Slavni pjevač umro je godinu dana nakon što mu je dijagnosticiran rak pluća
Oliver Dragojević, legenda hrvatske glazbene
scene, umro je u Splitu u 71. godini života. Slavni
pjevač umro je jutros u pet sati u splitskom KBC-u, mjesec
dana nakon što je hospitaliziran i godinu dana nakon što mu je
dijagnosticiran rak pluća. Nažalost nije stigao u svom Splitu
odsvirati dva rasprodana koncerta u Spaladium Areni 15. i 16.
prosinca.
Otkazani su tjedan dana ranije, a mi koji smo ga uspjeli vidjeti
u, također rasprodanoj Areni Zagreb početkom 2017., nismo ni
slutili da će kratkotrajna bolest imati ovako ozbiljne
posljedice. Dapače, davali smo tamo u Areni izjave za
dokumentarni film koji se snima o Oliveru i nabrajali njegove
uspjehe i zasluge. A bile su ne samo velike – od 1967., dakle
prije točno pedeset godina, kad je na pozornici Splitskog
festivala debitirao s pjesmom “Picaferaj” Zdenka
Runjića – nego i tijekom posljednjih dvadesetak godina,
kad je kao rijetko koji domaći pjevač Oliver hrabro izmijenio
tijek svoje karijere.
Prisjetimo li se sintagme “kozmički Dalmatinac”, koju je
Dražen Vrdoljak skovao davne
1977. u bilješci za kompilaciju “Malinkonija”, parafrazirajući
američki “cosmic country”, složit ćemo se da je bitne zasluge za
rastući Oliverov status sedamdesetih godina prošlog stoljeća imao
autor većine njegovih pjesama, Zdenko Runjić. No, od više od 600
pjesama koliko je Runjić napisao, dvjestotinjak ih je snimio s
Oliverom, zabetoniravši prvu fazu Oliverove karijere.
Klasici poput “Galeb i ja”, “Ako izgubim tebe”, “Na kraju puta”,
“Malinkonija”, “Skalinada” i druge gotovo da su “upravni odbor”
mediteranske osjećajnosti, kod nas pravilno protumačeni kao
domaća inačica američke “južnjačke utjehe”, pisane u suradnjama s
tekstopiscima Jakšom Fiamengom, Tomislavom Zuppom ili Momčilom
Popadićem. Čak i nama, tada mlađim klincima i nadolazećim
rokerima taj se opus činio prihvatljivim i logičnim, te
emocionalno iskrenim, tj. vjerodostojnim. No, da sve nije išlo
kao po loju, kako se danas smatra, govori bizaran podatak da
1975. godine “Galeb i ja”, jedna od ponajboljih domaćih pjesama
svih vremena, na Splitskom festivalu nije dobila nijednu nagradu
osim Oliverove za izvedbu, da bi naknadnom pameću petnaestak
godina kasnije bila proglašena najboljom pjesmom svih splitskih
festivala. “‘Galeb’ je mogao biti osobni Dragojevićev hit, no
radilo se o isuviše finoj pjesmi da bi postala nacionalni hit”,
piše Dražen Vrdoljak 1977. godine i ispravno detektira situaciju
u kojoj je estradne plićake tek trebalo podići na višu
razinu.
Dvadesetak godina kasnije Oliver ih je podizao hrabrom promjenom
glazbenog smjera u karijeri, čiji je nastavak donio drugačije
albume i pjesme, nove suradnje i doveo ga do nekih od najboljih
koncerta koje je održao, pa još po prestižnim svjetskim
dvoranama. Oliver je uz suradnike od devedestih godina pronašao
sofisticirani ključ i podigao standarde estrade te ih učinio ne
samo kvalitetnijima. Ono što je Miljenko Smoje napisao za Zdenka
Runjića – “Sa svojom muzikom postao je simbol današnjeg Splita ka
ča je Tijardović bija onega starega” – moglo i se reći i za
Olivera Dragojevića u zadnjih dvadesetak godina rada. promocijom
glazbe koja je u nekim trenucima donijela najbolje što smo dobili
od “Dalmatian world music”.
U doba proslave okruglog 60. rođendana Davida Bowieja 2007. netko
je u britanskom tisku primijetio da su Bowie i Bob Dylan jedini
rock glazbenici tih godišta koji se ne boje rizika i pronalaženja
novih puteva. Premjestimo li priču na domaći teren, Oliver
Dragojević nameće se kao prvi izbor za titulu “izmišljanja” novog
sebe. Dapače, svi mi kritičari to smo i spominjali pišući o
Oliverovim albumima i koncertima u zadnjem razdoblju njegove
karijere, kojima je – a posljednji je bio onaj u Areni Zagreb –
za razliku od okamenjene estrade konkurencije, hrabro mijenjao
dotadašnju putanju i glazbenu optiku.
Koncertima u pariškoj Olympiji, newyorškom Carnegie Hallu,
londonskom Royal Albert Hallu i Operi u Sydneyu, Oliver je
uspješno odradio ambiciozne projekte, opsežne i prema tamošnjim
mjerilima. Pa ih nastavio u Moskvi i Las Vegasu 2015., gdje je u
Pearl Theateru nastupio sa simfonijskim orkestrom sveučilišta
Nevada, a gosti na pozornici bili su mu deseterostruki dobitnik
Grammyja, kubanski jazz trubač Arturo Sandoval i španjolski
virtuoz usne harmonike Antonio Serrano, koji je radi Olivera
dolazio i u Vela Luku a Korčuli.
U tim prestižnim dvoranama na velikoj je skali, s pratećim
orkestrom, pokazao kako se može raditi drugačije. Uz nove ključne
suradnike poput Alena Bjelinskog i Ante Gelu, i mladi Stjepan
Hauser nametnuo se kao nova osoba koja je iz klasike stigla u
svijet pop glazbe i u suradnju s Oliverom na zajedničkom albumu
“Noć nek’ tiho svira”. I bez obzira na medijski razglašeno
gostovanje 2Cellos na koncertima Eltona Johna, sam Hauser govorio
mi je kako mu je suradnja s Dragojevićem ostvarenje davnih snova,
ne samo jer se radilo o velikom pjevaču, već i zato jer mu je
Oliverova glazba odmalena ušla u uho.
Ugođajnost Oliverovih pjesama i emocionalnost i sugestivnost
glasa dušu su dale za premještanje na drugi glazbeni teritorij u
kasnijoj fazi karijere, u kojoj je Oliver guštao najviše. Jednom
prilikom mi je na Porkurativama prije nastupa na večeri
posvećenoj Jakši Fiamengu rekao “Meni je sreća vrlo jednostavna
stvar, do nje doći mi je samo sjesti za klavir i svirati pjesmu”.
Bila je to sreća dok još nije 2016. snimio svoj zadnji album
“Familija” s Gibonnijem i krenuo na seriju velikih zajedničkih
koncerata s Gibom, pa 2017. i svojih vlastitih uz proslavu 70.
godina života i 50. godina karijere, započete u splitskim
Batalima, a potom “Picaferajem” na splitskom festivalu
1967.
Oliver je bio neusporediva estradna faca i veličina, naš “The
Voice” kakav je Sinatra vani, istovremeno opušteni morski vuk i
besprijekoran glazbenik koji je posljednjih godina radio projekte
i snimao albume kakve se drugi ne bi ni u ludilu usudili raditi i
riskirati. Poput fenomenalnog koncerta uz pratnju Elvis Stanić
Group, najboljeg Oliverova nastupa koji sam vidio, kad se 2010.u
dvorani Vatroslav Lisinski hrabro suprotstavio očekivanjima
publike i izveo beskompromisan komorni program.
Oliver je zadnjim albumima donio sasvim drugačiji zvuk i stekao
novu publiku. Kad sam ga jednom pitao je li to namjerno planirao,
odgovorio mi je; “Nije bilo plana, ali onog trenutka kad sam sa
Zdenkom Runjićem prestao raditi, nakon njega bilo mi je
nezanimljivo išta takvo ponavljati, nikako nisam htio kopirati
to, a i bilo bi nemoguće kopirati Zdenka. Nego se točno dogodilo
da mi je uletjelo nekoliko mladih, novih autora, da ih ne
spominjem poimenice jer zaista ih ima dosta. Recimo, producent
“Novih svitanja” je bio Dino Dvornik i to je odmah značilo nešto
novo, mi smo i mene i način pjevanja i aranžmana potpuno okrenuli
i promijenili. Pokazalo se da je bilo ispravno”.
Doista, je.