Uglavnom zbog nebrige te bahatog ponašanja u prirodi, iz naših šuma gotovo je nestao pitomi šumski kesten. Sadnjom drugih sorti, uglavnom na okućnicama te plantažama nastoji se ublažiti potreba za plodovima iznimnog okusa kakav kesten ima samo u Međimurju.
Siječanj, ne tako davno najhladniji mjesec u godini je pri kraju i donio je sve osim hladnoće i poremetio procese i događanja u prirodi, što znanstvenici pripisuju globalnom zatopljenju. Temperature i preko 15 stupnjeva Celzijevih na suncu probudile su vjesnike proljeća, ali i poljoprivrednike koji su počeli obavljati radove koji su češće primjereniji ožujku nego siječnju.
Pa što bude, bude, čekati nema smisla jer vrijeme je lijepo, a ne zna se što donosi inače opaka veljača pa su rezidbe, pognojivanje i drugi poslovi u punom jeku, kažu i vinogradrari i voćari i ratari. U Dragoslavcu smo susreli Krešimira Mesarića koji je došao obići svoj nasad kestena koji isto tako ne odolijeva toplom vremenu.
– Vrijeme je uistinu ugodno, priroda se budi, a koliko je to dobro ili loše vrijeme će pokazati. Došao sam vidjeti u kakvom stanju su kesteni, treba li što posložiti te vidjeti što se može raditi, kazao nam je Mesarić, koji je u Dragoslavcu na imanju svojih roditelja prije tri godine zasadio 70-tak sadnica krupno plodnog kestena i maruna koji su već dali i prve plodove, a sada razmišlja o povećanju plantaže.
– Promatram prirodu i zamijetio sam kako iz naših šuma nestaje tradicionalni domaći pitomi kesten, koji je mojoj obitelji koja se bavi pčelarstvom i medom zanimljiv. Kako ja nisam u mogućnosti učiniti promjene u šumama i zaustaviti nestanak pitomog kestena iz naših šuma, tražio sam načina kako zasaditi kestene i uzgajati ih pod nadzorom. To se pokazalo dobrim i s time ću nastaviti, rekao nam je Krešimir Mesarić.
Tako će djelomično nadomjestiti tradicionalni kesten koji zbog bolesti nestaje iz šuma i zadovoljiti pčele, odnosno pčelare za proizvodnju kestenovog meda. Ujedno, zainteresirao je i mnoge ljude koji su počeli uzgajati kestene, a to je spreman i dalje činiti jer Međimurje treba kestene, a kesteni Međimurje.
– Nestajanjem kestena iz naših šuma nestali su i vrganji, govori Mesarić dok je pregledavao jesu li srndači došli rogove oštriti na mladim stabljikama i je li dobro svoju ulogu odigralo bijeljenje stabljika. Srndači nisu ušli u inače ograđenu plantažu kestena, a bijeljenje ne dopušta napad sitnijih, ali opasnih štetočina.
Nebriga i bahatost otjerali su pitomi kesten iz naših šuma
Krešimir Mesarić primijetio je i vidi ono što svaki dobronamjeran čovjek vidi, a to je kako je minulih dvadesetak godina iz naših šuma nestalo stotine, a možda i tisuće stabala tradicionalno pitomog kestena. Što je uzrok tome, a što je u naravi strahoviti gubitak za prirodu i procese u njoj koje je stvarao pitomi kesten?
Istina, pitomi kesten još nije nestao u potpunosti, ali očito je kako nestaje i pitanje je može li se to zaustaviti, a Mesarićev primjer je htjenje da se održi i kakva-takva ravnoteža koju kesten stvara. Danas je pitomi kesten jednostavno bolestan, stabla se suše i padaju te uglavnom trunu, a koja su na boljim položajima završavaju kao ogrijev u pećima siromašnijeg puka.
Za drvoprerađivačke potrebe ga više i nema, a znano je na kakvoj cijeni su u svijetu bačve te pokućstvo od kestena. Točan uzrok vjerojatno znaju ili naslućuju šumarski stručnjaci, a ono što se vidi je kako je problem nastao 90-tih godina minulog vijeka.
Što ratne neprilike, a više prodor novih navika sa zapada, koje donose kako je sve, pa tako i kestene lakše kupiti u trgovinama Austrije ili Italije, nego ubrati u šumi, pa makar i tuđoj i besplatno. Nestala je navika, a donekle i potreba ići u šumu i nabrati kestene, što donosi i nebrigu za stanje stabala kestena, koja su polako i sigurno nestajala.
Istovremeno je nestala i potraga (ne toliko ubiranje) šumskog mesa kako su nazivane gljive, poglavito vrganji. Kasnije, bahato ponašanje nekih novih vlasnika šuma, kao i novih berača kestena i gljiva samo je užurbalo propadanje nekada uz hrast i bukvu najponosnijeg međimurskog i uz divlju trešnju gotovo jedinog plodonosnog šumskog drveta.
Valjano nitko nije reagirao i dogodilo se što se dogodilo i to, sve je očitije, nitko ne može, a zapravo niti ne pokušava zaustaviti. I nije to samo međimurska tragedija, jer kesten obolijeva i nestaje iz sredina koje u svojim nazivima nose kesten ili hrvatskije i međimurskije kostanj, ali Međimurje je površinski manje te je njegovo nestajanje vidljivije.
Ovo rečeno i napisano imat će smisao ako nekoga potakne da posadi nove nasade, pa makar i druge sorte kestena i maruna poput Krešimira Mesarića. A još više, ako se i ono malo i samoniklo kestenje zaštiti održavanjem u prirodi, njegovom staništu u šumi.
Čuvanjem čistog okoliša, čestim dolascima u šume, uklanjanju lošeg grmlja i trava te umjerenim ubiranjem plodova kestena. Ovo je nažalost moguće samo u šumama koje nisu vlasništvo Hrvatskih šuma, jer one ili oni imaju svoja pravila. I pitanje je kolko ih pitomi kesteni zanimaju.