Kada je Varaždinac Tihomir Buden, u Oluji zapovjednik voda II. satnije, I. bojne 7. gardijske brigade, ušao u Knin na ulicama nije bilo nikoga. A bolnica je bila natrpana ranjenicima i civilima...
Tihomir Buden iz Varaždina imao je samo 24
godine kad je po ulasku u Knin prvi stupio na portu bolnice u tom
tek oslobođenom gradu. On je u Oluji bio zapovjednik voda
II. satnije, I. bojne 7. gardijske brigade, pišu
24 sata.
– Dan uoči Oluje u 5 sati ujutro počele su topničke pripreme u
svim smjerovima prema Kninu. II. satnija trebala je zauzeti
Čuku i Samar, i premda smo to dugo očekivali, ta
odluka nas je iznenadila, a uzbuđenje se pomalo miješalo sa
strahom – prisjetio se svojedobno za 24 sata Buden.
Na njihovu smjeru djelovanja, ispričao je tada, neprijatelj nije
pružao velik otpor za razliku od drugih satnija koje su imale i
poginule vojnike. Došavši na Čuku vidjeli
su protivničke vojnike kako se u silnoj panici i strci
povlače i glavom bez obzira bježe prema Kninu.
‘Kuće su zjapile prazne i napuštene’
– Na Čuki smo dočekali i zoru, pa čim se razdanilo, tog vrućeg 5.
kolovoza ujutro, krenuli smo prema Kninu. Iako smo na njih bili
spremni, nikakvih borbi do samog ulaska u Knin nije bilo. Tada
nam je zapovjednik satnije bojnik Srećko Vusić dao zadatak
da zaobiđemo grad i uđemo u Knin po cesti iz smjera
Strmice – prisjetio se Buden.
Pri ulasku u grad, vidjeli su da ni s lijeve ni s desne strane
ulice nema nikoga, kuće su zjapile prazne i napuštene. Tom su
cestom i došli do kninske bolnice. Prilazeći porti uočili su
neke civile na samom ulazu u bolnicu pa su im polako prišli.
‘Dr. Jovan Torbica ponudio nas je pićem’
– Bio je to ravnatelj dr. Jovan Torbica sa
svojim osobljem. Pitao me jesmo li došli preko Crvene zemlje, a
kada sam mu potvrdno odgovorio, predstavio mi se i
predstavio je svoje osoblje, te rekao da su unutra ranjenici
i ostali bolesnici. Zapovjedio sam jednoj desetini s
Milanom Hranićem da pregledaju i osiguraju
bolnicu, a dr. Torbica nas je potom pozvao u svoj
ured. Ponudio nas je nekim žestokim pićem, malo smo
porazgovarali i ja sam osobno obišao bolesnike i ranjenike –
kazao nam je Tihomir Buden.
Civili i ranjenici u bolnici su bili natrpani, a smrad ga je
podsjetio na vukovarsku bolnicu.
‘Jedna bakica mi je rekla: Ubi me sinko’
Kako to nije mogao podnijeti, ostavljajući osiguranje napustio je
bolnicu i s ostatkom vojnika uputio se prema središtu Knina.
Tamo je bilo, kaže mnogo civila na ulicama, uglavnom žena, djece
i staraca, te su dobili zapovijed da ih smjeste na sigurnije
mjesto jer je postojala velika opasnost od neprijateljskih
zračnih napada.
– Bilo ih je oko 50-ak, pa sam razbio izlog jednog salona
namještaja i unutra smo ih smjestili. Najviše me se dojmila
stara bakica koja mi je nekoliko puta rekla ‘ubij me, sinko’ i
jedva smo je uspjeli skloniti u taj bivši prostor salona
namještaja. Kad se situacija malo smirila, osobno sam poveo
civile u koloni dva po dva i vodio ih do mjesta gdje su bili
smješteni UN-ovi vojnici. Putem sam razgovarao s jednom Slovenkom
iz Maribora, gdje sam radio prije početka rata. Pitao sam je gdje
joj je suprug, ali mi nije htjela odati, pa sam zaključio da je
ili pobjegao ili je pak negdje ostao – kazao je Buden koji
je prije dolaska u 7. gardijsku brigadu prošao i pakračko
ratište, ali i ratište Bosanske Posavine.
Srećom, nije bio ni jednom ranjen, a bio i u 1. mirovnoj misiji
2008. godine u Siriji. Umirovljen je 2014. godine.