- Mnogo čitam, poglavito povijest i tehničke knjige, agro literaturu, uzgajam raznovrsno drveće, voće, povrće i cvijeće i u tome, u prirodi pronalazim smislenost ovog čime se bavim. Siguran sam kako tanka nit povezuje prirodu i tehniku i čovjeka k sebi privija, kaže Franjo Belović iz Hlapičine, predsjednik Oldtimer kluba Međimurje
Prošlog vikenda u sklopu priredbe Porcijunkolovo 2018. održan je veliki Međunarodni susret oldtimera u organizaciji Oldtimer kluba Međimurje u kojem je sudjelovalo rekordnih preko 340 oldtimerista iz Hrvatske, Slovenije, Švicarske, Austrije i Mađarske. Od Čakovca, preko Svetog Martina na Muri, Štrigove i Železne Gore do Nedelišća, svu silu, ljepotu i zvukove motora, te rasne vozače i zvrkaste suvozačice vidjelo je nekoliko tisuća ljudi.
Mnogi nisu mogli vjerovati poglavito oni koji znaju što su
oldtimeri i koliko to vrijedi u novcima mjereno, tko i što je to
okupilo toliko ljudi i toliko vozača i vozila i kako sve prolazi
u radosti, zafrkavanju, uživanju u ljepotama i dobrotama
‘hrvatskog Izraela’ i bez ijednog incdenta. A zna se kako rijetko
koja utakmica s nekoliko desetaka sudionika završi bez incide nta
i uz sudjelovanje policije. Ovdje je policija imala jednog
čovjeka (službenika) i on je bio bez posla, ali plaću je
zaslužio.
Iza Međunarodnog susreta oldtimera u organizacijskom dijelu stoji više ljudi od samih članova preko uvijek revne i strpljive policije do ugostitelja i domaćina, kao što je ovaj put bila obitelj Alojza Tomšića u Železnoj Gori. Svi oni ipak trebaju vođu koji upravlja događanjima, kojeg se pita, koji odlučuje i koji na kraju za sve dobro i slabo odgovara. Ta osoba je Franjo Belović, dugogodišnji i aktualni predsjednik Oldtimer kluba Međimurje Mihovljan – Čakovec, čovjek pod čijom rukom su bili svi sudionici susreta ali i svi članovi tijekom godine.
I naravno, takvog čovjeka pitamo kako je uspio okupiti toliki broj sudionika, što sve te izvan Međimurce, Austrijance, Slovence, Mađare i Švicarce privlači na događanja koje njegov klub priređuje. Pitamo ga više toga, ali i utvrđujemo, jer družimo se i znamo 20 godina pak nema tajni velikih, a ne pitamo ga je li ikoga izbacio iz članstva, ili to kani učiniti, kako bi se red učvrstio. I ne pitamo ga kako to da nije postao šnajder, kada mu je otac bio vrsni majstor-obrtnik, a u ono vrijeme je bilo nekako normalno da netko od djece naslijedi posao. I kako nije ušao u politiku.
Pripremajući ovja razgovor, Franjo nas je prvo proveo kroz svoje
prostrano obiteljsko dvorište koje se nalazi na impresivnom i
povijesnom području negdašnjih grofovskih obitelji loze Feštetić.
Tu smo shvatili koliku i kakvo znanje o prirodi posjeduje taj
čovjek, a koliko o povijesti Međimurja, Murskog Središća,
Hlapičine i Novih Dvora. Doznajemo, kako upravo priroda njemu
daje snagu i kako u prirodi prnalazi smisao i snagu vođenje
međimurskih oldtimerista.
Pokazujemo i dajemo više od svih drugih
Stvarno zašto i zbog čega, je toliko oldtimerista, gotovo iz pola Europe došlo na porcijunkulovski susret oldtimerista? Što ih je privuklo?
– Malo pazite, nije porcijunkulovski nego međimurski, a Porcijunkulovo s čijim organizatorima godinama dobro surađujemo je događaj koji pohodi mnogo ljudi i to je prigoda da vide i nas. Svi oni kada dobiju poziv ili čuju putem medija ili bivaju pozvani od domaćina, ne dvoume ići ili ne ići nego hitro spremaju sebe i svoja vrijedna vozila i prijave nam se za sudjelovanje. Što ih privlači? Mi jedini kao domaćini uvijek nešto novo nudimo, i dok svi ostali nude trgove, rive i tvrđave te šetnice, mi nudimo Muru, Dravu, Čakovec, Štrigovu, gorice, kulturne i povijesne znamenitosti, domaće vino i domaču hranu. I najviše nudimo i dajemo srce, dajemo emociju.
Bez emocije ništa ne prolazi i ljudi to znaju, pak ne čudi što smo već sada za slijedeći ovakav susret zaprimili četrdesetak predbilježbi. Ima onih koji žele i još ‘malo tehnike’, te predlažu međimurske hid roelektr ane, gdje bi doznali još više o kraju ‘Med i Murom’.
Žele međimurski Grosglokner i njega će biti
Kaže Belović što sve oni nude svojim gostima i sudionicima panoramske vožnje po Međimurju, gdje im sva osjetila budu zadovoljena, ponekad i prepuna. No predlažu li ti ljudi nešto što bi već sada znameniti susret i bajkovito Međimurje s draguljem Štrigova učinilo još zanimljivijim?
– Oni svi su opčinuti Međimurjem kao i svime onim što im mi
dajemo što mogu vidjeti, kupiti, konzumirati i sprijateljiti se s
domicilnim stanovništvom. Imamo primjere kako su na primjer
oldtimerske obitelji iz Austrije u Međimurju pronašle
slične-srodne duše i sada se posjećuju i druže ne samo u ovoj
prigodi, nego tijekom godine i po nekoliko puta. To su te
vrijednosti ničim mjerljive, a tako značajne. Značajne i za našu
mladu državu, prelijepu domovinu, istina i napačenu, ali slavnu i
časnu.
Oldtimeristi u Hrvatsku u Međimurje, mislim na inozemne, ne dolaze tražiti nedostatke ili izmišljati sukobe i slično. Oni dolaze sa štovanjem konzumirati ono što im ponudimo, ono što imamo i ako mi kažemo kako je na primjer Tomšićevo vino sam vrh svjetskih vina, oni to shvate i prihvate te takvu istinu šire među svojim prijateljima. I neće biti čudno ako uskoro na susret dođe i 500 sudionika.
Hrvatska, ogromna većina Hrvata i posebno Međimurci vrijedni i pošteni su ljudi, a to se u svijetu cijeni. Naravno, da odgovorim na pitanje predlažu li oni nešto što mi nemamo, oni Mađerkin breg vide kako mjesto susreta oldtimerista na uzvisini, poput susreta na Grosglokneru u austrijskom Tirolu. Jako, jako se svima, od 1. do 346. svidio Mađerkin breg s kojeg se vide dvije lijepe crkve Svetog Jeronima i Marije Magdalene, vrlo slično prizoru s Grosgloknera, koji oldtimeriste prima na platou koji je na oko 3 000 metara visine.
Vjerujem kako možemo nešto vrlo slično stvoriti na Mađerkinom
bregu. Uskoro budem o tome razgovarao s Josipom
Mikecom iz TZ Štrigova jer osjećam kako je to prava adresa,
kako je to čovjek koji će pronajti one koji o tome odlučuju i
moguće je da se uskoro nađemo na međimurskom
Grosglokneru-Mađerkinom bregu.
Tri mjeseca naporno radimo na organizaciji ovog susreta
Potrebna je silna energija kako bi se svi ti ljudi pozvali, odnosno njihove prijave ubiliježile, a samo vi i četiri-pet ljudi uz vas. Posao je to za profesionalce, ali profesionalce kojih nema. I pitanje je bili onda sve to bilo ovako emotivno, srdačno i bez zamjerno, ako se netko malo udaljio od ‘štrase’.
– Pripreme za Međimurski susret odltimera povodom Porcijunkulova, ponavljam kako su Boška Ban Vlahek i ekipa savršeni partneri u projektu, traju tri puna mjeseca, dakle odmah nakon Uskrsnog ponedjeljka kada nam prečasni Ivan Herceg u molitvi poželi sreće i uspjeha, a potom blagoslovi sve nas i naša vozila, krećemo u pripreme. Treba pohoditi ili pronaći domaćine i motivirati domaćine na prijam toliko ljudi i vozila. To je količina tehnike i ljudstva, to je snaga, to je temperament i to su različitosti i želje sudinoka, te treba biti hrabar primiti nas toliko.
Hvala Bogu do sada smo sve uspješno riješili, bez mrlje i tako mora biti. Treba pronaći sponzore, jer sami toliko novca nemamo. Jer, bez obzira što sve radimo volonterski, nešto to sve i košta, kada se u obzir uzme kako na susretu imamo tehniku koja se u novcima može mjeriti u stotinama tisuća eura i kada znamo kako sudionici imaju od 10 do 85 godina. Kada krenemo na put, onda je već lakše jer svatko zna što može, što smije i do kuda smije. Kako dugo ćemo moći na ovakav načim bez profesionalno tajnika ili predsjednika, ne znam, ali za sada ide. Žrtva nije uzaludna. O ljudima i tehnici je riječ.
Kada je otac polagao vozački, ja sam položio za oldtimera
Rekli smo kako Belovića nećemo pitati, zašto nije šnajder-krojač,
kada mu je otac Ivan Belović bio vrsni
krojač, od kojeg je nešto naučio i autor- činitelj ovog intervjua
u Krojačkoj zadruzi ‘Partizanka’ kasnih 60-tih godina prošlog
vijeka. No, nešto drugo od ili kod njegovog oca Franjo je uzeo
ili dobio.
– Kada mi je otac polagao vozački ispit, mene je to jako zanimalo, pak sam se motao oko svega, čitao, gleda i upijao. Mogu reći kako sam onda kao dječarac na određeni način već postajao ovo što sam danas, oldtimerist. Strast i zanimanje za motore i tehniku u meni je stalno nazočna. U Murskoj Soboti 15 godina bio sam član tamošnjeg Oldtimer kluba, a potom dolazim u Međimurje gdje je na inicijativu Dragutina Drageca Kocijana iz Pleškovca osnovan klub, čiji je on bio i prvi predsjednik, te prvo postajem počasni, zatim stalni član i na kraju predsjednik.
Otac me učio, kako moram biti pošten, poslušan, uredan, savjesta, strpljiv, kukturan prema drugima, poglavito starijima te biti strpljiv. Sve sam to prihvatio i u sebe ugradio što mi omogućava klub voditi ovako kako to činim. Mnogo je to ljudi, puno interesa, događanja i da bi s ve to mogao, potrebni su mi očevi savjeti sada u djela pretočeni. Sigurno ima i nedostataka i ‘iskrica’ no dogovorom sve rješimo.
Vidite, imamo jako starih članova koji više neće moći voziti, pak svoje automobile i motorkotače žele nekome pokloniti. Tu posredujemo i zadovoljstva su ogromna. Razgovaramo i o dobi vozila koje zaslužuje status oldtimera. Sada je rubna granica proizvodnja 1990. godina i mišljenja sam kako se ona ne bi smjela pomicati na ovamo, jer ‘oldatjmeri’ se trebaju popravlajti šrafuncigerom, hamrom, klejščami i slično, a ne mijenjanjem (kazet dijelovi) dijelova sistema.
Ovdje su Feštetići imali Panšule, drugu u Europi
Franjo Belović zaljubljenik je u prirodu, atu zaljubljenost prenio je u svoje dvorište i kaže kako mu upravo priroda, sva stabla, sve biljke, cvijetovi i plodovi daju snagu, inspiraciju i odlučnost da se bavi oldtimerima.
– Na svojem gruntu imam sve vrste bjelogoričnog drveća našeg
područja, osim bukve. Nisam je uspio uzgojiti. Imam cedrove iz
krajeva biblijskih, Marijina, Josipova i Pavlova, kao i
Judino drvo iz kraja Isusovoga, pak tako i Jezušovu krunu,
Marijine suze… Imam jabuke, kruške, kiwi, limun, trešnje,
ogrozd, suncokret, adamovo drvo, huncvute, nevene, paprike,
paradajz i krastavce, sve malo drugačije od ostali. Naime, ovdje
gdje je moja kuća i moj grunt svoj posjed i ogroman voćnjak imala
je obitelj Grofa Feštetića, koja je imala ‘Panšule vrt’
(tako piše u povijesnicama), svojevrsnu školu voćarstva, drugu u
Europi, odmah iza Engleza.
Sve me to jača i krijepi i pokazuje i dokazuje, kako je sva
tehnika, sve inovacije i mnogo drugoga ustavri i zapravo započelo
i nastalo u prirodi, kasnije pretočeno u ono što je nastajalo
kroz povijest i traje danas. Isto tako u brojnim spisima i
svjedočanstvima nalazim kako je Hlapičina bila mjesto
poljodjelaca, te šnajdera, šoštara i kovača kao i Mursko
Središće. Kasnije su došli rudari, te je Mursko Središće prije
grad šnajdera, šoštara i kovača nego rudara. Sve pak je to u
svezi i značaju tehnike, tako ugrađene u svako poru oldtimer
vozila, iz čega onda mi crpimo radost pripadanja tom svijetu.
Svijetu ‘oldtajmera’ i kao vozila i kao ljudi.
