Aktivno je podmićivanje najviše prisutno u sektorima policije, visokog obrazovanja, zdravstva i mirovinskog osiguranja
‘Korupcija: aktivno podmićivanje u hrvatskom kaznenom pravu i praksi’ tema je doktorata koji je nedavno obranio sudac Kaznenog odjela Općinskog suda u Splitu i zamjenik predsjednika Državnog sudbenog vijeća Mijo Galiot. To je dovoljan razlog da se dozna do kakvih se zaključaka došlo tijekom rada na doktoratu.
U našem društvu – gdje korupcije ima najviše?
Istraživanje je pokazalo da je aktivno podmićivanje najviše prisutno u sektorima policije, visokog obrazovanja, zdravstva i mirovinskog osiguranja. Na njih otpada više od 81% zabilježenih sudskih procesa koji su se vodili zbog počinjenja kaznenih djela aktivnog podmićivanja i u kojima su optuženi na kraju i osuđeni za ta djela. Zanimljivo je da je pravosuđe prisutno u tom kontekstu sa 2,03% iako je percepcija javnosti drukčija. Ovdje je riječ o pravomoćnim osudama, što znači da bi, prema nekom drugom kriteriju istraživanja, podaci možda bili i drugačiji. Ipak, s obzirom na ustavnu presumpciju nevinosti, kriterij pravomoćnih osuda najprikladniji je za ocjenu prisutnosti korupcije u društvu.
Postoji li ijedna djelatnost, a da nije zatrovana korupcijom?
Nijedan segment društvenog djelovanja nije imun na korupciju. No, vjerujem da ona nije sistemske prirode, a pojedini incidentalni slučajevi ne mogu biti dovoljna osnova za zaključak da je cijela država korumpirana.
Tko u nas najviše daje mito?
Analizirao sam najčešće davatelje mita samo kroz stupanj stručne spreme. Sudska je praksa pokazala da najčešće daju mito oni sa srednjom stručnom spremom (SSS) i oni s visokom stručnom spremom (VSS). Gotovo podjednako to čine oni sa završenom osnovnom školom i oni s višom stručnom spremom (VŠS). Tako su oni s osnovnoškolskim obrazovanjem počinili inkriminaciju aktivnog podmićivanja u 9,36%; oni s VŠS u 9,94%; oni s VSS u 23,39%, a oni sa SSS u 57,31% slučajeva.
A što se sve daje kao mito?
Sudska je praksa pokazala da se kao mito davalo i nudilo različite stvari. Uglavnom je bila riječ o novcu, vrijednosnim bonovima za kupnju, zaposlenju ili napredovanju na poslu, besplatnom turističkom ili drugom putovanju, različitim pokretnim stvarima, plaćanju građevinskih ili drugih radova. No, ti su počinitelji bili pravomoćno osuđeni i za davanje 20 litara vina, peke za pečenje mesa i janjeta, ali i za plaćanje ručka ili davanja stipendije za dijete primatelja mita.
I, kakve su kazne za to?
Postojeća je sudska politika kažnjavanja preblaga u odnosu na
zakonsku politiku kažnjavanja počinitelja kaznenih djela aktivnog
podmićivanja. Pritom se pod zakonskom politikom kažnjavanja
podrazumijevaju u KZ-u propisane kazne, a pod sudskom izrečene
kazne počiniteljima aktivnog podmićivanja. Sudovi kaznu zatvora
“davateljima” mita uglavnom određuju bliže zakonskom minimumu
propisane kazne zatvora ili ispod zakonskog minimuma i uz
primjenu uvjetne osude.
Ne. Takve se pojave po prirodi stvari najmanje mogu očekivati na sudovima prvoga stupnja čije odluke korištenjem pravnih lijekova gotovo uvijek podliježu nadzoru viših sudova. Oni koji računaju da je davanjem mita moguće utjecati na ishod takve odluke procjenjuju da na toj instanciji to i nije najpametnija “investicija” jer odluke prvostupanjskih sudova nisu pravomoćne, nemaju zadnju riječ.
Za primanje mita bio je osumnjičen dekan jednog fakulteta koji je studentima predavao, eto baš antikorupcijski odgoj. Pod istim su se optužbama našli i neki drugi sveučilišni profesori, liječnici, policijski i pravosudni djelatnici… Zašto ljudi koji imaju ugled i status, i trebali bi predstavljati moralne autoritete, ipak pokleknu pred – kuvertom s novcem?
Odgovor nije moguće precizno dati bez sagledavanja korupcije u najširem smislu riječi te domaćih društvenih i gospodarskih prilika. Zaboravljamo da smo se kao tranzicijska zemlja našli pred složenim zadatkom da umjesto sustava koji se ukorijenio u sve segmente društveno-političkog života ulaskom u EU implementiramo pojam korupcije kakav je, recimo, u skandinavskim zemljama. Istraživanje tog fenomena zaslužuje i sociološki pristup. Bilo kakav poremećaj u društvu dovodi do destabilizacije sustava, od čega “nije operiran” ni ljudski faktor koji taj sustav predstavlja.
Korupcijski su elementi nuspojave iznimno složenih društveno-političkih odnosa s kojima smo suočeni od stvaranja države. Nikako se ne mogu složiti s ocjenom da je to pojava vezana za visokoobrazovane strukture, o čemu sam u svom radu iznio i egzaktne podatke. Još se manje mogu složiti s tezama da je korupcija stil koji prevladava u pravosudnim krugovima. Mi se kao sustav moramo osloboditi od svakog oblika “pogodovanja”, da stvari pojednostavim do kraja, od radnika na pregledu vozila na tehničkom pregledu do svakog državnog službenika, pa tako i onih najodgovornijih.
Što učiniti da korupciju svedemo na što manju mjeru?
Institucionalno gledano, treba ponajprije izmijeniti stvarnu nadležnost USKOK-a u vezi s procesuiranjem korupcijskih kaznenih djela, tako da u njegovu djelokrugu rada budu samo najteža kaznena djela aktivnog (i pasivnog) podmićivanja iz područja javnog sektora, ali i ona iz privatnog sektora s obzirom na značaj djela i osumnjičenika. Možda bi bilo potrebno i da se njegova nadležnosti odredi i u odnosu na vrijednost (visinu) mita koja je ostvarena u korupcijskoj razmjeni. Tako bi se ta posebna tijela bavila samo krupnijim “ribama” na visokim položajima koji u jačoj mjeri narušavaju društveni i gospodarski sustav. To bi sigurno unaprijedilo učinkovitost rada. To se odnosi i na tzv. uskočke sudove. Vezano za zakonsku politiku kažnjavanja, valja primijetiti da je ona s vremenom znatno postrožena.
No, iz provedenog istraživanja proizlazi da sudska politika kažnjavanja nije pratila navedeni trend jer je bila sklonija odmjeravanju kazne zatvora u mjeri bližoj posebnom zakonskom minimumu pa i ispod toga minimuma primjenom instituta ublažavanja te primjenjivanju uvjetne osude. Stoga je nužno unaprijediti i ujednačiti tzv. uskočku sudsku praksu, pa i u pogledu težine kažnjavanja.
U korupciju spada i sukob interesa za što se u nas sumnjiče mnogi na visokim funkcijama, a teško je povjerovati da oni nisu u stanju shvatiti što je to sukob interesa.
Sukob interesa ne znači uvijek koruptivno ponašanje iako on to može biti i, u pravilu, predstavlja “predigru” korupciji. Promatrajući odnos koruptivnog ponašanja i sukoba interesa, može se reći da je korupcija konačna faza sukoba interesa i da najčešće znači kazneno djelo, dok sukob interesa uključuje u sebi širok krug različitih tipova ponašanja, ali većina se takvih djela ne klasificira kao kazneno djelo.