Na desetine tisuća neotkrivenih, maknutih, podcijenjenih, potisnutih, otjeranih i na bezbroj načina marginaliziranih 'Dalića' ima svuda oko nas. Ali oni ne dobiju priliku; oni ostaju zarobljeni u sustavu, piše Breglec
Poduzetnik Dražen Breglec iz Murskog
Središća, direktor i vlasnik BDC d.o.o., tvrtke za razvoj
stranih investicija i EU fondova, ostavio je na Facebooku
zanimljiv osvrt na proteklo Svjetsko prvenstvo u Rusiji, odnosno
na izbornika Zlatka Dalića. Breglec, naime,
smatra da je bolje da Zlatko Dalić napusti izborničku
funkciju. Breglecovu objavu prenijela su
24 sata.
– Zašto mislim da je bolje da Zlatko Dalić ode? (tekst nije
navlakuša)
Pretpostavljam da je 4 dana nakon završetka svjetskog prvenstva
svaki od hrvatskih sudionika finala bio dočekan propisno i
propisan broj puta, koliko mu je već pozicija na terenu i karma
namijenila. Također, pretpostavljam da svi naši srebrni konačno
blaženo spavaju, mirno i zasluženo, najmanje udvostručene
vrijednosti i ljudski i followerski i twitovski, ne na kraju i
financijski. Da ne bi bilo zabune, mislim to ozbiljno i iskreno,
a reći ću to samo jednom, iako bi radi stila pisanja, onako
“dežulovićevski”, bilo efektnije ponavljati misao prigodno na
početku svakog pasusa: “naši srebrni dečki zaista su odigrali
odlično, pristupom igri i odličnim vodstvom, zaslužili su naklon
do poda”.
ALI (naravno da je trebao doći i taj “ali”): naši su zapravo
odigrali onako kako su već odavno trebali igrati ili
odigrati.
Pila naopako? Ne bih rekao jer s obzirom na godine nekih, prošlih
su 3-5-ili 10 godina naši reprezentativci možda mogli igrati i
poletnije: isti je sport, ista repka, ista država, ista je i
publika, manje-više istih očekivanja: dajte nam kakav-takav
razlog da na 3 dana zaboravimo na sadašnjost i pomislimo kako je
život baš divan… Pa ipak, naši dečki nikad do sad nisu
odigrali tako kao su odigrali ovaj put, odnosno, da ostanem
dosljedan, “kako su već odavno trebali odigrati”.
Nije dakle pila naopako, zbilja ljudi, budite ozbiljni i probajte
si postaviti sljedeće, prilično logično pitanje: da ste vi
osobno, nakon dugo vremena zabušavanja, kalkulacija, intriga, i
tko zna čega sve ne, po prvi puta svoj pravi posao odradili kako
treba i to posao za koji imate sposobnosti i kvalifikacija,
za koji ste izvrsno, gotovo nestvarno plaćeni, za koji ste
odabrani, da ne kažem zaduženi, biste li zaslužili sve
lovorike, slavu i dodatan bonus? Ili bi vam možda u trenutku
kada ste, dakle po prvi puta, a pred penziju, odradili ono što
ste trebali raditi cijeli radni vijek, bilo primjerenije
uputiti poruku s genijalnog transparenta s Goranovog dočeka u
Splitu prije 17 godina, na kojem je pisalo (i unaprijed
oprostite, ali samo citiram): “FALA KURCU” ???
Pa ipak, gdje je i odakle se odjednom pojavila ta ključna
razlika između predugog zabušavanja i konačno dobro odrađenog
posla? E, tu se slažem s većinom i konačno sretno i
bezbrižno na trenutak u ovom tekstu mogu zaplivati
nizvodno: razlika je u Zlatku Daliću.
Razlika je međutim u čovjeku koji je došao slučajno, gotovo pa po
kazni, kada je ponestalo (jer su se već svi izredali) “naši”:
muljatori, potrčci, agenti, kojima je zajedničko bilo i to da su
dobrim djelom k tome i neznalice. Zlatko Dalić, kojeg ne znam
osobno i vjerojatno neću imati zadovoljstvo to
promijeniti, odaje dojam ultimativnog profesionalca, odlučan
i posvećen svojoj ideji i viziji; neizmjerno hrabar čovjek koji
je preuzeo odgovornost kada je izvjesnije bilo da će biti pedro
nego da će primiti treću izborničku plaću. I vrlo bitno za ovu
priču: prihvaćajući izborničku funkciju, Zlatko Dalić nije
imao puno za izgubiti, pa ga stoga, osim što ga nisu imali s kime
zamijeniti, nisu ga mogli ni ucjenjivati: tako je
dakle vrhunski stručnjak konačno dobio zasluženu
priliku.
Pa ipak ponovit ću rečenicu u naslovu (i riskirati opet
unfrendanje mnogih): za sve je bolje ako Zlatko Dalić
ode! Zašto? Jednostavno.
Prvo, za njega. Ništa se oko njega nije, niti će se uskoro
promijeniti. Okružen je istim ljudima koji ne misle otići, nekima
čak i s optužnicama ili presudama, karte su i dalje iste, ista je
i igra, zna se tko i zašto i u koga ulaže u ovoj nepresušnoj
nogometnoj močvari, samo će od sada, tj. nadalje, (sto i) drugi
puta biti oprezniji. Njegov odlazak bio bi dobar i za
hrvatski nogomet, (sad stvarno riskiram i socijalnu
“likvidaciju”) ali dozvolite, katarza koja se tu treba dogoditi,
bez tektonskog potresa se neće i ne može se dogoditi.
Dapače, njegov ostanak, u zanosu iznenadnog i neočekivanog
uspjeha samo će dati potvrdu da je taj uspjeh zapravo rezultat
OVOG sustava i stanja i neće se uvidjeti da se on realno dogodio
UNATOČ opakoj bolesti hrvatskog nogometa i
društva. Protagonisti sadašnjeg sustava naravno, predstavit
će viceprvake kao rezultat svog rada i jednog normalnog i
poželjnog stanja, jer, eto, “mi smo vam donijeli i u našem je
sustavu izrastao ovaj neviđeni uspjeh”… Eh, da je tu tekstu
kraj, bio bi ovo jedan, ovih dana uobičajen, manje ili više
uspješan literarni uradak. Ali nije.. Ovo do sad samo je dugi
uvod koji pišem prije svega zbog sljedeće alegorijske slike koja
me muči još od nedjelje navečer….
Koliko dalića u Hrvatskoj ima? Na desetina tisuća neotkrivenih,
maknutih, podcijenjenih, potisnutih, otjeranih i na bezbroj
načina marginaliziranih dalića ima svuda oko nas. Samo za razliku
od, ajmo tako reći, “sreće u nesreći” originalnog, ovi dalići
slučajem ne dobiju priliku; oni ostaju zarobljeni u sustavu
u kojem je nebitno koje su njihove stručne kvalitete, dapače, u
kojem moraju biti nečiji “igrač” ili još bolje član neke
partije, u kojem se njihovo mišljenje ne cijeni ni kad su
evidentno u pravu, u kojem ne smiju pokazati kompetencije jer s
njima postaju opasni, u kojem su čudaci ako cijeli život ulažu u
vlastito znanje, u kojem… da skratim, u kojem je meritokracija
nepoznat pojam i zapravo, gotovo sve je naopako. I u kojem
stoga, prije ili kasnije, odustaneš biti Dalić, jer vidiš da
se to ne isplati i da ovako, od svog rada ne možeš ni pristojno
živjeti i da se samo dalje zakopavaš.
“Lakše je promijeniti državu nego društvo” shvate naši dalići
prije ili kasnije, ostalo vam svaki dan, dragi moji, govore
demografi.
E, zato je možda dobro i za opijeni hrvatski narod, kad bi pravi
Dalić otišao, za opravdano 10 puta većom ponudom, u svijet. Jer
ovako, svakodnevni gorak pelin ima lažno sladak okus, a boca
u kanti se traži i jednosmjerna karta za Dublin se kupuje i
dalje, samo sada u kockastom dresu i sa “samo je jedno…” na
blaženim usnama. I ovako će se i dalje i u sve većem broju naši
ljudi, nakon 10 radnih sati posla, na pivi za šankom u nekom
baru, u nekom austrijskom selu, još desetljećima smijati u brk
jadnim Austrijancima riječima: “e, da nema VAR-a, MI bili bi
prvi, a ne vi, Moskvu ni primirisali niste…”
Navijam da sam u krivu, manje u vezi s pravim Dalićem, a više u
svezi “dalića”, ali nakon toliko godina i gledanja cirkusa “iz
prvog reda”, znam da gotovo sigurno, nažalost, nisam.’ – stoji u
Breglecovoj objavi koju su prenijela 24 sata.