Iako je kralj Tomislav mitska osoba hrvatske povijesti, u likovnoj umjetnosti nije bilo baš mnogo umjetnika koji su se njime inspirirali. Veći interes za kralja Tomislava, ali i za povijesne teme, pojavio se u drugoj polovici 19. stoljeća kada hrvatski prvaci, uglavnom pod vodstvom povjesničara, političara i književnika Ivana Kukuljevića Sakcinskog, počinju snažnije istraživati tzv. hrvatske narodne vladare, a onda i kralja Tomislava kojeg se smatralo prvim hrvatskim kraljem.
S pravom su Hrvatski povijesni muzej i varaždinski Gradski muzej 2016. godine organizirali izložbu o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom nazvavši ga začetnikom hrvatskog identiteta. Jer upravo je Varaždinac Kukuljević Sakcinski najzaslužniji za širenje mita o kralju Tomislavu, a napose dobrodošlog mita o njegovoj krunidbi na Duvanjskom (u nekim izvorima i Livanjskom) polju. Valja reći da je Kukuljević Sakcinski, što se kralja Tomislava tiče, išao stopama povjesničara Franje Račkog.
Pišući o kralju Tomislavu i hrvatskim kraljevima, Ivan Kukuljević Sakcinski pisao je i o reljefu s tri lika iz 11. stoljeća iz splitske drevne katedrale sv. Dujma.
Slika Ferde Quiquereza
Na tom reljefu, koji je bio dio krstionice iz kapele sv. Ivana, nalazi se i lik vladara na čijoj je glavi kruna, a koji u rukama drži znak vladarske časti u obliku kugle i križ. Uz vladara je lik koji stoji, držeći u ruci vjerojatno neku povelju, dok drugi lik leži ispred vladara u položaju najdublje pokornosti.
Sva trojica muškaraca imaju brade. Iako struka dvoji je li na tom reljefu prikazan neki od hrvatskih kraljeva, činjenica jest da se taj reljef iz 11. stoljeća tumači kao prvi prikaz nekog hrvatskog vladara u umjetnosti, pa ga je kao takvog s mnogo entuzijazma tumačio i Kukuljević Sakcinski.
Prvu sliku Krunidbe kralja Tomislava na Duvanjskom polju naslikao je poznati hrvatski slikar historijskih motiva Ferdo Quiquerez, koji se školovao u Münchenu, Veneciji i Rimu. Riječ je o slici iz 1889. godine koja ima više naziva u kojima se spominju i dalmatinski vojvode koji nakon pobjede pozdravljaju Tomislava, ali i krunidba na Duvanjskom polju te Tomislav kao prvi hrvatski kralj.
Ta je slika popularnost u narodu stekla zahvaljujući tehnici oleografije (višebojnog tiska). Do današnjih dana poznata je i Quiquerezova povijesna kompozicija Dolazak Hrvata na obale sinjega mora. Quiquerez je oleografijom Krunidba kralja Zvonimira stvorio lik raskošno odjevenog bradatog vladara, koji je poslije iskoristio i u prikazu kralja Tomislava.
Tomislav je na tim slikama prikazan s bradom i brkovima, što se u slikarstvu često koristilo kao simbol markantnosti, dostojanstva, a onda i suvereniteta. Poruka slike na kojoj je Tomislav s dalmatinskim vođama jasna je – želja za ujedinjenjem razjedinjene domovine, dakle Dalmacije s kopnenim dijelom Hrvatske koji je kralj Tomislav prvo obranio od Mađara, a onda i od Bugara.
Nakon Quiquereza, u likovno osmišljavanje kralja Tomislava upušta se slavni hrvatski slikar rodom iz Klanjca Oton Iveković. Iveković je imao iznimno težak put do likovnog školovanja (poznata je priča da je pješice išao u Beč, gdje mu je već studirao brat Ćiril, kako bi stekao likovnu poduku, putujući doslovno od jednog do drugog župnog dvora).
U Beču Iveković postaje redovni student slikarstva, ali je udaljen s akademije zbog inzistiranja na slikanju Zrinskih i Frankopana, zbog čega su ga nazivali i Zrinjimaler. Situacija mu se popravlja kada dobiva zaštitu moćnog Izidora Kršnjavog, uz čiju potporu nastavlja studij prvo na münchenskoj akademiji, a onda i u Karlsruheu.
Nakon povratka u Zagreb, pokreće privatnu školu (koju je, primjerice, pohađala i Nasta Rojc), stječe društveni status i ugled. Godine 1919. prodaje kuću u Jurjevskoj ulici u Zagrebu i kupuje impozantni dvorac Veliki Tabor, u kojem je s obitelji živio do 1935. Posljednje godine života proveo je u rodnom Klanjcu, gdje je i pokopan. Iveković 1905. godine u stilu tzv. zagrebačke šarene škole slika svoje slavne slike Dolazak Hrvata i Krunidba kralja Tomislava.
Na toj slici kralj jaše na bijelom konju i ima krunu koja podsjeća na krunu sa splitske krstionice, a i raskošno je odjeven. Odjeća je iznimno zanimala Ivekovića koji je jedno kratko vrijeme bio i kostimograf (i scenograf) u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Na sreću, sačuvane su i Ivekovićeve skice rađene za kazališno uprizorenje drame glasovitog intendanta zagrebačkog HNK Stjepana Miletića o kralju Tomislavu.
Nakon Ivekovića, kralja Tomislava dohvatio se i slikar rijetko tragične sudbine – Josip Horvat Međimurec. Za razliku od Quiquereza i Ivekovića, on krunidbu kralja Tomislava konačno smješta u primjereniji crkveni interijer. Na slici se, dakle, vidi velika crkva ukrašena starohrvatskim motivima, u kojoj klečeći kralj prima krunu koju mu na glavu stavlja biskup.
Slika velikih dimenzija izrađena je 1938. godine za grad Ozalj, a naručitelj je bio građevinski poduzetnik Antun Res. Horvat Međimurec kralja Tomislava naslikao je i 1941. godine, a na toj kompoziciji kralj ponosno sjedi na prijestolju sa znakovima kraljevske moći u rukama.
Riječ je o slici Kralj Tomislav na prijestolju, koju čuva Hrvatski povijesni muzej u Zagrebu. Josip Horvat Međimurec rođen je u Čakovcu 1904. godine, a strijeljale su ga partizanske vlasti netom nakon Drugog svjetskog rata, 2. lipnja 1945. godine u Zagrebu.
Presuda mu je napisana nekoliko mjeseci nakon strijeljanja, u rujnu te godine, a grob mu se ne zna do današnjeg dana. Visoku školu likovnih umjetnosti Horvat je završio u Beču. U Zagrebu je ilustrirao brojne knjige, pa i romane popularne Marije Jurić Zagorke.
Njegova djela, osim u Hrvatskom povijesnom muzeju, čuvaju i u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i u Muzeju u Ozlju. Riječ je o umjetniku koji je manje poznat u javnosti i o kojem su mnogi tragovi namjerno izbrisani zbog njegova djelovanja u novinarskom odjelu Ministarstva oružanih snaga NDH, ali i u odgojnom odjelu istog Ministarstva za ratno slikarstvo pri Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu. Josip Horvat bio je voditelj ratnog slikarstva u činu satnika.
Na Crkvenom saboru
Treba spomenuti i da se na zidnoj slici Mate Celestina Medovića, koja se nalazi u Zlatnoj dvorani nekadašnjeg Odjela za bogoštovlje i nastavu (danas Hrvatski institut za povijest u Opatičkoj ulici), Splitski sabor 925. godine, koji je obilježio sukob Grgura Ninskog sa splitskim nadbiskupom Ivanom, nalazi i lik kralja Tomislava koji je bio na tom crkvenom saboru i to one godine kada je prema predaji i okrunjen.
Zanimljivo, u kreiranju lika kralja Tomislava okušao se i Ljubo Babić koji je dizajnirao knjigu dr. Rudolfa Horvata Tomislav, prvi kralj hrvatski 1925. godine. Što se skulptora tiče, najpoznatiji je kralj Tomislav Roberta Frangeša Mihanovića koji se nalazi na središnjem mjestu ispred zagrebačkog Željezničkog kolodvora. Ne treba zaboraviti ni spomenik kralju Tomislavu u Ogulinu, izrađen po zamisli slovenskog arhitekta Vitburga Mecka, spomenik u Livnu koji su u obliku obeliska visokog simboličnih 9,25 metara osmislili Ćiril Iveković i Oto Munder, dok je autor reljefa s prikazom kralja Tomislava kipar Emerik Imbro Sunko.
Relativno nedavno podignut je spomenik kralju Tomislavu u Čapljini, rad kipara Petra Barišića, postavljen 1998., ali i spomenik kralju Tomislavu u Tomislavgradu (koji je i spomenik palim hrvatskim braniteljima), rad nedavno preminulog kipara Vinka Bagarića.
