovih dana čitajući jednu izjavu jedne uvažene osobe, da se
nije smjelo deklarirati kao Hrvat. Vjerujte mi na riječ, takvo
iskustvo osobno ne pamtim, pa čak ni one 1966. kada sam za
dvostruko veću plaću otišao raditi u Titovu Korenicu!
Naravno, kudikamo su teži primjera trpljenja onih, prenose
portali, koji
su: “samo htjeli
biti slobodni, htjeli imati mogućnost u dućanu birati između
raznih vrsta jogurta, i da ne moraju vlastima priopćavati koliko
će kruha trebati idući tjedan.”
I, kako ne suosjećati s takvim patnicima, jer za ljude željne
slobode ta činjenica je bilo uistinu frustrirajuća. Tek se s
vremenskim odmakom mogu sagledati koliko ljudske sudbine znaju
biti različite, pa i grozne.
Naša šesteročlana obitelj, petero malodobnih gladuša s
majkom-hraniteljicom – tom našom heroinom Anom, bili smo sretni i
prezadovoljni kad smo imali punu zdjelu kukuruznih žganaca i
kuhanog kravljeg mlijeka, a poneki čvarak, koji je na dnu kante u
kojoj se čuvala svinjska mast, još preostao da ga još jednom
prepržimo pa na toj masnoći ispečemo zafrig, za
zafriganu-prežganu juhu-čorbu, za ‘ćoravi
paprikaš’…, a grah s kupusom bila nam je
prava poslastica…
Meso? Kad je i zamirisalo s pomalo rasklimane trpeze,
isključivo se jelo nedjeljom – kuhano u kiselom kupusu. Iz
našeg kućerka u kojemu smo živjeli, iz naših dječjih grla
svakodnevno se orila vesela pjesma… veselili smo se svakom
novom danu, vjerovali u bolje sutra, jer nas je naša heroina,
majka Ana, nadahnjivala optimizmom, neizmjernom ljubavlju i
vjerom u bolje dane.
Istinabog, za “jogurt”, a
osobito da ih ima nekoliko vrsta, vjerujte mi na riječ, tada
nismo ni znali da uopće postoji. Ma, kakav jogurt, kiselo
mlijeko iz “štumbleka” bilo
je prava poslastica.
Međutim, lukno našem hromom
popu Đuri, čija su zaprežna kola tamo negdje iza sv. Tri Kralja
pred kapijom svakog kućnog broja, pa i ispred naše avlije čekala
na “danak” – nikome se nije
praštalo.