'Kad su nas iz veterinarske ordinacije nazvali i rekli da su u romskom naselju našli psa koji ima čip s našim podacima, sreći nije bilo kraja...'
Zahvaljujući velikoj akciji sterilizacije pasa u međimurskim
naseljima, u čakovečku obitelj Lukša nakon šest godina vratio se
Beo. Taj mješanac vižle i zlatnog retrivera
nestao je 2012., u dobi od godinu i pol dana. Najtužniji je u tom
trenutku bio tada sedmogodišnji dječak
Blaž. Lijepio je letke po rasvjetnim
stupovima i s roditeljima obilazio okolne ulice, no Beu nije bilo
ni traga ni glasa.
Čip s podacima
I onda se potkraj lipnja na Facebook stranici čakovečke udruge za
zaštitu životinja Prijatelji, koja vodi azil za pse, pojavila
informacija da je u naselju Kuršancu, nekoliko kilometara
udaljenom od Čakovca, pronađen pas Beo.
– Iz veterinarske ordinacije Dr. Kvakan nazvali
su nas 26. lipnja i rekli da su u jednom romskom naselju pronašli
psa koji ima čip s našim podacima. Ja sam bila na poslu, a Blaž
je bio nestrpljiv da što prije vidi Bea. Nisam mogla izdržati, pa
sam ranije otišla s posla. Ambulanta se otvarala u 16 sati, i do
tada smo kružili oko zgrade i ugledali ga kroz prozor. Kad je
začuo naš glas, Beo je podigao glavu i počeo lajati. Prepoznao
nas je, a mi smo se rasplakali – priča Dubravka
Lukša. Veterinarka ih je, kad je počela poslijepodnevna
smjena, pustila unutra.
– Bio je iscrpljen. Jedva je glavu držao od umora. Divni ljudi u
ambulanti dali su mu antibiotike, injekcije za obnovu kože i
dlake, kapi za oči, tabletu za čišćenje… Danas je to drugi pas,
još mu se vide rebra od izgladnjelosti, ali napreduje – dodaje
Dubravka. Bea su udomili kako bi bio društvo ostarjeloj
labradorici Atki, koja je u međuvremenu uginula
u dobi od čak 17 godina.
Obitelj Lukša potom je pružila dom labradorici
Nali s kojom se Beo izvrsno slaže. Kako je
završio u Kuršancu, nije poznato. Moguće je da je preskočio
ogradu i odlutao dalje nego što je mislio.
“Uopće mu ne treba lajna”
– Ni u najluđim snovima nismo mislili da će se Beo vratiti nakon
toliko godina. Kopkalo nas je prvih nekoliko godina zašto nitko
ne zove jer, ako je negdje uginuo, s pomoću čipa bi došli do nas
i iz komunalnog redarstva tražili da platimo troškove prijevoza i
ukopa. No, mogao je negdje uginuti a da ga nitko nije pronašao –
kaže Dubravka.
Sin Blaž (13) je oduševljen. Ovo su mu najljepši školski
praznici. Vodi Bea u šetnju i viče: “Uopće mi ne treba lajna, ne
miče se od mene ni jedan korak!” Dubravka ima samo riječi hvale
za djelatnike ambulante Dr. Kvakan smještene, što je još jedna
neobična okolnost, u njihovu susjedstvu, kao i za volontere iz
čakovečkog azila za napuštene životinje.
– To su divni ljudi! Nadam se da će ovaj naš slučaj potaknuti i
druge ljude da udome pse. Ta jadna stvorenja nisu ništa kriva, a
pružaju toliko ljubavi – kaže D. Lukša. Tijekom nekoliko mjeseci
u Međimurju će se sterilizirati oko 3000 pasa u 12 romskih
naselja. Mnogi od njih traže novi dom.