Njezin glas je bogat i moćan, on zrači u visine, u njemu se čuju zvona, tako kritičari opisuju nastupe Evelin Novak diljem svijeta. No žena bujne plave kose, u košulji na cvjetove i u trapericama, pozdravila nas je u kantini HNK za kavom i mineralnom tankim glasom poput dječjeg.
A glas te žene uzdrmat će svaku molekulu atmosfere kad 23. i 25. travnja bude gostovala u operi ‘La Boheme’ u HNK u Zagrebu. Gostovanje u sportskom žargonu zato što 33-godišnja Međimurka još od 2011. pjeva u Deutsche Staatsoper u Berlinu, pišu 24sata.
A kako na gostovanja idu i navijači, tako će i njoj na predstavu doći, mislili smo, samo jedan autobus Međimuraca iz njezina rodnog kraja, u okolici Čakovca, a zapravo čak tri.
Nju publika ne plaši, u Kini je nastupala i pred 4000 ljudi. No ovo će biti baš njezina publika. U operi inače zna biti i brutalno drugačije. Robertu Alagni su, primjerice, prije deset godina u La Scali nakon beznačajne pogreške u ‘Aidi’ plaćeni diverzanti iz publike počeli vikati: ‘Buuu!’.
Katapultirao im je prst srednjak u kombinaciji s bosanskim grbom i pokupio se s pozornice tako naglo da se zamjena Antonello Palombi nije stigao ni presvući iz traperica.
– Pa to je poznato. Nedavno su Piotru Beczali, svjetski slavnom tenoru, uoči ‘Traviate’ u garderobu došli ‘loggionisti’. To je skupina ljudi koja još od doba Verdija pjevače uoči predstave ucjenjuje: ‘Želite li da vas mi iz publike dignemo u zvijezde ili da vas popljujemo? – objasnila nam je klasični reket.
Njoj se to još nije dogodilo u profesiji koja je ispala puno opasnijom nego što smo mislili. A ne bi bilo fer. Od djetinjstva je bogomdana pjevačica.
– I traktoristica! Nemojte to zaboraviti, ha, ha, ha! – uletjela je. Ok, budemo i o toj temi. Čulo se, naime, da joj je od vozila najdraži kabriolet, ne BMW ili Mercedes, nego traktor marke koju u Međimurju zovu ‘Dajc-far’, a zapravo je ispravno Deutz-Fahr.
– Istina, taj mi je nekak’ najdraži. Tata mi obrađuje 200 hektara i možete misliti kak’ moderne traktore ima. I koliko je puta već htio prodati taj ‘Dajc-far’, a ja mu nikako ne dam – rekla je. U njezinu kraju, kaže, u vrijeme njezina djetinjstva nije bilo vrtića pa je svaki dan provodila radeći s bakom i djedom u polju.
– Uvijek sam imala žuljeve – pokazala nam je dlanove. A kako nema braće, otac ju je vidio u ulozi ‘sina’. Tako je ona bila ta koja bi svaki dan, kad bi se vratila iz škole, sjedala za traktor. Balirala je sijeno, orala, sijala, što god je trebala. I tako sve do audicije u Grazu.
– Moji su shvatili da imam sluha kad sam imala četiri godine i kupili su mi mali sintesajzer na proštenju, a ja bih po sluhu svirala što bih čula – bio je to uvod u glazbu.
Već tad je osvojila prvu pjevačku nagradu, pozivali su je na festivale, triput u ‘Turbo limač’, a s 11 je snimila svoj prvi album ‘Evelin’, koji se vrtio po lokalnim radio postajama jer su Međimurci i Zagorci tražili da puštaju njezine pjesme.
Tata je odjednom bio ponosan
Profesorica u glazbenoj školi u Varaždinu Darija Hreljanović, koja je otkrila i Tomislava Mužeka, primila ju je na nastavu, a da nije još napunila 12. I sa 16 je odlučila ići na akademiju u Graz.
– Svaki put kad bih samo rekla da bih studirala operu, svađe su trajale mjesecima. Kad bih vježbala, tata bi govorio: ‘Baš sad mi tu trebaš tuliti kad gledam ‘Dnevnik’!’ Osjećao je da gubi ‘sina’ – uzdahnula je. Na kraju ga je majka natjerala da je vozi u Graz na prijamni.
– S Grazom bi se još mogao nositi. Kao, idi pa ćeš se vratiti. Vozio me je, kao, da obavi dužnost, pa idemo doma. I gledao je ispit kroz staklena vrata – ispričala je. A imao je što vidjeti. Kad su profesori, njih 14, čuli glasić kojim govori, stali su se smijuljiti u stilu, hajde ti, dijete, doma.
– Sve dok nisam zapjevala tom mojom tamnom bojom glasa. I vidio je kako su se promijenili kad su me čuli – pričala je. A tata je odjednom bio neopisivo ponosan na svoju kćer. Ubrzo se prebacila na studij u Stuttgart, profesorici Dunji Vejzović.
‘Grozno skupi studij’ plaćala je sama tako što je vodila dva zbora i svirala u crkvi kako mami i tati ne bi bila na teret.
Bilo nam je zgodno vidjeti da je 2011. godine u Deutsche Staatsoper debitirala u Donizettijevoj ‘Viva la Mama’, jer je Donizetti bio tako gadan lik da je na praizvedbi svoje vrlo teške opere ‘Zoraida’ 1822. jadnog tenora toliko izmaltretirao probama da mu se ovaj složio mrtav na pozornici. Evelin ta anegdota nije smiješna.
– Preživjela sam Donizettija, mada, nekad je neke dirigente teško preživjeti zbog njihova ega. Nije me dopao tiranin poput Donizettija, ali nije bilo lako, a vidjela sam sve i svašta. Nekad samo jedan krivi pogled i već letiš – objasnila je. Uz to je i pritisak na pjevače u najvećim svjetskim opernim kućama jeziv.
Najvažnije je u vjerovati u sebe
– Vidite, u Berlinu imate toliko kritičara i tri operne kuće. Sve se potajno snima i odmah ide na internet, gdje svako piše što hoće o tome i svatko to može odmah pročitati. Kad staneš na pozornicu, svega toga si svjestan. Ako nisi siguran u sebe i svoju tehniku, onda bolje da ni ne izlaziš na pozornicu. Kod mene tog straha nema, ali neki kolege nisu u stanju nastupiti bez alkohola – razbila nam je romantične iluzije o toj profesiji, pišu 24sata.
