Od 25. svibnja 2018. počela se primjenjivati Opća uredba o zaštiti osobnih podataka, nova uredba EU o pohranjivanju i dijeljenju osobnih podataka.
Ovom uredbom su uređeni neki akotovi poput, smije li poslodavac radniku pregledavati pozive službenog telefona, čitati elektronsku poštu, vršiti videonadzor, pratiti službena vozila GPSom.
Ovom uredbom EU jasnije su definirano dostojanstvo i radnička prava radnika.
U današnje vrijeme ne rijetko možemo vidjeti da se na javnim površinama, bankama, poslovnim zgradama, trgovinama,grobljima, parkiralištima, školama, dječjim igralištima i vrtićima se nalaze video nadzorne kamere.
S jedne strane činjenica je da videonadzor ima koristi u smislu prevencija nasilja, sprečavanju krađa i sličnih kriminalnih radnji, ali ipak s druge stane video nadzor može zadirati u privatnost onog koga se snima.
Poslodavci često video nadzorom provode nedopuštene radnje poput osmatranja i kontroliranja radnika, a sve to zbog veće efektive rada.
Zakon o zaštiti na radu (NN 71/14, 118/14, 154/14) dopušta poslodavcu korištenje nadzornih uređaja radi kontrole ulazaka i izlazaka iz radnih prostorija i prostora te radi smanjenja izloženosti radnika riziku od razbojstva, provala, nasilja, krađa i sličnih događaja na radu ili u vezi s radom (članak 43. stavak 2.).
Poslodavcu je zabranjeno postavljanje nadzornih uređaja u prostorijama za osobnu higijenu i presvlačenje radnika (članak 43. stavak 3.).
Ako nadzorni uređaji čitavo radno vrijeme prate sve pokrete radnika tijekom obavljanja poslova, odnosno ako su nadzorni uređaji postavljeni tako da su radnici čitavo vrijeme tijekom rada u vidnom polju nadzornih uređaja, poslodavac smije koristiti nadzorne uređaje isključivo na temelju prethodne suglasnosti radničkog vijeća (članak 43. stavak 4.).
Također, poslodavac je obvezan prilikom zapošljavanja pisanim putem obavijestiti radnika da će biti nadziran nadzornim audio, odnosno video uređajima (članak 43. stavak 6).
Kod uvođenja video nadzora potrebno je uočljivo označiti slikom i tekstom da se poslovni prostor, odnosno ulaz/izlaz radnika i ostalih osoba (posjetitelja poslovnog prostora) snima video nadzornom kamerom.
Poslodavcu je zabranjeno koristiti snimljene materijale koje nisu zakonom propisani, ne smije ih javno emitirati ni pokazivati osobama koje nemaju ovlasti za nadzor opće sigurnosti i zaštite na radu.
Obavezan je osigurati da snimljeni materijali budu nedostupni neovlaštenim osobama. Navedene odredbe o zabrani snimanja i korištenja snimljenih materijala obvezuju poslodavca i u odnosu na djecu i maloljetnike, neovisno nalaze li se na mjestima rada u svojstvu maloljetnih radnika ili osoba na radu.
Video zapis dobiven nadzornom kamerom (u smislu članka 2. stavka 1. točke 1. Zakona o zaštiti osobnih podataka) predstavlja osobni podatak radnika te je poslodavac pravilnikom o radu dužan urediti sva pitanja koja se odnose na prikupljanje, korištenje, čuvanje i zaštitu osobnih podataka svojih radnika, pa tako i osobnih podataka prikupljenih video nadzornom kamerom, kako bi radnici bili informirani o obradi njihovih podataka na navedeni način, prvenstveno o svrsi obrade osobnih podataka, o postojanju prava na pristup podacima i prava na ispravak podataka koji se na njega odnose, o primateljima ili kategorijama primatelja osobnih podataka te da li se radi o dobrovoljnom ili obveznom davanju podataka i o mogućim posljedicama uskrate davanja podataka.
Budući da su radnici često u strahu radi gubitka radnog mjesta , a ujedno i financijske egzistencije, oni nerijetko prihvaćaju rad pod nadzorom poslodavca te ga ne prijavljuju. To što su time kao osobe izgubili privatnost.
Video nadzorom radnika narušava se privatnosti čovjeka, ugrožava se i povređuje intimni život, osobni mir i povjerljivost osobnih podataka.
Radnici koji su izloženi video nadzoru poslodavca koji vrši “kontrolu kvalitete” preko kamera, često su pod stresom i skloni su obolijevanju od anksioznosti i depresije.
Statistika nam ukazuje da je u pojedinim gradovima koji imaju postavljene video nadzore na javnim mjestima, broj kriminalnih radnji u padu.
No postavlja se ipak pitanje “dali je video nadzor ipak potreban u školama i vrtićima?”
