Medicinsku sestru Tereziju Pavlic u Pumama su zvali Majka Tereza. S njima je prohodala sve terene, pod kišom granata izvlačila i sanirala ranjenike, na prsima je nosila sanitetsku torbu, na leđima vojnički ranac...
Svima nama tijekom Oluje cilj je bio ući u Knin. Tog
trenutka, kad sam sa suborcima iz 7. gardijske brigade ušla
u taj grad, osjetila sam veselje i ponos. Ali i tugu. Tugu zbog
svih dečki koji su nas napustili, mirnim glasom za
24 sata govori
Varaždinka, umirovljena desetnica
Terezija Pavlic (53).
Ova medicinska sestra u borbenom sektoru svoje brigade
brinula je o ranjenima, izvlačila ih iz borbenih redova i pružala
im prvu pomoć.
Prije toga, osam je godina radila na odjelu intenzivne
neurologije zagrebačkog KBC-a Rebro. Upravo su je razgovori s
ranjenicima koji su s bojišta dopremani na Rebro potakli
da početkom 1993. godine, s navršenih 28 godina, pristupi
Pumama, s kojima je ostala sve do njihova ukidanja 2003.
godine. S njima je, kao djelatna vojna osoba, vojnik med.
teh. sestra I. pješačke bojne, Zapovjedne satnije sanitetskog
voda, prohodala sve terene, pod kišom granata izvlačila i
sanirala ranjenike te bila prva žena koja je ušla u Knin 5.
kolovoza 1995. godine.
‘Spavali smo na kamenu i zemlji, disali kao
jedan’
– Nije bilo podjela na muškarce i žene te me nikad nitko nije
tretirao drugačije niti degradirao zato što sam žena. Išlo se
naprijed, među nama je vladalo jedinstvo, na krilima
adrenalina išli smo u akcije ne razmišljajući o opasnostima.
Da idemo u Oluju saznali smo dan prije. Krenuli smo iz Zadra,
preko Grahova do Knina. Na prsima sam nosila sanitetsku torbu u
kojoj je uvijek bila dovoljna količina braunila, zavoja,
sterilnih gaza i infuzija, a na leđima vojnički ranac s
rezervnom odjećom i vrećom za spavanje, šatorsko krilo, šljem i
pušku. Spavali smo na kamenu i zemlji, disali kao jedan, a ni
najžešći napad nije me sprečavao da izvlačim i zbrinem svoje
suborce – pripovijeda Terezija koju su suborci zvali Majka
Tereza, sestra Tereza i teta spasiteljica.
Njezino sanitetsko vozilo, kaže, bilo je prava mala ambulanta.
Čisto, s bijelim plahtama i jastučnicama koje je sama prala na
bunarima kraj kojih bi se utaborili na putu prema Kninu.
Sa starom peglom na žar peglala posteljinu
Tijekom odlaska na teren nikad se nije znalo kad se vraćamo. Za
sigurnost pacijenata, pa i nas osobno, trebali smo misliti i o
onom najvažnijem, održavanju osobne higijene i prostora u kojemu
smo boravili. U sanitetu smo vozili i lonac od 25 litara, u
kojemu bih iskuhavala jastučnice i plahte. Imala sam i peglu, onu
staru na žar, kojom sam ih peglala da budu sterilne i čiste.
Vjerujte mi da smo nakon svake akcije sve dezinficirali
varikinom, Domestosom i sredstvima za dezinfekciju.
Moj sanitet je imao uredno posložene lijekove, zavoje, sterilne
gaze i folije, kisik i ostale medicinske potrepštine te je u
njega moglo stati pet ranjenika. Brinuli smo se za ranjene,
povrijeđene i bolesne. Obično su to bile ozljede glave, ruku,
nogu i trupa. U tim trenucima, nakon što izvučeš ranjenika, moraš
ga zbrinuti. A na meni je bila procjena koga ću zbrinjavati
prvog. Nasreću, uvijek se pokazalo da sam dobro procijenila
– govori Terezija.
Dodaje kako njezina struka, med. teh. sestra, ne gleda boju
kože, vjeru, naciju, stranku i sl., nego da je vodi isključivo
humanost. Tako se i ponašala tijekom cijelog Domovinskog
rata, pa i kad je ušla u kninsku bolnicu.
– Naši ranjenici od ostalih bolesnika koje smo zatekli u bolnici
bili su odvojeni i smješteni na prvom katu te je o njima
vodila brigu ekipa liječnika i medicinskih sestara iz Zadra. Nije
bilo nikakvog maltretiranja bolesnika, niti od onih koje smo tamo
zatekli niti od onih koji su naknadno došli. Imali smo
profesionalni vojnički odnos i dobru suradnju s liječnicima, ali
i bolesnicima koje smo tamo zatekli – kaže Terezija koja danas
radi u privatnoj zagrebačkoj Poliklinici Grbavac.
Biti medicinar na prvoj crti bojišnice je – improvizacija.
Njezine zlatne ruke tijekom rata spasile su 138 teških
ranjenika. Iako u tim trenucima nije razmišljala o
opasnostima kojima se izlagala dok je pod kišom granata izvlačila
i zbrinjavala ranjenike, kaže da ne zna kako bi danas
odreagirala u tim trenucima.
– Biti medicinar na prvoj crti bojišnice znači pomoć i spašavanje
u teškim uvjetima. Improvizacija. Dok sam radila u bolnici,
imala sam uz sebe liječnika i sigurno okruženje. Kad si na prvoj
crti bojišnice, ničega od toga nemaš. I upravo je na nama
bila sva težina procjene ‘trijaže’. Da sam, bilo u trijaži
ili saniranju ozljeda, nešto pogrešno napravila, čovjek je mogao
umrijeti. Nasreću, sve povratne informacije koje sam dobivala
nakon što bi ranjenik otišao do bolnice bile su pozitivne te su
mi od liječnika dolazile pohvale. I meni je to bilo dovoljno –
priznaje Terezija.
Pribrana u svakom trenutku
Pitamo je kako joj je bilo spašavati živote svojih teško
ozlijeđenih suboraca s kojima je provodila više vremena nego s
obitelji. Zamisli se pa kaže:
– Možda je suština svega što sam uvijek bila pribrana u teškim
situacijama. Nagledala sam se svega i svačega, a posebno mi
je u sjećanju ostalo teško ranjavanje suborca. Pogođen je
metkom, ulazna rana bila je promjera filtera cigarete, a
izlazne rane nije bilo. Bio je malo priseban, pa u
nesvjesnom stanju. Dala sam mu kisik, stavila na ranu sterilnu
gazu i foliju da mu zrak ne izlazi iz pluća te zamolila dečke da
mi pomognu da ga što pažljivije i opreznije spustimo dolje.
Uspjeli smo ga izvući, dovesti do sanitetskog vozila i transport
je trajao dugo do bolnice. Iz bolnice su mi javili da sam odlično
postupila u saniranju ozljeda, a kad smo se nakon nekog vremena
sreli i pogledali njegovu rendgensku snimku, izbrojila sam
mu 138 gelera u tijelu – svjedoči Terezija.
Danas živi u Varaždinu, hoda njime visoko uzdignutog čela i uživa
u obiteljskoj idili sa sinom i kćeri te suprugom
Marijanom Pavlicom.