‘Ovo je rečenica koju najčešće izgovaram kada me upitaju kako sam, kako je mama ili koji drugi član obitelji’, piše Petra Supina, sestra Mihaela Roba iz Vratišinca, koji je prije tri godine 9. veljače u teškoj prometnoj nesreći oko 16:35 sati na cesti Štefanec – Sveti Križ smrtno stradao jer je u jednom trenutku došlo je do zanošenja teretnog vozila i prelaska na prometnu traku za promet vozila iz suprotnog smjera u kojem je trenutku svojim automobilom naišao Mihael kojem je bilo svega 26 godina…
Od tada obitelj Rob plače, a Petra svoju bol dijeli s nama. Petra je inače socijalna pedagoginja u OŠ Jože Horvata Kotoriba.
Petra nam piše :’Doista je tako, ne prestaje boljeti samo se na vremenskom kontinuumu bol počinje manifestirati u različitim oblicima. Ponekad je to ljutnja, ponekad čežnja, a ponekad i zahvalnost jer smo imali predivnih 26 godina s njime.
Prošle su već tri godine otkako je moj brat Mihael smrtno stradao u prometnoj nesreći koju je skrivio vozač kamiona. Nestvarnim nam se čini da je toliko vremena već odmaklo jer svaki dan se nosimo s istom lepezom emocija. Kao što rekoh, od ljutnje, tuge pa do zahvalnosti za njegov život.
Dio njega ostao je ovdje s nama i to nam je najveća utjeha.
Ovi dani posebno su teški, svake godine iznova. Većinu toga sam potisnula jer je prebolno da bi živjelo u mojoj sadašnjosti. Ne sjećam se toliko jasno tih dana nakon 9. veljače, izblijedjeli su. Pamtim samo stvari koje su se događale mjesecima kasnije. Period prije toga moja svijest je snažno potisnula i na taj me način zaštitila od pregoleme tuge.
Često u svom savjetovališnom radu susrećem ljude koji se bore protiv tuge, boli, gubitka. To je unaprijed izgubljena borba jer takva vrsta boli ne prestaje. Stoga je treba prigrliti i prihvatiti. Dozvoliti da nas ta bol mijenja u bolje, snažnije ljude, a trenuci slabosti biti će sastavni dio života, uvijek.
Prema Teoriji izbora čiji autor je psihijatar William Glasser, definicija odnosa kaže da je odnos naše vlastito ponašanje kojim uz drugu osobu zadovoljavamo svoje potrebe. Sukladno tome odnos ne prestaje sa smrti, odnos prestaje kada mi više ne zadovoljavamo svoje potrebe uz one koji su nas napustili. Moj odnos s mojim bratom traje, na jednoj drugoj razini. Intimnijoj. Često razgovaram s njime, u svojim mislila, a poneku rečenicu izgovorim i na glas. Ono što dobijem natrag kao odgovor proizlazi iz činjenice da znam što bi Mišo odgovorio, a nerijetko zazvone i cijele njegove rečenice, stvarne kao i kad je njegova fizička manifestacija bila prisutna. I sama fizika kaže da energija ne može nestati.
Volim reći ljudima koji mi dolaze na savjetovanje da je ovaj svijet kolodvor, neki se zadrže dulje, a neki kraće. Oni koji ostaju dulje očito nisu još obavili svoj posao do kraja, dok oni koji nas napuste ranije, uspješno u kraćem vremenu obave svoje misije na ovom mjestu.
Moj brat bio je snažna i imoresivna osoba u svim svojim ulogama: sin, unuk, brat, otac, suprug, prijatelj, zaposlenik, suradnik, učenik,…Bog je odlučio da je njegova misija dovršena tog 9. veljače 2015.
Kada sam ovih dana gledala snijeg kako pada, moje misli bile su snažno usmjerene u molitvu: “Bože čuvaj svakog tko se nađe na cesti i dovedi ga sretno kući”. Slične vremenske prilike bile su i pred tri godine i stoga ću ponovo osim molitve upućene Bogu uputiti jednu i svima koji budu ovo čitali. Budite oprezni na cestama i više nego što smatrate da je potrebno.
A svima koji su izgubili nekog bitnog u svojim životima želim da prihvate svoje boli i borbe i nauče biti još snažniji, a u trenucima kada prevlada ljutnja, snažna tuga i čežnja da se smogne snaga i mir. Da odnos postavimo na jednu intimniju razinu i uzvišeniju dimenziju jer tamo kamo su oni otišli i mi ćemo stići i to je veoma utješno.
“S druge strane naše obale sam, zajedno s vama putujem”. (Mihael Rob, 8.8.1988. – beskonačnost)
