Nenad Šajnović prijeđenim putem Camino Francés stekao bogatstvo koje mu nitko ne može oduzeti

- Emocije prilikom dolaska pred katedralu nije moguće opisati, to treba doživjeti. Jednostavno zablokiraš, osjeća se olakšanje i duše i tijela, kaže Nenad

Camino de Santiago Francés ili samo Camino Francés ruta je Put svetog Jakova koji prelaze najodvažniji hodočasnici iz pravca Francuske na putu koji vodi u Santiago de Compostelu, gdje se nalazi grob apostola Jakova starijeg.

Među 270 tisuća ljudi koji godišnje dolaze, na takav put od kuće odlučili su se i Međimurci. Jedan od njih je Nenad Šajnović iz Zasadbrega koji se običnim cipelama zaputio na hod dug 800 kilometara kako bi ostvario svoj poziv.

– Razlog mog odlaska se ne može opisati, ono se može samo osjetiti. Bili vi vjernici ili ne ‘put se pobrine da te pozove’. Bilo je tu ljudi različitih vjeroispovijesti, najviše katolika te čak i budista koji su dobili svoju pozivnicu kao i ja 2014. godine kada sam prvi put čuo za ovaj put. Pozivnica je bila naslovljena na moje ime s datumom dolaska, lipanj 2018. godine, a ja svoj poziv nisam želio propustiti, dapače živio sam za njega. Naime, pozivnica ne dolazi poštom ili e-mailom, pozivnica dolazi kroz srce, rekao je Nenad.

Avionom iz Budimpešte uputio se na svoju avanturu života gdje je kod dolaska u Francusku na aerodromu izgubio svoju prtljagu, ali to ga nije obeshrabrilo te u nijednom trenutku nije razmišljao odustati.

– Ovo bu prava avantura! Zgubili su mi prtljagu na aerodromu. Ve pak v dućan po rezervne gaće i čarape, napisao je na svom Facebook profilu te nadodao kako druge stvari nisu ni bitne ‘da ponovo idem, ponio bi samo jedan mali ruksak, odjeću na sebi i jednu rezervnu odjeću’.

Na put se možete odlučiti bilo kada i krenuti od bilo kuda. Nenad je svoju avanturu na kojoj se osjećala samo pozitiva započeo 1. lipnja u gradiću Saint Jean Pied de Port, koji se nalazi na jugozapadu Francuske. Iako je prije samog putovanja osjećao lagan strah od odlaska sam u nepoznato, rekao je kako se sam put pokazao kao ‘drugi planet’.

– Nije se teško snalaziti u nepoznatom. Put je označen svakih 50-ak metara sa strelicom ili školjkom pa se teško izgubiti, izvori vode su na svakom koraku, a za jelo sam se snalazio po dućanima ili kod ljudi koji su pripremili hranu koju nije potrebno platiti, već je moguće ostaviti svoju donaciju. Sreo sam mnogo ljudi iz svih krajeva, bili su tu Slovenci, Koreanci, Kinezi, Japanci, Čileanci, Brazilci, Talijani, Iranci… mogao bi reći da se cijeli svijet okupio na jednom mjestu. Predstavljajući sebe da sam iz Hrvatske svi su rekli da je to jedna predivna zemlja zbog čega sam bio ponosan. Neopisivo! Susretljivost, ljubaznost i gostoljubivost ljudi koje sam sreo i poznanstvo koje sam stvorio na putovanju prava su čarolija, ispričao je Nenad.

Na početku putovanja nabavio je hodočasničku putovnicu u koju je u svakom selu, na svakom koraku i u crkvama skupljao pečate kako bi na kraju izračunali duljinu prepješačenih kilometara. Svakog jutra Nenad je krenuo u avanturu u 7 sati ujutro pa do 17 sati navečer. U tom razdoblju na dan je propješačio oko 35 kilometara.

– Prije samog putovanja pročitao sam savjet koji glasi, počni kao starac završit ćeš kao mladić, jer je najveći problem prevelika brzina. Kad hodaš sam, počinješ ubrzavati tempo, a da ni ne znaš te iz tog razloga nastaju bolovi u nogama i žuljevi. Nisam se želio preforsirati, propješačio sam na dan koliko sam procijenio da mogu kako bi idući dan mogao normalno nastaviti svoj put, rekao je Nenad.

Kaže kako jezik nije uvjet da se pođe na put. Ni on sam nije najbolji u jezicima, kako kaže, engleski koristi koliko mora, a španjolski uopće ne razumije osim osnovnih riječi, ali uvijek su našli način kako se sporazumjeti, ‘ako ne jezikom koristi se pantomimom’, rekao je kroz smijeh.

Nakon 22 dana, ugledanih brojnih ljepota prirode, brojnih poznanstva i prepješačenih 799 kilometara i s ruksakom na leđima stigao je do cilja.

– Emocije prilikom dolaska pred katedralu nije moguće opisati, to treba doživjeti. Jednostavno zablokiraš, osjeća se olakšanje i duše i tijela. Da, vrijedilo je, postao sam bogataš, stekao sam bogatstvo koje mi nitko ne može oduzeti, to se ne može platiti zlatom cijelog svijeta. Bilo je svega sreće, suza i smijeha. Upoznao sam novu dimenziju sebe i drugih. Moglo bi se reći da je ovo početak novog života. Sanjajte i ostvarujte svoje snove! Odazovite se na pozive koje prima srce!, poručio je Nenad.

Dolaskom do katedrale u Santiagu, gdje je grad pun peregrinosa, tj. hodočasnika osjeća se puno pozitive, veselja i radosti. Tamo svi odlaze u ured za peregrinose gdje se dobiva Compostela (potvrda koja se dobiva nakon prepješačenih 100 kilometara) koja je u Španjolskoj vrlo cijenjena i služi kao neka vrsta diplome koja se prilaže čak i kod zaposlenja.

Nenad najavljuje kako će, ako ga zdravlje posluži, krenuti još jedanput na ovaj put sa suprugom i kćerkom kad dođe u mirovinu. Iako su prije samog polaska bile vrlo uplašene, jer nije to neka avantura njima nadohvat ruke, bile su mu najveća podrška tijekom cijelog putovanja na čemu im zahvaljuje.

– Kreni i ti na svoj Camino de Santiago. Tvoje je samo da uživaš i da hodaš, poručio je na kraju Nenad.